СРЂ

1034

СРЂ. - SRĐ.

gospara Balda Đivovića i drugih regbi da se je slomio niza stijene prenoseći svoju kuplješinu u pećinu iza grada. Kako je poznato, pripovijest je prekinuta na prizoru između Jele i Marijane, kad je ova zadnja istćgla iz sestrinijeh usta onu kobnu ispovijest. Premda bi ko po tome mogao pomislit da smo blizu riješenju zapletaja, ipak mi se čini, da nije tako. Više pitanja ostaje neriješeno. Prvo: kojim je načinom Orsatu uspjelo da sačuva u javnosti dobar glas Jele Marinove, i na što su dovela njegova dogovaranja u tu svrhu učinjena s mladićem Perom Đokom, Jelinim susjedom. Drugo: kako i na koji način isposlovao je Pero Đoka da se Marija oslobodi nasrtaja Marka Turka. Po samoj pripovijesti vidi se da je za to bio dogovor između Pere i gradskijeh „fuštara", nu kako je pak stvar od njih provedena bila da se „Turku dođe vrha", mučno je pogodit, van ako se uzme da su mu navlaš podmetnuli štogod da se slomije s pećine, ili ga obnoć zatjerali, pa se on u nevidjelu sam slomio. Za tim pitanja: kako je svršila Jele, kako Marijana, što je slijedilo s Orsatom, što s Vlahom, što s Perom Đokom'? Sva ta pitanja ostaju neriješena. Iskreno ću kazat: kad bi se radilo o jednoj pripovijesti sasvim izmišljenoj, gdje bi i osobe i stvari bila stvorila sama mašta piščeva, moglo bi se nadomjestit fantasiju fantazijom, te svršit pripovijest kako se bolje može. Nu pokle se radi o historičnoj noveli, u kojoj onaj te bi ju namjeravao svršit ne može već da ima slobodna poleta, nego je vezan na ono što je tuđa glava već zaprela i dobrim dijelom oprela, držim da se ne bi isplatila muka koja bi se za to, uložila, sve i kad bi nam bili pri ruci podaei za to što na žalost nijesu. S toga red je bilo ostavit pripovijest nesvršenu, te štampat od nje ono što se je po smrti piščevoj našlo i onako kako se je našlo, a što je za nas jednako znamenito, jer nam mal da ne svako poglavlje „Đenevrije" o sebi prikazuje koju živu sliku dubrovačkog života i običaja u doba promjene političkih prilika nakon pada republike. Dokazom da je namjera pokojnog Vodopića bila da se u „Đenevriji" zapaše opisivanjem daljega, i da u pripovijesti manjka još dosta toga što je mogao samo pisac savremenik znati i opisati, neka služi jedna bilješka što sam je u rukopisu