СРЂ

190

СРЂ. — SRĐ.

Kad se je Sapieha više ili manje obazreo na svaki rnomenat dubrovačkog života, nije mogao mimoići ni sv. Vlaha. Spominjući ga kaže ono što je sam doživio. Napokon je i Sapieha ostavio Dubrovnik; i o putovanju uz Albaniju i Grčku do Carigrada ima spomena u putopisu. Evo ovoliko je od prilike zabilježio Sapieha o Dubrovniku u svom putopisu ; ne baš mnogo o prošlosti republike a više o tadanjem njezinom stanju. Te su vijesti svakako dostojne povjerenja, jer su napisane pod utiskom samih doživljaja. Sapieha je oprezan, te je prama tome smatrao svojom dužnošću, da mu treba biti dobro upućenim u ono, o čemu izvješćuje. No znamo, da nije bio nikakav slavenski filolog pa shvaćamo njegove grješke u hipotezama o međusobnom odnošaju Slavena. I subjektivno čuvstvo izbija kod njeganajavu; njegovu ljubav prama Slavenstvu razabiremo iz zanosnih riječi koje posvećuje narodima koje je posjetio. Spomcnuli smo da se je Sapieha spremao na svoj pnt, ali svome putovanju nije odabrao stanovita cilja. Po svom se universalnom interesu razlikuje od Kucharskoga i Bobrowskoga, koji su baš u to doba putovali po slavenskim krajevima. Karakteristično je, da je on baš oštroumno shvatio tadanje političko stanje dubrovačke republike i to s razloga, što ga je sam odgoj na to nekako spravio. O kakvim realnim resultatima Sapiehina putovanja ne možemo baš govoriti, ali možemo pomisliti i skoro pretpostaviti da ih je bilo, buduć on u uskom doticaju s ljudima koji su radili na znanstvenom polju i koji su u svojim krugovima (n. pr. kod grofa Osolinskoga) izvješćivali o resultatima svoga rada. Evo baš na kraju svoga članka smatram dužnošću, da još jednom upozorim čitatelja na knjigu prof. Franceva, pOšto ne bi bilo Нјеро, da neko, koji bi se bavio ovom dobom dubrovačke prošlosti. ne uzme na nju obzir onako, kao što Kirchmayer, pišući svoju knjigu o padu dubrovačke republike, nije poznavađ Jirečekov spis „Poselstvi republiky Dubrovnicke k cisafovne Katirinš II, a Erber, sastavljajući biografije raznih ljudi iz prve pdlovice XIX. vijeka za svoju povjest zadarske gimnazije, nije znao za Jagićevo izdanje pisama Dobrovskoga i Kopitara.