СРЂ

194

СРЂ — SR£>.

I neprestano je šutila i ni riječi mi nije htjela reći. To je mene još više raspaljivalo, to je još povećavalo moj bijes. I kako sam je onda latio tući, tako, eto, i danas. A ne volim ja to i ljut sam na se, što tako radim. Meni se hoće života i mira. A ovo je ракб. To se više ne da podnositi. Ja vidim: i njoj je teško кб i meni. 1 slušaj, sit sam ja toga, sit preko glave. Nije u mene zlo srce. Ja sam njoj već odavno u duši oprostio. I svaki se dan u sebi obvezujem, da je ne ću više tući i da joj ne ću rđave riječi kazati. А1 eto, šta ću, kad se tako zbude?! Ružno je ono bilo, šta je uradila. 1 ona to zna, i ja to znam. I to je ono, što nam truje život i mladost. To se upopriječilo između nas кб kaki zid i rastavlja nas. A kažem: htio bih ja, da lijepo živimo. I srce mi gdjekad zadršće od miline, kad je pogledam onako gipku i mladu. Pa onda ono njeno oko garavo! Sve mi rastu zazubice za njom. Mnogo je puta poželim, mnogo puta, a ne ću to da joj kažem. Ne mogu. Stid me je i pred samim sobom i pred njom. Pred njom i još više. A kako bi to lijepo bilo, da okrenem drugačije ! I kad se sjetim onoga našega života otprije, onda mi jc još žalije sve to. Bili su to lijepi dani, puni radosti. Bilo je tu svakake vragolije i šale i smijanja i mazenja i milovanja i svega Zivjeli smo kao djeca mala. Hoće li se još kad povratiti ti dani? A šta i pitam?! Ne stoji to samo do mene. Vidim ja to dobro. Ne mogu eto, da uklonem onu pregradu, koja nas dijeli Otrov je u mom srcu, a priredio ga je dogadaj onoga dana, koji ne mogu zaboraviti I taj otrov truje i moj i njezin život. Ej, da ga je kakogod uništiti! Ja bih bio onda naj sretniji i naj zadovoljniji. Ali . . . Kakvo je ovo pismo ovdje na stolu ? Pročitajmo ga: „Gospodinu" — meni „Zagreb "