СРЂ

ĐURAĐ BRANKOVIĆ SMEDEREVAC I DUBROVAČKA REPUBLIKA. vukovar/srijem. milan pavlov jovanovio. I r^urađ Branković, posljednji od srpskih vladara, zastupao je formalno vladarsku čast; njegovi novci od 1427.-1457. godine posljednji su koji ćirilicom ispod čekića iziđoše te i ovo ručno djelo odvojilo je onda među svim sličnim srpskim toliko krasotom koliko i vrijednošću i mogoše se takmiti sa prvim jevropskim novcima onog vremena. Đorđe je vladao punih 30. godina burnim udesom srpskog naroda i držao se zaista narodne politike, a to je odgovaralo ne samo onom vremenu, nego bi moglo odgovarati današnjemu; jer je Đurađ sam sobom i ničijom pomoću stvarao prilike povoljne položaju svome i svoga naroda, naravno, koliko je bilo u snazi njegovoj i njegovog naroda i najposlije jer je bio potomak porodice, koja imala jak utisak na srpski narod pored sviju njegovih demokratskih osjećaja. Đurađ, ne mogavši popuniti Srbima nekoja mjesta, naročito pridvorna, nije se po običaju srpskih vladara služio Grcima, nego Dubrovčanima, srodnim narodom, a naprednim u prosvjeti. U politici je Đurađ bio vjeran iskreno dubrovačkoj republici, nu i Dubrovnik je naj bolje služio Đurđevim interesima. Đurađ pored svog otvorenog đuha, nije ni za dlaku ustupio blagočasnom značaju inih srpskih vladara. Sem što sagradi mnoge crkve i zadužbine, skloni Dubrovnik, da plaća Vilindaru godišnjicu, koju se obveza još caru Dušanu silnom a nakon bitke kosovske prestade plaćati. Primivši u Beogradu despotstvo, prvi korak bješe Đurđu da popušta dubrovačke sužnje, koje pozatvora Stevan, kralj bosanski, u Srebrnici, te da potvrdi povlastice koje srpski vladari bijahu dali dubrovačkoj republici. Ovijem je Đurađ dvoje postigao : što ga Dubrovčani potpomagaše materijalno i moralno suprot Mlečića i Turaka.