Студент

Razgovor sa Antonиjem Isakovićem

NEMA STARIH I NOVIH TEMA ША STARIH I NOVIK OSVETLENJA

SMATRALI smo da bi bio interesantan jedan razgovor sa Antonijem Isakovlćem, budući da je njegova knjiga »Velika deca« imala dosta uspeha, a njega samog kao pisca izbacila u prvi plan. I zaista nećemo po grešiti ako kažemo da je njegova novelistička proza u posleratnoj srpskoj literaturj pr va koja je postigla jedan viši stepen vrednosti, i mada je veoma kondenzovana i tematski ograničena na samo jedan veliki motiv Revoluciju po koncepciji prerasta u jedan širi smisao: odnosno, ma koliko ova tema sama po sebi bila velika, ona je ipak isto vremeno uska da bi mogla (samo potencirana đo krajnje tačke) da da mogućnosti za širi zamah i veće isticanje samoga čoveka, sagledanog sa svih strana. Ali, tako je uostalom i sa svim velikim temama kojima se savremena književnost bavi. U vezi s tim i postavili smo prvo pitanje Antoniju Isakoviću. U vezi sa pričom »Crveni šal«, neki vam prebacuju što ste ponovo uzeli da obradite temu o streljanju pred prekim sudom zbog izdaje, budući da je ona u mnogim književnostima mnogo puta korišćena. Njima se čini da je ta tema isuviše eksploatisana da bi se tu moglo postići stvar no nešto novo. Nema starih i novih tema. Ima starth i novih osvetIjenja. I vrlo mnogo privida, novih osvetljenja, ako je tema, ja ne bih rekao nova, nego neobična. Primećeno je da se rađnje u vašim novelama često projeciraju kroz svest glavnog lica. Ali istovremeno, kao u noveli »Crveni šal«, radnja se iskazuje i đrugim sređstvima. Ovako: rađnja se prvo ргоjecira kroz Mirka, dakle kroz jednu indiviđuu i njegova interpretacija događaja je originalna, što je uslovljeno asocijacijama i malim memoričkim digresijama; zatim kroz delatnost tribunala, koji je još uvek individua, mada več grupa, povezana međusobno samo spoljnim vezama (svojom funkcijom) i najzad kroz dnevnik bolničarke, koja je međutim samo tumač čete, đa kle kolektiva povezanog unutrašnjim vezama, i reagovanja tog kolektiva na čitavu tu stvar. Nalazimo da to gradativno kazivanje ima svoju posebnu svrhu, koja nije bi-

la samo u tome da se postigne originalnost u formi Tu ste potpuno u pravu. Ustvari je trebalo doznati istinu u tom događaju, a to se moglo na taj način ako se on sagleda sa svih strana. Jer jedna stvar zavisi i od toga ko je, i na kakav način gleda. Učinilo mi se da mi tek vizi-

ја toga događaja sa tri razne strane omogućuje da uđem u srž i da ga shvatim onako kako mi je to bllo potrebno. Spoljne scene: život kolone, scena suđenja, streljanje, samo su spoljni. dekor toga zbivanja u srcima Ijudi. To što tu postoji gradacija od individue ka kolektivu, potencira duboku vezanost individue sa kolektivom, ili bolje, taj je kolektiv skup individua čvrsto vezanih među sobom, ali za to ne manje samostalnih u reagovanju na pojedine događaje. Tako se, mislim, više istakao Čovek. O tom čoveku bismo hteli nešto da saznamo. Mišljenja smo đa se u našoj literaturi do 1948 gođine ideja isticala u prvi plan i potpuno potiskivala čoveka, istupajući đosleđno kao nešto transceden tno (ako tako može da se kaže). Međutim, poslednjih godina pojavljuje se čovek koji tu iđeju nosi, sada je čovek zastava, a ideja ono što mu daje veru i što upravlja njegovu borbu u određenom prav cu, i koja je sada urasla duboko u njega. Svaki je čovek shavatao revoluciju na svoj način. Svi su oni imali zajedničku misao o borbi koju vode, svi su je jednako interprćtirali, јег su svi živeli i borili se zajedno, pod istim uslovima. Ali su istovremeno u revoluciji dolazile đo izražaja mnoge osobine tih Ijudi koje su oni imali potencijalno u sebi, i koje su izbile istovremeno kada su našle svoj potsticaj. To je ono što ih odvaja i čini ih Ijudima koji su samostalni u svojim postupcima. Ne, nisu tu u pitanju lični motivi,

ta stvar je sasvim drukčije prirode. Oni su se bogatilj u revoluciji i pri tome su se mnoge njihove osobine kojih ni sami nisu bili svesni, pozitivne ili ne. manifestovale u njima. Mene su interesovale izuzetne i neizuzetne osobine Ijudi u jednom tako izuzctnom stanju, kao što je tevolucija i pokušao sam da ih nađem. Nalazimo da je naslov vaše knjige »Velika deca« u punoj meri adekvatan vašem stavu prema tim Ijudima; da li ste taj naslov imali рге nego što ste napisali knjigu, a ako ne, kako stc do njega došli? —Mislim, da sam ga imao potencijalno u sebi daleko pre no što je knjiga napisana, ali naravno nedefinisanog i ne još sasvim određenog. A kako sam došao do njega? Cini mi se da je to bilo sasvim slučajno. Knjiga je onđa već bila u štampi. Sedeo sam tako sa prijateljima i brinuo zbog nenađenog naslova. I u jednom trenutku on mi je iznenada pao na um. Odmah sam znao da je to ono što mi treba: sinteza, ma lo ironije i mnogo Ijubavi. —* Karakterističan način va šeg izražavanja je oštar i veo ma kondezovan dijalog. To je navelo neke da to pripišu uticaju Hemingveja na vas. Ja rado čitam savremene pisce, pa i Hemingveja. Kritika je pronašla sličnost sa Hemingvejem, možda će uspeti da nađe i razlike. Skloni smo da u nekim vašim novelama opazimo, naročito u ritmu, a ponegde i u maniru, utdcaj filma. Da li vas je to s jedne strane nagnalo da od nekih svojih novela pravite scenario za film. I još, šta mislite da pišete übuduće. Jeste. Tri smo pripovetke uzeli za scenario za taj, kako izgleda, omnibus film: »Kašika«, »Tri plava cveta«, «Veče«. Scenario spremam za jedno sa B. Mihajlovićem Mihizom. Videćemo da li ćemo u tome uspeti. Sta mislim da pišem übuduće? Nerado govorim o stvarima koje nisam napisao Ui koje tek pišem. Da И ste još ranije imali želju da postanete književnik i kako ste došli na to da pdšete? U gimnaziji nisam napisao nijednog stiha, mada sam mnogo čitao i vodio neke svo je beleške. Imao sam 18 godina kada je počeo rat i kada sam otišao u partizane. U гаtu sam pisao samo trebovanja i izveštaje. 1950 počeo samda pišem literaturu iz »revolta« prema našoj posleratncyj prozi. Ne zato što sam mislio da ću pisati bolje, već zato što sam bio übeđen da o tome treba pisati drukčije. Tako su počela »Velika deca«, a danas mi se čini, možda i netačno, da sam oduvek u sebi nosio ne toliko želju, koliko potrebu, da pišem. To je sve. B. M. S.

ANTONIJE ISAKOVIC

MIT. CUDOV; Motiv sa Ohrida

„видици" поново ИЗЛАЗЕ

После дуже паузе око 20 о. м. изићи he из штампе седми број „Видика". „Видици" доносе у овом броју: Петар Џаџић: „Реч у времену" (осврт на кшигу Зорана Мишића); Борислав Радовић: „Сонети Магу"; Андре Жид: „Имагинарни разговор"; Јован Христић: „Поводом једне књиге"; Миодраг Протић: „Ципеле обешеног" (песма); Бора Ћосић: одломак из романа; Велимир Лукић; „Портре једне балерине“ (песма); Светлана Велнар-Јанковић: „Зидови" (прича); песме: Првол»уба ПеЈатовића, Бранка Јовановића и Сретена Перовића; Војин Димитријевић: „Скице"; В. Ћ.Ј „Матић нам је дошао"; Ј. X.: „Руке Ранка маринковића": Живислав Богдаиовић; „Фокнерова помама"; Стивн Спендер: „Маска* (песма); „Видици" Још доносе културне вести из света, маргиналије, белешке. Цена поЈединачном броју 15 динара.

Akademsko pozorište „TRI TELEFONSKA RAZGOVORA“ Pretstava bolja od komađa

Dok je sa đobrim komadom problem biU na nivou sveg snažnog šlo komad nosi, u lošem sve komponente kojlma se realizuje komađ oslobođene su tlme na stvaralaštvo što režlja I glumci imaju da đaju nešto novo, negde dublje, negde interesantnlje ođ onoga Sto pruža loš dramaturški Ш llterarno plltak tekst. »Tri teleionska razgovora« gotovo anonimnog američkog dramatičara našlh godina, Džona Majera, koji se daje po amaterskim pozorištima, ovlm svojim prvim đelom dao je primere beživotnog dijaloga, u kom svi Intelektualiziraju na istl način, sasvim istim Jezikom, nediferenciranlm po karakterima, isto hlad nlm i komplikovanim u najdramatičnijim su situacijama, kao 1 u najobičnijim. To nlje pomalo hipertrofirani intelektualizam Krležinih »Glembajevih«. intelektualizam u kojl se veruje, jer je na raznom nivou u raznim situacijama, jer Je dramaturškl funkcionalan, jer svi goVore svojim intelektuallzmom. Ovde su sve rečenice gole teze i antiteze Džona Мајега, koje je on smislio pre pisanja komada 1 koje je ostavio tako umetnički ogoljene u svom delu. Tako ogoljene teze u svim estetsklm teorijama bile su napad protiv skladnosti jednog umetničkog dela, bez obzira što su teze uvek postojale na scenl, Cak i u impresionistlčkom pozorištu ko Je je navodno pravilo netendenciozne isečke iz života. Na umetničkom planu ovaj komad nimalo ne spasava napredan stav prema crn rima, nltl očigledna že Ija da se iz intimnijeg ugla sllka mlađa generacija osiromašenlh Južnjačkih aristokrata, a da ta slika bude kritika društva. Ali ono što je ovde u komađu ogoijena teza, nije ta društvena kritika, već izvesni prilično trivijalni stavovi prema životu tobožnja životna fllozofija pisca ili njegovih 11kova. Jedino ma đa slabo opravđanje da se takav komad uzme, to Je komad o mladim Ijudima, pa su time teoretske mogućnosti za scensku ve rodostojnost mnogo šire. Na tom umetnički neveštom komađu, Milenko Misailovlć kao reditelj, sa glum cima od kojih su nekl prvi put na pozornici, imao je da đa život. Vaspitan u našoj školi koja od reditelja prvenstveno traži da prođubljuje što draraaturški tekst pruža, đa stalno traži »dubinske struje«, potražio Je 1 u ovom komađu kojl je sav u eksplcitiranom tekstu nešto što ovaj komad nema, a to je dubina pod-teksta. I tako je ovaj put reditelja, ovaj put prođubljavanja stvorio od ove drame u kojoj Je geslo »Sto na umu, to na drumu«, a na umu je sama filozofija, ipak đramu ne samo Intelektualaca, već i Ijuđi koji osećaju više nego što govore, 1 čak Je uspeo da đonekle individuališe unutrašnjim sredstvima likove ovoga komađa kojl su svi kod dramatičara izravnati po jezlčnoj fakturl. Pri ovoj rediteljskoj intervencill, reditelj je ipak ostao na prvl pogled nevidljiv na pretstavi, dovoljno diskretan i skroman, all Je imao odlučujuću pedagošku i rediteljsku funkciju koja se može osetlti tek čitanjem ovoga đela posle pretstave. Ali pokušaj dra matizacije živom mizanscenom nikako se nije organskl slio sa tekstom. Glumačkl ansambl imao Je da ponese s Jedne strane teret slabog komada, • s druge strane svoj neđostatak scertske rutine 1 da na sceni đeluje samo onim što nosi u sebl. ХЈ pretstavl koja nlje išla za efektima, gđe su svi govcrtli onoliko koliko stvarno poseđuju u sebl glumačkih snaga, nužno je svako moгао imati svojih lošlh 1 đobrih trenutaka. Svi glumcl uprkoe intelektuallstičkog teksta igraju vrlo obične IJude kojima se može verovatl da osećaju nešto više od svojih verbahilh bravura. Tom

neposređnošću i Iskrenošću spašeni su izvesnl trenuci koje možda ne bl oživotvorili ni profesionalni glumcl, mada su ove lepe rećl samo relativne i merene tako đa se pomalo zanemaruju, s vremena na vreme poćetnlčka krutost, nescenlčan glas,- loša dlkclja 1 sve ostalo što sasvlm razumljivo donosl neprolesionalizam. Miodrag Radovanovlć kao Petar Iшао je najviše scenske sigumosti, 'stečene već srazmemo dužim radom u ovom pozorlštu i učenjem na Akademiji. Glumački lik mu je Jasan, bez amatersklh pađova, sproveđen sigumo, ali bez markantnlje cbeleženlh arlstokratskih manira 1 neuroza koje ne bl bile, da su dobro dozirane, naturalizam, već vrlo realna posledica ugrožene plave krvl na realnom planu ugroženlm finansijama. Ovako je ovaj lik donekle prezđrav za svoju konkretnu životnu sltuaclju. Olga Savlć kao Marlja je sva u *asponu od izrazite scenske nesigurnosti do sigumo sprovođene linije svog Lika bez Jevtlnljlh efekata sa neposrednošću koja se dožlvljuje u publicl i to najvlše u razgovorima na telefdhu.

Stela Mirjane Popovlć režijom Je bila onemogućena da Ide putem bizarnosti, pa Je 1 ona zdravija nego što to tekst dozvoljava i deluje kao snobovska ekstravagancija na naš beogradskl način. Bojana Ađamović (Frida) primer }e pokušaja savladavanja intelektualizama u tekstu svojim sopstvenim doživljajima mimo svih teza koje mora na scenl da izgovara a, za samu Bojanu ova uloga je primer đa Akademsko. pozorište može da kultiviše talenat. Cltava njena uloga imponuje jednostavnošću sredstava 1 poštenjem koja ne nudi više nego Sto dožlvljuje. Džon Aleksandra Gavrića smetao Je disharmonljom između eksterijera muževnijeg od glasa, za koga bl opisno геkao da Je u nekom sasvim drugom tonalitetu. U njemu nije bilo tragova tople IJubavi onih crnaca koje smo upoznall iz njihove llrike kao tople Ijubavnike Stiv Ljubiše Milosavljevlća je najuspeliji karakter pretstave. Ovaj lik koji bi trebalo đa bude nekakav protagonist pisca Džona Majera, plasirao Je tu svoju nezahvalnu ulogu u takvom obliku da Je sve to delovalo dramskl funkcionalno Jer sq 1 režija, a 1 sam Ljubiša Milosavljević pomalo nasmejao ovom sim patičnom, ali pubertetskl hvastavom piscu. Robert Dušana Tadića Je skica sa ispunjenom funkcijom. Muzika samo podvlači papimata mesta drame, čak u onim trenucima kad bl bez te muzike ta papimatost bila scenskl savladana. Scenografija naravno ni ovog puta nlje uspela da nam pokaže »nekadašnje bogatstvoc, ali to Još nisam video nl na JednoJ scenl, Јег to »nekadašnje bogatstvo* uvek izgleda Ш kao slromaštvo scenografskih mogućnosti 111 slaba faktura kulisa, I tako Je ova pretstava za mladi kolektlv aa čudan nadn dokaz sposobnostl na lošem komadu. Ali takve dokaze Ipak nlkako ne bi trebak> iđućih godina po-

Лкап riRILOV

SCETNA IZ MAJEROVOG KOMADA >TRI TELEFONSKA RAZGOVORA«

student

{ PRO et CONTRA \

9