Студент

кан>е гаврана. Тада је преи ггут зажелео да не слуша то пијано надметање, то досадно ђавоље зав*чан>е. Ускоро је на глави почео да oceha страховити бол... Као кроз маглу назирао је два тужна ока- Нечија рука га је миловала по лицу. Када је поново покушао да угледа светлост, као у даљини, треперио му је црвени ружин путтољ. Под собом је осетио меку топлину постеље... Поново је почео да сан>а... Неко шуштање слично шуштању кише по шумском лишћу сећало га је на заборављено детињство*-. Нешто топло капнуло му је на лице и склизнуло низ образ. Још топлије прилепило му се на усне... То му је отерало сан и он је крадсм почео да отвара очи. Над својим лицем видео је поново она два тужна ока... Њвно лице почело је да се румени и она је гкжушала да оде- Али, гхре кего што се исправила, он је чврсто држао њену руку v својој... Почео је да ,1е стиска... Иако је први пут гледао ово младо зајапурено лице, у њему је ocehao најверније пријатељство... Протрљао је очи и замолио за мало воде-.. Молио је да му исприча како је доспео у овај топли ггријатан собичак... Рекла му је да су јој родитељи отишли да виде неког утопљеног дечака кога су јутрос вашлм на спруду... Кажу да је то син некот богаља који је од скора допутовао у суседно село... Причзла m v је и гледала га како подрхтава- Питала га, шта му је... Зашто је тако тужам... Зауолио је да му дозволи да дође до прозора... Море ie било мирно и као ггреливено ружичастим седефом. И да кије било у сасецима платгина неколизсо ухапшегаих облака нишха не би потсеКало на гаоћашњу буру... Хтео је да оде. Али, на вратима су се појавили њени родитељи. Морао је остати на ручку-.. у сам залазак сунца се налазио на броду. И ,док je брод са стотинама треперавих руку напуштао луку, једна му је марамица махала дуго. дуго, и утшјала му се у душу као нежељени опроштај... Мала рибарка обећала је да he се сећати онесвешћеног* непознатог младосћа кога је она, баш она нашла... А младиК је рекао довиђеша идућег лега. Али-.. више није фимњ Аца МИЈIЕТИ ' Б -

KULTURA I UMETNOST KOMIKA JE U VELIČINI

Aaier fiasti se da umesto realizma uvede novl estetičarski termin: verodostojnost Bio jeđnom jedan fanta•ta, nereaLni sanjar, sentimentalni plemić i sumanuto hrabri borac za pravicu. Bio je jednom taj Don Kihote od Manče, sav se bio pretvorio u jedno osećanje, sav se pretočio u ideju, u bolni i preosetljivi revolt protiv đivljačkog srednjevekovjja. Za hvaljujući toj izuzetnoj odlučnosti, toj nesravnjenoj ša šavosti i umiljatosti svog du ha Don Kihot je posta# кгаsno i precizno ocrtani karakter, postao je ličnost tnitološka i čar duše njegove zanosi nas, opija i čini budalasto naivnim ali i sposobnim da se smejemo spontano i bez bunovne groznice, Тај čovek imao je karaktera, jednom rečju, sav se posvetio pitanju k a k o treba gledati na svet, sav se uzrujao kad je s tugom video đa se u svetu Ijudi ne vlađaju dosledno Ijudski. Na suprot Kihotovom karaktefu, monolitnom i podložnom jednoj iđeji imamo karakteге razbucane i okrpljene, oskudne i mlitave, a to će reći da imamo Ijude koji i nemaju karaktera. Servantes je poseđovao neiskvarenu i neopterećenu opservaciju, pa je zahvaljujući njoj shvatio da između savršene ideje i objektivnog ponasanja u prašnjavoj I ukaljanoj Spariiji postoji golemi jaz, da apsurđ zjapi na sve strane 1 da nije bitno zagladiti i ukrasiti kićenim frazama i umilnošću visoku ideju, no da је bitno pokazati koliki je i kakav je spomenuti ponor između divote i rugobe. Prototip verodostojne Шеrature (zloupotrebljeni i otrcani izraz realizam treba već jednom bez*bolećivosti baciti na đubre) pokazuje nam se, tako, kao knjiga u kojoj žive karakteri, tojest Ijudi robovi bajnih ideja i kao knjiga u kojoj životare >ličnosti«, tojest nekarakteri i nedosledne rite znojavog i čulnog pipkanja po mraku. Dakle, i u jednom i u drugom slučaju materijalna ćinjenica od koje se polazi jeste čovek. U sukobu koji drarnski nastaje pobeđuju Ijudi nekarakteri i u tome je tragedija. A ako u knjizi pobede Ijudi karakteri tada imamo komeđiju. Jer iako su

pobedili takozvanl divotnici, što je veselo, oni su ipak primitivno okovani starinom što je komićno. Ovaj nategnuti zaključak izričemo rukovođeni jednom veoma рго stom loglkom, a na osnovu pretpostavke da u svakoj ne savršenosti postoji nesklad a da nesklad pretstavlja izvorište kcmike. Evo i tog formalističkog tegljenja i presavijanja činjenica: nesavršeni pobeđuje i ostvaruje nesavršenost u tom slučaju ostvaren je sklad, situacija je morbidno mrgodna I ozbiljna, vlada monotonija ozbiljnostL A ako je savršeni pobedio u knjizi pa došao do realne nesavršenpsti, to je već nesklad, eto uslova za nezgrapni poredak fakata, eto uslova za paradoksalnost i kikot. (Da je ovo razmatranje o tragičnorn I komičnom unekoliko čak i tačno pokazaće sam Don Kihot. Kada

Ljubomir Tešlć

pobedi komičan је, а kada bude zgažen od svirepih 1 trezveno n o rm a 1 n i h nefantasta, tada nas tuga obavije. Tuga koja steže i jeca) 2. Mi nemamo komedije. A zašto? Zato što se misli da je komedija samostalan rod, zato što se misli da je komedija deo takozvane humorističke literature, a humoristička literatura je honorarna, tričava, mačkorepna 1 monopol anegdotalno jenog naratora. Međutim, jasno je đa komika pretstavlja jedan od dva mogućna, pod-

Jednako ozbiljna, podjeđna- ртм reieno nl aikohoiičar nl ko realna i nejskonstruisana defraudant nisu »mešni rbog ve.... drine, Ш oelobođenja koje bi viaa stvan. *mejač osetio, nego su emešnl *No ipak. naia je Uteratur. ozbiljna, naS ISlm rado počinja mehamzam do\odl do pogrebima a kada se smeje 51,1 na ‘ smeje se folkloristićkl 111 beč- Naglasili BШО đa je komiki. Naša iiteratura je svptinja k a sastavni deo svake realnamrgođemh linčara, a ta. llri- __„,. . . _ , , čari se vaznose tankoćučem, pr- n P^ ! 1 da Svaka tema moze vo se svađaju pa se on<da mire biti komična. Ako nje пеша, u ime opšteg kriterija veiičine. da vidimo, letimično, zašto Stvoritl vellku Uteraturu, to Je i~ плтаcllj kome se žudl u ime traja- ота ' nja. sU'oriti prometejska deia Humor postavljajući gro- tiГ a t l veiike teme. ozbiij- zaztva izvesno oslobađanje ne teme doetojanstvene teme neke paradoksom nagomilapune toržestva. Naime јоб uvek ne a groteskom nezadržane u našem muzeju stoji jedna , • , . . grandlozna slika pored celog izaz.iva Smeh, a taj velikog zida od patosa do poda smeh шепја naše г a sp oi na njoj najemrznutije etme- 1 ož e n j e. Komika је isto nlm naslikano krunlsa- to _ m * t k nje Dušanovo, a vellka tema, , 1 ' sa, n o ona Kroz P°tmu tema trajanja. Međutim potpu- i° osecanje veoma malo siično je nejasno zašto još niko no smehu, menja naše tt anije shvatio da krunlsanje to S v o v e I naravnn alro чр imperljallstičkog cara Srba i , . Tf* /' « aravno - ако se Grka kojl se uffsoro posie tog izjavi da kod nas nerna kokrunlsanja raspao u parampar- medlje, jasno ćemo zakljqčitl čad, ima u sebi 1 neodoljive ko- da romantički zanesenjaci 1 mike nesavršenstva 1 paradok- velikani pera n e r a d o sainosti. » Nodostatak komedllo nopogro- : “ 113 > U “ V ,° 1 6 stavove, adato verovatno Cine radi ozbi\iosti koja je preduslov veličine i trajanja. Komedija ostaje sltna honorarna delatnost. Naprimer, jedno vreme, čltavih nekoliko rneseci svi komičari Beograda bili su posvečenl značajnom ргоblemu rupčaga и Dečanskoj ulici. Njihov đuh i vrcavo nestašan um sipao je Iz đana u dan sve nove I nove komične ideje. Nije ni Cudo, јег imali su dostojnu temu, temu od koje nema komičnije. Ništa nije smešnije nego jamurine na uliei. To je upravo komično: uiica a u njoj jarr#irine. (A kao što smo vlđeli, komedija se ipak ne stvara od laklh i .Supljoglavo smešljivih Iđeja. Servantes ju je naprimer stvarao sukobljavajući najteže I najdivotnije Ideje sa blatom i pogani £eudalne Spanije).

šlvo pokazuje da se dvostranim temama prilazl jednostrano. Nedostatak komedlje pokazuje da objektivno ta umetnost pretstavlja neonrmantltarsku 1 necfclasicistlčku Utetaturu (■ o filmu, avaj da i ne govorimo 1 0 svoj njegovoj pompeznosti 1 razrađenoj 1 studtoznoj Jednostranostl. Taj fllm naš Je s predomiiljajem neoklaslcističan, namerno i zlonamerno). Ova romantlčarska epoha naбе umetnostl obeležena Je snažno željom đa se ona nazove epohom realizma. Ako Je ta romantika lealizam, onda bi u« metnost koJa če podjednako govoritl o traglčnoj I komičnoj strani oblekata morala da se nazove nekako drukčlje. Umesto tog romantičarski ozblljnog izraza reallzam, u ovoj skirt se kao bojažljiva sugestlja uvocU Izraz verodostojnost. Na osnovu ovlh nekollko rečl stekli ашо možda sumnjivu, ali 1 drsfcu sposobnost da izvedemo zaključak o komedljl. Domaće komeđlje nema zbog toga što se smatra da je humor isto što 1 veselje, Sto se smatra da postoJe humorističke, lake lepršave, leptlraste ideje 1 da njlh treba raskopavati t njegovatl. Kao što se naprtmer njeguj e fdeja smešnoče đefraudanata 1 naprimer alkoholičara. Međutim, uz-

Raža POPOV

Mc*tiv iz Vojvodine

IZ STRANE POEZIJE

Anri MIŠO

TUMAČENJE CRTEŽA

To će đa bude jedan lep plamen, ako to već пЦв konj, to će da bude jedan lep konj, ako već nije u plamenu. Ои skače u prostoru. Koliko je đaleko da bi imao blještave sapi iarkih perjanica, žestokih plamenova! A ito se tiče njegovih nogu, one imaju tankoću antena insekata, ali koplta su bn jasna, možda malo više kao »pastile«. To kao da Je moj konj, konj fcoga nifco nikada jaŠio aije. Jedan barjak lak 1 svakako osetijiv, kojim je njegova giava opasana, daje mu skoro žensku flnoću, ko da se usekujuje ц marimicu od čipaka. Srećom, srećom, da sam ga nacrtao. Bez čega nikad ne bih našao slično. Sasvim mali konj, vi znate, prava ideja »konj«. Mnogo bliže povetarcu po zemlji, mnogo zatvoreniji u čistoj atmosferi uprfcos svojim prednjim nogama postavijenim kao đve olovke. I on se rita u nebo, oa se baca ritanjem od plamena. Savremenl l u poslednje vreme sve popularnljl slikar i pesnlk Anrl Mlfio u JednoJ, kod nas pianje poznatoj vrsti poezije, »u poezijl konkurencije bogui«, objafinjavajućl dogođeno, na lavestan načln pofiufiava da se umeša u njegovo stvaranje. Pesma koju donosimo je jedna od karaktejrtstlćnljlh, pesma u kojoj se udružuju slikar i pesnik.

(Preveo T. C.)

Muhamed KAMAL

PROKLETSTVO RATA

i Da igramt .. Da igram ti si rae pozvala, Zaboravih na mojn fitaku, Na to Da rat ml je oduzp pravo da zeraljoju bođam sam. A ti M htela da ijram. ,. П Ti pamtil one jrozne noćl? Sirena prodorni krik... A nebom cvokot kao da rat nad tvojora glavom oštrl zube. Plaf, 1 krlci, 1 zvuk raetaia, i tutan) ruženja kućnog krova, a sa rušenjem pomešala sirena promukli vapaj svoj. Ш Zvoni moja Itaka, 1 njen je zvuk prokletstvo rata rata što nosl okeana muk, što život mi Je osakatlo, rata što nogu mi Je oduzeo I pravo da zcmljom hodam sam... Da igram... Zovefi me da lltram zaioravih «a moju fitaku. Mubamed Kamal Je eavremenl eglpfitskl peenlk. Njegova Зе poeztja kao I poezija mnoglh egipatsklh pesnlka nafieg vremena, proteta novim đuhoin. novim klejaraa 1 ne moment* se približava snu mođernog Evrppljanina. (S ruskog preveo Branko Vuković)

SKULPTURA BORISA ANASTASIJEVIĆA

Deset skulptura, na prvl pogled apstraktnih, all sve pođređene ideji i prožete osećarjjem шеге, izložio je Boris Arastasijević. Njegov »Sanjar«, stvoren od gipsa bodljikave žice, neuobličen nl u Sta sasvim ko'nkretno, pat?niran izvrsno, sav u nekoj zelenoj i neodređenoj mrkoj 'ooji, izgleda kao čudan proizvod mašte nekog usamljenog sanjara. »Bosanka«, nepatiniranl gips, odiše snagom, materinstvom l Cistotom. »Pastir II«, pod maglom divno plave kao nedozrela Sljiva, patine, Izaziva lirske asocijacije na nežni zvuik fru-

lc 1 beskrajne vidike sa planina. »Katedrala II« i »Vitez« bronza čisti su i jednostavni obdici smirenost i svesnost da se može ono Ato se želi Reljefi su 6udno isprepletene, određene u svojoj ne-

određenosti ideje. Utisak da se »ne zna šta je glavno, a šta sporedno*, pogrešan je. i dolazi uglavnom otuda §to su zamialjeni kao delovi spomenika koji nije skučen kao što je to »okrugla sala«.

Teodora Sujić

BALADA O NEPOVRATKU

Koga to boli ova noć, to ćutanje mraka, taj neglas tamaih voda iz oka slepa izrasto, 0 mesečino vida tihih, najtišib koraka samo si priviđenjc, ni tebe nema lasto, јег đesio sc vetar što male vetrove nosi, jer desila se pesma što tnale pesme gasi, pa recl noćas mutan ovome vetru ko si, pa reci sutra beo toj pesmi gde si i šta sL Branko Jovanović VKEME buduCe * 1 grlett t* do korena, đo krvl, Od tebe ću napraviti nebo do plaća 1 bitt s tobom zajedno i sam 1 niko i nitta. Od tebe ću isprositl jedan dan za jednn vlat i krik zaboden a meso. S tvojlh гатепа sklnuću dva zrela llmuna i pobeći n svet ameba i hiti tzgnanik carstva I divtjak bez kamena, bez strele bez plena, bez plemena. Od tebe ćn napravitl dve knrl zlata da bib Jednom sebe roba iskupio pćl sa kamena skinno i bio osidrcn, umraćen 1 svetao. Od sunca tvog ću napravitl tdelu iz koje ćc trave većerati. A od tebe, vreme buduće, hoću pogafn đa napravlm za maln decu

Bora Mladenovlć

KNJIŽEVNO VEČE ALI...

Cetrdesetpetica Je opet bila mala da bi zadovoljila radoznalost ftotinc stndenata i prijatelja knjlževnosti. Svoje nepoznat e i prepoznate rađove čitali *u Desanka Maksimović, Mirko Vujatlt i Mlra Alečković, a obcćanl Vasko Popa se nije pojavio pa Je njegovo rnesto ostavljeno »zre loj praznini«. Ono što se čulo nalazi se na najtanjim žlcama novoromantizma i snak je slabih vetrpva u našoj savremenoj nteratnrl. Stihovi Desanke Maksimović, tiho izliveni, na trenutke opojni ali ne vlše l leptlrasti, upravo pokazuju njen put potpune шеlanhoiije. Zaborav, ožiijak, Хаш ničar, to su naslovi njenih pesama. Mirke Vujačie ntjednos trenutka nije unosio korekturu u svoje bledo prlpovedanje prošarano ratnićkim uspomenama, već »računatim. Mira Aiečković

Moma Marković

je svoja turistička osećanja vezala za Jedan iskreni ali stvaralačkl mlaki rodoljubivi stav pa se njenl stihov) I dalje sledaju »tupo ko 'slto .dete šećerleme«. Prigušeoi sjaj paiiskih kupola i jeđan skriveni nemlr na vizantlski način, tanki su all prisutni konac ove još poezlje. Najzad Vasa Popović i talas sme ha, naravno. M. M. USKORO ESTRADNA SCENA Kako smo obavešteni u Upravi akademskog pozorišta Kultnrno-umetničkog drnštva Beogradskog nnlverzlteta »Branko Кгsmanović« uskoro če estradna scena prikazivatt oeogradskoj publici svoje prve pretstave.

Grafika