Студент

POEZIJA

PESMA

Kad svici prođu ostaje noć I plaču zveri kao placne vUe Na rođm prag spuStamo vredna tela I prag nas čuva od divljinc. Usred plodnih polja to je kao varka što je jednom oila naia draca tajna Za trenutak gonlii smo konje žednc ! umorne hranili iz praznih šaka. Kraj naših kuća vise drhtave granc I suše se u suve frule Na izmaku snage naše starc majke VeZu haljlne bele preko reke. Naše noge staju u zrelo lišćc Neko dolazi kao da pita Prošla je ponoć i nase sestre skrite Svlraju uz pratnju borova i vila.

San neki ždvim Na dnu uma nosim kaćune I plotove mokre I neke noći pokrade*-! San neki živim

San ше hvata na nedelju U smi živim ber predaha I obale neke želim Nežnu plimu bez oseka Nežnu pllmu ito ižgara Kod obaJa Granje vetar pesak penu San me hvata na nedeiju

MiLIVOJC MAMTOftOVIC

BO2ICA ШШ&НС

LICA BEZ LIČINE

Filaženju »LICA«, revije mladih za društvena pitanja, kulturu i umjetnost Bosne i Hercegovlne, prethodlle su dosta duge rasprave o namjeri i potrebi za pokretanjem jeđne takve publikacije, odnosno snagama које bi se neposrednlje angažirale na preciziranju Sjenlh progdamatskih pretpostavkl i konačnc zionomije llsta. Ti »preliminami poslovl«, pothranjivani najčešće dosta dubokom nevjerioom u opravdanost jednog takvog druŠtvenokulturnog programa i zadataka, konačno su priveđeni kraju izlaskom prvog broja »LICA« u oktobru prožle godine. Taj kntlčki oprez i sumnja ne bi ovđje blli ni špominjani đa oni na određen način nisu veoma indikativni kao načelan stav prema određenim nastojanjima mladih Ijudi da se pisanom riječju založe za određene društveno-politički relevantne stavove u pogledu preciznljeg artikulisanja čitavog onog kompleksa drušlvenog života koji se etiketlra, krajnje apstraktno, tj. sadržajno neodređeno, kao »omladinski život«. Polazeči od pretpostavke da život u svoj svojoj problematskoj razuđenostl ne pornaje iažne podjele na »mlade« 4 »starc«, na »zabavno« ! »ozbiljno«, »prlpremu za život« i »sam života«, redakcija »LICA« je u već izašlim brojevima (a td će biti osnovna pretpostavka i пјеnog daljeg rada) pokušala da sadržaino prevlađa apstraktnu podvojenost sfera života i na biološkom principu strukturiranih društvenih grupacija, tretirajući problematiku koja se ni u kom slučaju ne bl mogla klasificirati kao »o* mladhlska«, nego jedino kao Ijudska i općenito društveno značajna i aktuelna. Ako treba govoriti u ime mlade generacije, onda je, po nalšljenju Redakcije, neophodno, pri se za onaj koncert koji ce u sebi ukljuciti kako neposrednu kritiku postojećih shvatanja o omiadlni kao »potencijalnoj« snazi koja tek s codinama može da manlfestira svoju »zrclost«, tako i ođređene prijedloge koji ne bi blli uopšteno, programatski i postullrani, nego bi neposređno proizlazill iz samog načina tretiranja određene problematike. U tom smislu »LICA« pokušavaju da konsekventno sprovedu tezu da je insistiranje na tzv. »omladinskim temama«, strogoj podvojenosti životnih problema zavisno od toga u kojoj starosnoj dobi se oni misle i

neposredno žive shvatanjqe koje je, još ncdovoljno svjesno posledica koje iz toga rezultiraju , u poslednjem periodu i učinilo đa se omladina nađe na samoj periferiji društveno*po* litičkih zbivanja. Sve dotle dok se to ne uvtdi, tj. dok se ne otvori prostor za maksimalno društveno ispoljavanje kreativnih snaga svakog pojedinca u socijalističkoj zajednici postoji opasnost da se svježina mladalačkog duha stalno potiskujc u one sfere u kojima se taj duh jos jedino brine, bolje reći defetistički i rezignirano prepušta demonstraciji svog biološkog vitaliteta, odnosno da se on povremen, kada kao da počinje da prijeti njegova opuštenost i bašmcbrigovićevstvo, terapeutski liječi time što će se kolektivni duh »padavičarstva« zamijeniti kolektivnim duhom akcije. Omladinu ne treba »liječiti«, samo joj treba omogućiti da гаупоmjemo participira u rješavanju svih značajnih dmštvenih problema. Respektujući momenat izuzetne važnosti »dmštvenih tema«, »LICA« i ne _mogu biti samo literarao glasilo: mladi ne pišu samo poeziju i prozu, oni jednako ozbiljno rasuđuju o onim koji se najizrazitije reflektiraju u životu svim relevantnim problemima dmštva. posebno mladih Ijudi. Ovaj svijet bi se, na žalost, stravično suzio kada bi se mogao svesti samo na one kojima je literatura primaraa preokupacija, iako, s dmge strane, ne bi bio Ijudski osiit>rnašen kada bismo. elijedeei Loteamonovu viriju, svi pisali pjesme. Na kraju programatskog članka redakcije »LICA« stoje ove riječi: »Da И će »LICA« postati stvarno ogledalo mladosti zavisiće koliko od onih koji taj list neposredno uređuju. toliko i od duhovne vibrantnosti i aktivnog kritičkog prihvatanja onih kojima su upućena. Bez odjeka svaki smisao stoji na opasnoj granici da se utopi u sivilo anonimnosti, da suvislost svoje prirode preinači u neprirodnost vlastitog postojanja«. Njih treba shvatiti kao neposredan poziv svima onim koji su voljni da. saradnjom, sugestijama i otvorenim kritičkim primjedbama, podrže jedan napor da se o problemima našeg svakodnenvog življenja kaže kritiČki podsticajna riječ

Dr KABIM PROHIC

POETSKO SNOVIĐENJE ISTORIJE BOSKO BOGETIĆ: »STABLO ZAVEJAVA STOPE«, POEMA, »STVARNANJE«, TITOGRAD 1967. Pisati danas o vremenu prošlom, to jc avantura za mladog pesmka, ririk koji traži potpunu pesmčku ličnost. Роеша Boska Bogetica plod je pesnikove namere da o jedпош dalekom astorijskom trenutku Cmc Gorc progovori jezikom savremene роетаје. Boško Bogetič jc uspeo da u poeml ostvari jednu dinarmčnu, ali metaforom i smtslom bogatu životnu situaciiu, u kojoj važnost domjaju Ijudi koji stvaraju istoriju. Važan je žavot, u kome »Pustoš pritiska ti lice«, kako kaz< pesnik. Polazeći od te stvame, konkretne pustoši, od jakc i uvek prisutne žeđi za slobodom, čineći sve da ostane dosledan toku svojc misli, Bogetić je istovremeno ostvardo i jednu mušku patctiku, jedan skoro klasičan ntam stvari i žbivanja; njegova росша jc t sagaio»vski maštovita, i svedena na pravu meru mirne, pomalo ipak» retorične istorije«. Bogetić se nc koJeba kada treba stvarati sve one neophodnosti pesničke vizje koje zanteva njegova stvaralačka logika; tai raspored »vatre i pepela«, taj svrrepi paradoks, Bogetic je doslovno primenio u poiemi. Ličnosti žive na pozomici vremena, one su stvame, niihov svet, njihove metafore, svetlosti i senke njihove prisutnosti to je vizija koju Bogetić ostvaruie i kojom hoće aa nas privuče. Ni vlađika Damlo, ni sestre Batrićeve, ni vpivoda Batnc, m Vuk Mandušić niko nije od papira, sve eu to likovi koie pesnnk pririva sećaniem, usoomenama, poezijora. Ponekad, Bogetićev stih za zvuoi kao prava narodna tužbalica, kao gatka, kao neka prastara, iščezla već, mepiora. I upravo to bogatstvo, znalački iskoriscena metrika narodnog stiha, tai retki senzibilitet, ta dečačka zaljubljenost i opčinienost stvanma o kojima peva učinili su da Bogetićeva роеша bude jedno čisto, dragoceno snoviđenje jednog vida istorije, Izvesno је jedno: več svojim prvim predstai ljanjem Bopetić je pesnik koji ima šta da k* 1 ' že. U tome je, pored ostalog, lepota ove poczije i vrlina ovog pesnika. J D.inn\lVD <

RADOMIR RAJKOVIC

TEŠAN TRENČIĆ

ie Dubova dođe do Konjamika ispreže bika i pulti ga na kravu Stojana retroviča a onda odole u 2ldinu kafanu da se dogovore za cenu kasno u noć situacija se preokrenu d pretćra dara meru I jtvadiše noževe iedan đrugome kožtt da đeru konobar drži ne da napolju hik jos zaljubljeno kravu gleđa

MOMCI

Momćibvski momci cmi kolci nit orali nit kopali samo pogc imali i glavć nosill na ramcnima dubovski momci sve devojkc prevarili i od njih dobre domaćicc napravili

DANE STOriLTKOVIc

„SIROTA MARIJA“ I „KUDA POSLE KIŠE“

Irožavli kroz beogradsku školu dokumentarnog fllma, amaterskim Шшош »Dim i voda« 1 »PamiČenjem«. Dragoslav Laiić se svojim prvim igranim fibnom tople godine« već potvrdio kao a u to г modemog senzibiliteta i nove estetike. JoB kao amater Lazić je napravio malu komcdiju situacije »U četvrtom bloku«. Tu je već pokazao svoje naivno shvatanje smešnog, ali nevinost amaterskog posla isključivala je bilo

kakve oštre sudove. »Sirotom Marijom« koju je ostvario sa sce* naristima Mihićem i Kozomarom, on se konačno spustio na nivo jedne neukusne i dilctantske lakrdije. Film je imao pretenmja da bude i komedija situadje i naravi, a umiranja sirote Marije, zabune i obrti koji nastaju tom priiikom, trebalo je da budu glavni izvori smeha i zabave. Međutim, režijska i dramaturŠka koocepdja ispoljila je niz osnovnih slabosti: dugačku Špicu, nedostatak ritma i bizarnu stiMzadju. Primeri montažnog ritma amerićke neme burleske, ili u savremenom filmu, u Ri* čarđu Lestera (»Help« i »Sarm... i kako ga steći«) pokazuju kojim putem se mogu ostvariti zahtevi prave filmske komedije. Rediteljski neuspeh dopunjen je i anemičnom, neuverIjivom glumom. Osim Miodraga Andrić«, ćtje komičarske mogućnosti moramo imati u vidu, mko ođ glumaca nije ostvario ulogu, a Milena Dravid je ц ulozi sirote Marije pokazala леumerenost nametljivog naprezanja. ★ * Tandem ćirilov SUjepčević vazda se zanimao za socijalne i morolne probleme našeg društva, naroćito tzv. »visokog«. Posle »Pravog stanja stvari«, »Stićenika«, film »Kuda posle kiše« znači potpuni pad ćirUovslijepčevićevskih estetskih i socioloških koncepcija. Kod Cirilova u scenariju postoje samo šeme, Što

naročito važi za odnos i odlike ličnosti. U filmu »Kuđa posle kiše« to su tipični »visoki tata« i »tatina ćerka«, likovi koji nemaiu individualnost, već predstavljaju artmetičku sre<Unu jedne grupe svojih generaciia, a takva je i ukupnost njihovih odnosa. Sliiepčević je u tom smislu žrtva i estetskih i socioloških konvencija svog scenaristc, što nc opravdava njegov istovetni neuspeh. »Kuda posle kiše« hoće da prikažc »nasu stvamost«, ali ta »estetska realnost« koju vidimo nije umetnički übedljiva. Osećamo da je to uprošćeno konstituisan film. Odsustvo lične vizuelne iraaginacije režisera spušta Шгп na sasvim nizak nivo. Na primer, simbol avi* ona, na kome ređitelj upomo i nametljivo nastoji, korišćen je već u iste svrhe. želiu da odlete iz sveta koji ih okružuje, pokazale su i neke Antonionijeve i Petrovićeve ličnosti. Saša Petrović je, međutim, napravio briliantnu egribiciju, sa poetskom funkcijom. (»Dani«). Vladan Slijepčević jc bukvalan: kada avion u poslednjoj sekvenci pada iza brda, »tatina ćerka« pristaje da se uda za verenika, јег više nema »leta po obladma«. Oba ova, u celosti loša filma, opomena su za one koji veruju u naše ponavljanje »čehoslovačkog buma«. Naličje našcg novog filma na* goni nas da se izjašniavamo шподо opreznijc. RVDIVOJE CVETICAMN

HLADI DANI ANDRAŠA KOVAČA

Podatak da jc ovaj film 1966. godine u Karlovim Varima stao odmah iza filma Aleksandra Petroviča »Tri«, naveo me je na možda ne baš najsrećniju analogiju. U krajnjoj liniji, oba filma razmatraju problem odnosa žrtve i übice. Ali dok je Pet* rovića inspirisala veličanstvena patnja žrtve. Anđraš Kovač se prihvatio nezahvalnijeg posla: ocenjivanja moralne bede i krivicc übice. Cetiri čoveka posle rata u zatvoru iščekuju suđenje zbog masakra četiri hiljade Ijudi 1942.

i;odlne u Novom Sadu. Iz priče vidimo da ni fedan od njih nije direktni izarivač ni izvršilac pokolja. Njihmai sudbinu nije odredilo njihovo lično delovanje, koliko pripadenje režimu i priznavanjc njegovog apsoluta. Slabašni indiviđualni moral pokleknuo je prcd_ nemoralnim pozivanjem na lojalnost. Andraš Kovač postavIja niz složenih moralnih problema: da li se krlvlcima sudi zbog lične krivicc, ili zbog nečega što je bilo, možda. van njihovc moći? Odgovor na ovo pitanje Kovač ne daje u filmu, pitanjc ostaje otvoreno. Posredan odgovor, rneđulim, u izvesnoj meri sugerišc sudbina jedne /спе koja je u želji da spase svoje srpskc poznanikc i prijatclje prostim iskrenim odabiranjem (»ovog znam« i »ovog nc znam«), nesvesna njihove dalje sudbine, toga da ih šalje u smrt ili slobodu. Odmali posle tcga nju, greškom, übija mađarska patrola i ona sa gorčinom izgovara: »Bog шс je zato što sam sudila Ijudima«. Smisao ove rečenice je dvo struk: njenu moralnu krivicu pratila je.odmah

kazna, suđenje је iznad nas. Ovaj norešeni sukob dva moraina plana opSteg i pojedi* načnog nije sasvim jasno iskazan u filmu. Ali to se ne mora zameriti Kova Ču. Objektivnost njegovog filma nalazi se u traženju i ostvarivanju umetničkc istine i taj zadatak j< on izvrsno obavio. Prezentiraiu jedne slo Žene sllke i problema, znatno je doprineo i Kovačev čist i moderan filmski izraz. Naročito je etikasno povezao plan prošlosti sa sadašnjošću. Beo zid ćelije i bclina snega doprineli su da ovi prelazi budu neosetni, upotpunjuiući iijedno prikazivanjc stanja samih zatvorenika. Psihološkim sukobom izmcđu zatvorenika ostvarena je fina dramaturška gradacija. Kul* minacija sukoba izvanredno se poklapa sa n? kraju razgovetno postavlienim pitanjem krivicc. A pošto sc radi o režiseru snažnih misao* nih preckupacijn, s nestrpljenjem oćekujemo Andrašev novi film i sledeće pitanje.

DRAGOMIR ZUPANC

6.

STUDENI

1968/6