Студент

danas postoji žena kosmonaut

Fredstavljamo vam Branku Havlik, studentkinju druge godine Muzičke akademije u fclasi ргоfesora Standjla Rajčića, Branka je na konfcursu za umetničke radove studenata dobila nagrađu za komponovanje. Pot koncertnih etida, nagrađeno delo mlade kompozitorke, izvedeno je 10. aprila o. g. u Domu omladme. Uspeh jednostavne, lepršave devojke bio je povod da sa njom započnemo razgovor. Sedeli smo i razgovarali. Išla je u Srednju muzičku školu »Josip Slavenski«, gde je i počela da komponuje. »Povodom dana škole, supruga Josipa Slavenskog je delila nagrade za najbolje izvođenje, a ja sam dobila svoju prvu nagradu za kompoziciju. Bile su to solo pesme i dva komada za klavir«. • Kakav je stil vaših kompozicija?, pitald smo. - Moderan, all ne toliko... Ne kao čupkanje žica. Pitali smo ima li uzor među kompozitorima, nekog kome se divi, čdjim bi stopama rado krenula. Odgovorila je da nema, iako nam se učinilo da to možda krije. Kao i svi radoznalci, željni da doznamo šta se zbiva u srcima onUi koji dožive uspeh, priznanje, pitaii smo kako se osećala kada je primila nagradu. Prirodno, bila sam uzbuđena. Pošto je bila samo jedna nagrada, nlsam očekivala da ću je upravo ja osvojiti. U materijalnom pogledu to nije velika nagrada. Ali je to, nesiunnjivo, priznanje koje podstlće na stvaralaštvo. Moramo da primetimo da su mladi sfcromni, da se zadovoljavaju i najmanjom brigom za njihov rad, to ne znači da ih treba ostaviti samo sa pa pirnaitim diplomama. U istoriji muzike ima neobično malo žena kompozitora. Zato smo Branfcu zamolili da nam kaže nešto i o tome. Mnogi smatraju da žena kao kompozitor ne može da uspe. Ja mislim da nije tako. Sve je više devojaka koje se upisuju na odsek za kompoziciju. Danas žena kosmonaut, zašto ne bi bilo žena kompozitora? želeli smo smo zaitim da prodremo u stvaralačku »laboratonju« ove talerutovane devojke. Sve zavisi od toga kako se osećam«, od raspoloženja. Iz izvesne atmosfere rodi se Ideja koja me ne ostavlja sve dok je ne uobUČim. Onda je zapišem i odsviram. • Kako se osečate kad završite kompozaciju? Srećna sam ako znam da je uspela. Kad završim jednu kompozidju, znam da ću raditi nešto drugo. # Kome prvo izvodite kompoziciju? Pošto su to sve dela koja radim za školu, profesor mi ukazuje na greške. Profesor prati razvoj dela. školu moram da ostvarim određenl program. Ako treba da napišem sonatu, ne mogu da pišem nešto dugo. Sve je u školi još uvek »pečenje zanata«. Muzičar je obavezan da ovlada tradicdonalnim formama kako bi

mogao da ih ispuni sopstvenim sa* držajem. Na kraju, želeli smo da postavimo nekoliko pitanja o muzićkom ždvoitu u našem gradu. Pitali smo je šta misli o krizi koncertne publike. To je problem koji se teško rešava. Kada je u pitanju veliko ime, onda su sale pune. Mislim da na takvlm koncertima ima dosta ijudi kojl dolaze da se pokažu. Za iskrene privrženike muzici važnlje je što posećuju one druge, možda manje atraktivne koncerte. Prekiniuli smo je tune sto smo nedolazak na koncerte pokušali da protumačimo ogromnom pго dukcij om ploča, koje su sve pristupačmje. Ostro se pobundla. Ploče ne mogu da buđu Što 1 koncert. Svečana atmosfera ne moze da se zameni pločom. Uostalom, kocentracija je mnogo veća u dvoranl, nego pred pločom, koja dozvoljava da nam pažnju zaokupe i druge stvarL • šta mislite o poduhvatu, ostvarenom prošle godine, sa ciklusom koncerata na kojima su se izivodida dela domaćih kompozitora? Svakako da je izvođenje nasih kompozltora značajno za sve one koji se bave muzikom. Ali, ipak, čim se čuie da su domaća dela na programu, publike je mnogo manje. Upravo se na ovlm koncertima vidi ko dolan zbog muzike. Razgovor vođila: NATASA POPIVODA

BAL BALAVI

Ако se sećate ranijih i ne tako davnih »Umebesa«, kada su briljirali »Zlatni dečaci«, kada je duo DD po nekoliko puta aplauzom pozivan na podijum a Branislav Petrović stihovirna podizao na noge sve posetioce Sale heroja, morate priznati da ste se na tim priredbama osećali razdragano, bučno i veselo. Zato sam nestrplji vo očekivao ovogodišnji Studentski bal, koji se održavao u dvorištu Kapetan Mišinog zdanja. Početak je nagoveštavao izvrsnu zabavu i neviđeni, originalni studentski »spektakl«. Oko osam sati u nedeIfu veče, studenti su zakrčili ulaz u dvorište Filozofskog fakulteta: gurali su se, dovikivali, p>o svom starom običaju pokušavali da uđu bez karte bi 10 silom bilo milom... U gužvi pocepa se nekoliko ženskih čarapa, iskrza nekoliko cipela, izgužva mnogo večernjih haljina, jednoj devojci šmin ka se pokvari, jednom muškarcu dugmad odletoše sa sakoa. U dvorištu, osvetljenom raznobojnim sijalicama instaliranim po krošnjama drveća studenti su se razmile-11 između travnjaka, grupisali bko podijuma za muziku, zaposeli tamne uglove, ispentrali se na drveće, na stare molerske merdeviine, na plehane buriće, načiičkali na prozore i stepenice i okružili mali bife. Kad sam prepoznao momke iz »Elipsa«, nasmejane i elegantno obučene, kad mi je oči zapliusnuo blesak njihovih skupocenih i blistavih gitara, bubnjeva, mikrofona i zvučnika, kađa su odjeknu* li rvuci od kojih je odzvanjalo i treslo se staro Kapetan Mišino zdanje, zadovoljno sam protrljao ruke i u sebi se složio sa momkom koji reče;

»Oho, biće temperature!« No, prevario sam se. Izvođači programa su od prve tačke izneveriiii i distancirali se od publike. Čak i grupa koja je bila posedala ispred improvizovanog podijuma i koja je cstala najvemija izvođačima sa dosadom je pratila program. Ostald studenti, oni koji su se jurkali preko travnjaka, peli na prozore, bacali avione od hartije, pili vino iz flaša, igrali se Ijubavi i tutumiške, predstavljali su b a 1 za sebe. Izvođačima i zabavljačima se više zviždalo nego pljeskalo, više upućivalo bumih protešta nego odobravanja: kada su »Elipse« izvodile poznati hit »Telefon«, jeđna gmpa je igraila, a druga se smejala i vikala; opet, kada je neko zapevao narodne srpske pesme, ovi dmgi su pljeskali i demjali se: »Još! Još!«, a ovi prvi ih nadvikivali sa »Uaa!«; dok je Radomir Putnik recitovao svoju poeziju većina je zevala, a kad se pojavila Branka Veselinović, mnogi su pošli kući govo reoi da su im ona, Ckalja i još neki dosadili i na televiziji, i na radiju i na priredbama. Najzaniroljivije je biio te večeri ka da je jedan debeljuškasti momak, krat ke ošišane kose, zaigrao na podijumu za muziku sa simpatičnim cmoputim pevačem Ediijem. Nepoznati momak je demonstrirao najnovije igre i najbrži (»najluđi«) ritam koji se može izvesti uz bit-muziiku; mlatarao je glavom (puni obrazi su mu se tresli i prelivali preko brade), plivao je шkama u vazduhu, kolutao očima, pa* dao na kolena, sedao, ramenima tre-

sao, čitav drhtao, ustajao, skakao, sve dok mu usne nisu zapenušale, krv jurnula u obraze i u oči. Svet se propinjao da ga vidi, gurao se, poskakivao... nepoznatog momka su pozdravili bumim ovadjama. Ostale tačke programa bile su prodavanje starih stosova za sitne раге kako reče jedan student: I onda kada je Edi pevao »Marami ca svilenica«, pesmu koju smo ćuli u njegovom izvođenju još pre dve godine; i onda kada je redtovao svoje sti- > hove umorni Branislav Petrović (glas mu se niije čuo, pesma mu se gubila. u žagoru studenata) i kad su se pojavili studenti-pesnici, dva Radomira, kojima neko iz publike, nikako zlonamerno, dobaci; »Ne gnjavite ga više!«; Branka Veselinović je više od pola sata doskakala na zajedljiva dobaciva nja, u isto vreme bila izviždana i pozdravljena, a ovo poslednje sve zbog toga što se zaista trudila, svojski i požrtvovano, da imitira nekog Đorđa Marjanovića; pojavile su se i još neke devojke u plavim radničkim pantalonama i be lim bluzama (a na nogama su imale italijanske sandale poslednje izrade!). које su nešto, kobajagi, izigravale, a ko.je niko nije slušao svima je laknuio kada su se izgubile sa pozornice. Bal se završio mimo. Studenti su se razišli oko jedanaest sati. Dvorište obasjano svetlošću raznobojnih sijalica, ostalo je pusto: izgaženi travnjaci beleli su se od pikavaca, po stazama su se vukli burići i sandud, hartija, otkinuto zeleno lišće i poneka prazna flaša. r

Р. R.

PIŠEM PESME

»Pokušavam da pronađem sebe u sredini kojoj živim, da tražim svoje ja u samoći i Ijudima. da od večnosti izdejstvujem svoj i NAŠ mir. Koliko to uspevam, nek pesme kažu« (dz pisma jedne studentkinje). BOL Ta tvoja crna kosa me je progutala Te tvoje crne oči me uvek plaše To tvoje crno sirce kada zakuca Ta tvoja crna ruka kada me uhvati Ta tvoja сша noga kada me zgazi I pored sveg toga ja ne viknem jao Već ćutim i pitam se Da li ti uopšte imaš tvoje crno srce. ZORA.\ SIMIĆ HTELA BIH TI NAPISATI PESMU Htela bih ti napisati pesmu, pesmu nad svim pesmama, ali za nju u Ijudiskom govoru reči nema. A kad bih izmislila reči i napisala je, niko je ne bi mogao razumeti, samo ja, a ja hoću da je razumeju svi, da je razumeš ti, jer nesmu n°d svim pesmama htela bili tebi napisati.

ZORAM SIMIC

JELEMA ZORIC

studenti o sebi neposredno

Kad idem na predavnja nosim braon suknju, žuti set (njega sam »presvukla« od mame, jer joj se skupio od silnog pranja) i jednu jaknu od »hevele« (nije važno što je stara, demodirana i okecana). Crveni džemper sam zimus plela. Oduševljena sam njime, iako je desni rukav dosta kraći od levog. Imam i plavu »kockastu« suknju, koju sam kupila na rasprodaji za 15 novih dinara; sama sam je šila i stoji mi »savršeno«. Haljinu za »popodne« sam isto kupila na rasprodaji i sama je šila. je volim jer je lepa, i bila bi još lepša da se mnogo ne gužva. Od obude: tri para cipela. Večernje su od antilopa, elegantne i modeme, poslednji krik mode. Druge sam dobila od sestre. Malo su mi tesne, ali zato u njima hoiam kao »gazela«. Imam i jedne prevelike, ali kad u vrhove nabijem malo hartije, za fakultet su odlične (»ko bog!«).

Sa čarapama nemam brige: uvek kupim »emina« čarape, јег mogu sama da ih krpim »dok dušu ne ispuste«. , , Ne šminkam se. Ne mogu da se snađem između tolikih »mah faktora«, diora« i šta ti sve znam. Umivam se »bebi« sapunom i opet mi mnoge devojke zavide na lepoti. Nije to prepotencija s moje strane, jer ja sam stvamo ekonomična devojka: ne šminkam se, haljine sama šijem. I nemam problema sa garderobom. kao moja cimerka, koja svako jutro ustane u 6 časova, ne može da se odluči koje de cipele đa obuje (ima ih osam pari). koje haljine da obuče: preoblači se, zagleda u ogledalu gubi živce jadnica! М. MARICA STUDEN'T I GOD. FII.OTOSKOG FAKULTETA

M. MARICA 1

ŽUR

Sa Ljubom, mojirn kolegom s fakulteta, bio je visoki lepuškasti momak u belim pantalonama i sivoj bluzi. »Džaf«, predstavio ga je Ljubo. Stajali smo pred »Bezistanom«. »Noćas sara sam kući. Matori su mi u Vrnjačkoj Banji. Noćas će biti pića, oura... Džaf, hoće li biti cura?« Visoki momak je pljucnuo ustranu, osmehnuo se i lenjo гекао: »Koliko vam treba? Deset ili pet?« Otišli smo na parking ispred Doma sindikata i seli u sivi »pežo«. Džaf je vozio. »Kupio ti ćale kola?«, upitao sam Ljuba. «Ne! Ovo su Džafova kola«. Мсхтак se nasmeši. Vozio je brzo i vešto. Džaf nas je odbacio do Banovog Brda, gde je Ljubo stanovao, i vratdo se po devojke. Dok se Džaf nije vratio, gledali smo televizijski program i pili »david«. Kroz sat su svimula kola pod prozoгот. Bio je to Džaf. Vozio ie »tavmusa«. »Mnogo voli da шепја kola!«, reče Ljubo. »Ko je on?«, upitao sam. »Ne pkaj: Ni sam ne znam« Džaf je doveo jednu stariju plavokosu devojku i cmomanjastog momka. »Buba, Mile,. Ljubo je isključdo televizor. Doneo je magnetofon. Cu se glas Bobi Džentri: Misisipd delta... Džaf uze Bubu za ruku i povede je u drugu sobu. »Džafe, samo sam se navratila«, reče Buba. Ljubo otvori drugu flašu. Mile je klimnuo glavom. »If J come to San Francisco, you gone meet me...« Džaf se vratd. »Ništa!«, reče. »Devojka je bila jutros na abortusu«. »Kako ništa«? Reci joj da je stigla direktiva iz centralnog komiteta«. Buba se pojavi, uze Džafa pod ruku i pođe k izlaznim vratima. »čao, momci«, Reče. Džaf se vratio oko ponoći. Ovog puta je vozio »folksvagena« »Divan dečko«, reče Ljubo »Taj zna kako se živi«, Džaf je vodio jednu сшоkosu devojčicu. »Džaf, gde nalaziš te divne cure?«, reče MiJe. »Ne tupi! Našao si kome češ da prosipaš komplimente«. Džaf i devojka sedoše na pod. »Ovo je Sonja. Lična karta: 16 godina, pre šest meseci počela da radi radnju. Jednom htela je da skoči u Savu. Posle se predomislila«. Sonja zapali cigaretu. Smešila se. »Maco, tresni jedno piće!«. Devojčica ispi ponuđenu čašu. »Ko ti se najviše dopađa od njih trojice?«, upita Džaf. Sonja nas je ovlaš pogledala i nasmešila se. »On!«, reče i pokaza na Ljuba. »Znao sam! Kako si samo pronjušila da je pukovnikov sin, nasmeja se Džaf. Velika kristalna pepcljara punila se pikavcima. Crvenkasta svetlosl stone lampe gušila se u gustom duvanskoni dimu. Bi Džis peva Masačusets.

Džaf ! Sonja odoše u drugu sobu. Zamalo, Džaf otvori vrata i baci Milu u lice žensku cipelu, umotanu u crni kombinezon. Vrata se zalupiše. »Ko je Sonja«, upitao sam. »Ideš mi na... žiyce. Otkud znam! Pitaj Džafa!«, reče Ljubo. Mile nasu konjaka u Sonjinu cipelu i prinese je ustima. Ljuba ga udari nogom po ruci. Cipela oddete u ugao. »Teške li seljačine! Pročitao si nešto u novinama o slatkom životu, čuo kako se pije šampanjac iz ženskih cipela. Našao si iz kakvih ćeš cipela da piješ?. Žućkasta boja davida. Duvanski dim. Crvena svetlost. Skot Mekenzi. Proko Harum, Bitlsi... Đžaf uđe. Zapali cigaretu. »Idi«, reče Ljubu. »ponesi konjaka i cigareta«, doviknu Sonja. Dremalo mi se. »Malo bih prilegao u tvojoj sobi«, rekoh Ljubu. »Svašta! Nikad ništa od tebe!« »Sad će da bude najlepše!« Džaf mi se ironično smeškao. »Baš me briga! Idi, prisovi такк, leče Ljubo. Probuđio sam se u tri i trideset. »Pij!, susrete me na \Tatima Džaf, pružajući mi flašu. Bio je pijan. Ceгекао se. »Pij! Pij pukovničko piće!«, šapnu mi. Ljubo i Mile su bili izvaljeni na tepihu. Oko njih su se vrzmale flaše, prazne kutiie vinstona, čaše. Sonja, u gomjem delu muške pidžame, sa ofi* cirskom šapkom koja joj je .padala preko ušiju, u vojndčkim čizmama, lomila se previjala, vrištala, povodila u teškoj obući, padala... Magnetofon je kreštao: «»feel J'm coming...« »Mene nana rodila u baru, mesto cucle dala mi cigaru«, demjao se Mile. Ljubo je pljeskao rukama. Sonja onemoća. Zaduvana, skliznu na pod. Džaf isključi magnetofon. »Idem«, reče. Mile ustade. »Zdra\o, momci! Zdravo, mačkice!«, rekoše Džaf i Mile i izi• đoše. »Bilo je originalno, a? reče Ljubo. Okrenu se k Sonji. »Kupi prnje!«, reče. »Mogu И ovde da spavam, miki.« »Ne možeš, dušo!«, zacvrkuta Ljubo i najednom dreknu: »Oblači se i čistac!’ »Stanujem na Lekinom brdu. Još je noć.« »Baš ше briga. Idi s Džafom. On te je doveo, reče Ljubo i vrhom cipele doturi joj suknju. »Hladno je vani«, rekoh. Sonja se obuče. Ljubo je uhvati za ruku i dovuče do vrata. Izgura j^»Mnogo je hladno napolju, mnogo!«, rekoh. »Nikad, nikad nečeš shvatiti. Sta ti је?! Droca, obična droca.«

NAHOD NENAD

10.

STLDtNI