Студент

PRAZNOVANjE

Najzad treba sastaviti ovu (ali ne našom krivicom) rascepkanu sliku. To je svakako neophodna potreba našeg vremena ! posebno ovog trenutka, poziv svim učesnicima male pokladne zabave, dreči krvavo crveni natpis sa vlažnog zida sporedne ulice, one koja je popločana velikim kvadratnim kamenovima čiji grebenovi tresu vozila koja ovamo zađu te zvekeđu stakla i zavrtnji, kamenoviraa o koje se spotiču Ijudi pa su zato čest i zahvalan predmet žalbi u đnevnim, pa i neđeljnim Mstovima. Zamarajuća bezbrižnost razvučenog grada, zatvorenog u stvkastu i sladunjavo mirisnu maglu, maglu od isparavanja beskonačnog mnoštva koža i saupotrebe gradskog vazduha, koji se veđ toliko puta spustio u različita pluča i vratio se odande zatrovan i vlažan, ta bezbrižnost i nezainteresovanost moje majke, stare, ali ne uvele žene, kriva je za one (gotovo nepremostive) razlike koje pronalazim u vvakom prizoru. Različitost izgleda stvari uvek_ me pogodi, ne bih mogao reoi da me pogodi bolno, ne, pogodi me na neki svoj, poseban, surov način, pa ipak bez nekog iza toga skrivenog cilja, bez neke podmukle težnje, samo zato Što je to tako. Tajanstveni odsjaji svetlosti u vlažne večernje sate, u malarične, Ш na koji drugi način bolesne trenutke dana, tresu se u neobičnoj groznici svojih izgubljenih tela, slični su glasovima zakletih i zato i nečujnih zvona iz.neke bajke o poplavljenom gradu, zvona koja se šire u koncentničnim krugovima, upozoravaju na Ijigavu prisutnost konačnosti, na smešnost i ništavnost naše čudne, ko zna odakle izviruće vere u sutrašnjd dan, a ponavljanje današnjeg, u varijaciju na istu temu, reprizu te male, gotovo razrešene zagonetke, ništavne smicaJice, koje sem nas nikoga ne ometaju. Stara gospa Mal već dvesta gođina sedi na ivojoj stolici i drcma, samo ponekad otvorl svoje slepljene oči prevučene mlečnim slojem tako da se rubovi tamnih zenica u njemu guhe i pogled postaje pomalo staklast, zanesen, pogled uprt u mene (u nas) sa druge, već mrtve strane, iz neke već napuštene stvamosti, iz mojih godina detinjstva, iz skrivenog kuta sečanja. Svetlo crvene račvaste žilice prekrivaju po'TŠinu, mreža čuva u nju uraslo neprocenjivo staklo, prozračnost te neizmeme udaljenosti. hlebetanje, kaže, dok joj se tanke, prozima koža b6ra u pergamentne svitke, blebetanje je posebna igra reči u kojoj ne možeš odmah ргоnaći smisao proporočanstva bogom poslatog, Vlažna usta niz koja cure bale, gnojna rana njenog llca, te isušene jabuke, s vremena na vreme razotkriju svoj tamnd, mrko crveni otvor, taj put u unutrašnjost, u gladku, sluzavu probavnu cev. U međuvremenu, glava se zano si i trzajuči se izravnava. Pitijskom mudrošću svojih omekšalih, bez zubih rečd, tvrdi, njeni sinovi zečdjih usana pevaju u nebeskom horu. Dvesto godina već sedi na toj stolici, kaže »estra, dvesto godina je dug vek izrezbarene 1 ?otovo cme hrastove stolice koja istina ne naročdto pohlepno pa ipak dovoljno samouvereno, prisvaja kosti stare gospe Mal, koja na toj stolici sedi već dvesta godina, kako tvrdd sestra, gospi Mal je sasvim dobro. Tmpkanje ie nadražuje, nešto pića joj ne može smetati. Automatdzam, kažu, cerekajući se, neke sporedne ličnosti, aii niko ne obraća pažnju na njih. Imamo mi važnijeg posla, dragi moji. Zidovl napuštenog bivališta, koji se Ijušte, zapravo sad lisasti, a nekad davno žuta zidovi, odolevaju toliko vremena dok vlaga ne završi svoj posao, sušečd se stvara pukotine, smrzavaJući se, ona ih širi. Gospa Mal sedi na svojoj stolici već dugo vremena, kaže sestra, već dvesta godina. Nikome ne smeta gospa Mal na svojoj stolici, zaista nikome. Zbog lošeg ild kakv°g drugačijeg vremena zaista je ne treba uznemiravati, zaista ne. Sedi na svojoj stolici od crne hrastovine. Naročdtoj stolici (ta je stolica, (NASTAVAK SA 6. STRA.VE) tvorevine ne dovodeči vrednost analizirane tvorevine u odnos prema nekoj večoj, već ostvarenoj vrednosti, analitičar stvara utisak o tnačajnosti te tvorevine. Ako bismo pak, postavrednost tvorevine u relaciju sa nekom većom vrednošću (ako ta »veća vrednost« ne post°ji. onda je analizirana tvorevina dovoljno snažna da joj ne treba nekakva podrška), onda morali da priznamo da dotična tvoreVlna } nije toliko značajna —a to već izgleda Пе bi bila željena podrška. Napokon, zašto su »Vidid« luksuzni šlep? 'Vidici« plove kroz vreme vrlo sporo, nedovoljno su okrznuti vremenom i samJ ga ne men J a ju. To je bitna zamerka ovom listu. Kao r -adolmadu »Vidici« pokušavaju da ponude ‘tajnije vrednosti. Idealni list je onaj koji Us Pe da uspostavi jedinstvo između ovc dve, Vako se čini, odvojene sfere. U ovom trenutku 7 načajna su samo dva pitanja: mogu li »Vida uspostavc ovo jedinstvo i kako to učine? Posle odgovora na ova dva pitanja svi ostali problemi lako će se rešiti a pitanje r -aslednika postaće smešno pitanje. Trenutno ne mogu da predložim ni jedan precizno forodgovor. Mogu samo da kažem da *Vidid« kao pretežno »list za kulturu« ne mogu ' а značajan list. Takva »pretežnost« uproPastila je već nekoliko časopisa. »Kriza« časoPisa sasvim je prirodna pojava, pošto Ijudi niSu sа шо »bića za umetnost«.

I BOSKO RAMISAVUEVIĆ

zaboga. njena), od crne hrastovine. Drvene, vrlo izbočcsne životinjske glavice pritajeno se šunjaju prateći njene svetlucajući zverske, oči. Podnevna ulična vreva ne seže dovde. Male životinjdce, pričvršćene uz crno drvo, prepredeni neprijateljl roda Ijuđskog pritajile su se (već prilično dugo, tako dugo, odkad pamtimo) na tako neodgovarajući, po njih škodljivi način, ludice male. Okupljeni rođaci se dosađuju na oorodičnom slavlju u rodnoi kući debelog gospodina, dosadnoj kući u vrtu bresaka. Lancelot diže svoj mač i preseče ga nadvoje. Pade presečen nadvoje, odvojen od korenova mladog drveta, gnojeći njegovu mladost prolivenom krvlju. Krvava ruka nastavlja svoj posao, Lancelot peva pobedničku pesmu na leđima umome kobile. Poskakujem po travi, obliven spoznanjem zelene boje, zelenim spoznanjem njegove krivice, presečen nadvoje, nedužan kao jagnje božije, pripalite svetlost koja oduzima grehe sveta. Ego sum lux, veritas et rita i blagosivljam voj mač krvav.i, hrabri viteže, Lancelote plemeniti, dok pevaš na leđima umorae kobile pobedničku pesrau (posle prilično neslavnog i neznatnog čina). Gospa Mal sedi na svojoj stolici već dvesta godina, kaže sestra. Suvo cepanje svdle iznenađuje ше sve više zbog neobično dugog trajanja i intenzivnosti zvuka. Hrabri Lancelotc, ponosu svoga roda (što nas ni najmanje ne obavezuje), prekršioče prastarog zakona (što obavežuje još daleko manje), ođbaci svoj atenski mač, znamenje keltske invazije u Srednju Evropu. Svet ic do kolena rascepljen dok trčim u svoju sonu (strmim stepeništem kuće sa početka veka), prestrašen zvucima koji se rađaju iz dugih svirala pastira koji plešu svoje prolećne plesove ulicama starog grada (to je ovde narodni običaj. kog s neobičnom radošću prikazuju retkam posetiooima). Iz daljine dolazi četa vojnika sa golim, svetlim sabljama. koje potresno blješte na jutarnjem suncu koje za današnji dan obećava naročito lepo vreme. Lagane korice koje se klate (daleko su lakše negoli blješteći metal sečiva) zapliću im se o svakom koraku pa se čak dovde čuje kako se dva predmeta suvo taru. Koračaju u pomalo neuređenim redovima, u plavoj i crvenoj odeći kraljeve straže i u visokim, cmirn, pomalo zaprašenim čizmama na snažnim nogama (po prašini koračaju ортеzndje no po popločanom delu puta). Ako gospa Mal otvod jedno oko. onda je to poeebno znamenje i svi hitamo da je uslužimo. Nuddmo joj svoje ništavne usluge, ali ona se samo prenemaže i krevelji (možda joi se tako sviđa). Uglovi usana joj se malo pomere unazad, iz njih doteče veća količina pljuvačke koja se, žućkasta, skuplja u kapi na njenoj naboranoj, isušenoj bradi, ali je pljuvačka namače samo spolja, cedi joj se na crni pletend ogrtač koji štiti gospu Mal, njeno nežno i slabunjavo telo, јег u posleđnje vreme je prilično hladno, uprkos inače toplim vremenskim prilikama. Mala devojčaca trči kroz šumu. Prestrašeno trči da bi što рге đonela kućl buketić koji je usput nabrala. Misao se spotiče zbog prodiranja zvukova iz susedstva, zabada se u pukotine između dasaka grubo tesane kolibe, zapliće se među grane bujne šume. Skrhanog ponosa vapije uporaoć. Uz kamenitu i strmu obalu penje se gospodin Anton, star čovek, natovaren hranom i pićem u prevelikoj, mlitavoj torbi, hranom za nekoliko dana. Polako i oprezno pomera noge duž razdrapanog obronka zaobilazeći površine žute, klizave i lepljdve ilovače, teška i šuneglama okovane cipele savijaju svoje debele, škripuće đonove i spuštaju male, bezopasne lavine niz obron. Znojavo čelo mu se sija na jutamjem suncu (vrlo je rano bio krenuo na put), ružičaste fleke na licu postaju svetlije zbog crvene boje kože, oštar vetar prodire pod odeću i suši mastan, slepljeni veš. Pred njim se visoko diže planina, skrivajući svoj kraj u oblake bele. Besno zavijanje vatrogasnih automobila ргаti osirotele ostatke jutra na njihovom neveselom putu prema podnevu. Rebrastom gumom obvijeni točkovi cokćući valjaju razmekšali asfalt, iza njih ostaju utisnute crae pruge. Gospa Dalloway svojoj pokvarenoj ćerki pegla kičerski đonji veš. Žaslepljena deca (ona iz susedstva) zatrpavaju morsko prase konjskim izmetom. Ciljaju vrlo preoizno, ali im životiлја izmiče i nešto iza nje gomile postaju pljosnate i bele od prašine.

BRACO ROTAR

(IZ KNJIGE »MOLOH« PREVELA: MARIJA MTTROVIC)

FALSIFIKOVANjE ČINjENICA

Postoji u krivičnom pravu poseban odeIjak koji govori o falsifikatu. Ja ovde ne želim da govorim o falsifikovanju u krivično-pravnom već u etičkom smislu. Ovakva vrsta falsifikovanja u krivičnim zakonicima svih zemalja označava se kao kleveta i kažnjava se.

O "PRAXI-U" I OKO "PRAKSIS-A"

»FUozoflja ulazi u svet praćena drekom njenih neprljatelja, koji svojom divljom drekom u pomoć protiv požara ideja odaju da su se I sami u dušl zarazili«.

К. MARKS

Treći ovogodišnji broj časopisa »Praxis« pojavio se u izuzetno malom opsegu i to »zbog izuzetnih financdjskiih teškoća...« I uopće, u poslednje vrijeme sve je oko časopisa »Praxis« »izuzetno«, tako da se ne bismo začudili ako se četvrti broj i ne pojavi. UkoMko se netko upita zašto je to tako, tada se susreće s posvemašnim financijskim razlozima preprekama. Otkuda to? l)a bi se na ovo pitanje odgovorilo, Ш pokušalo odgovoriti, treba se vratiti nepunu deceniju unatrag, u ono vrijeme kad se je u našoj duhovnoj i filozofskoj situaciji počeo naziirati početak kraja apsolutne prevalencije onošto se je pukim neznanjem ( a ne rijetko i straha radi) i to sve do nedavno nazivalo miišljenjem. naučnom fiiiozofijom etc., a čije tvorce i glavne protagoniste je već banalno pominjati. Svaki pokušaj izvan kanoniziranih hopiiranosti, to možemo čak i mi mlađiL naslutiti, zna se kako je završavao. I tako usprkos Hegelovoj konstataciji da je povijesna činjenica kako nitko ništa iz te iste povijesti nije uspio naučitn, ovdje (misli se na provenijenciju iz koje je takvo mišljenje doprlo i do nas) se vidii velika instruktivnost »svfete inkvizicije« u duhovnoj a ne samo duhovnoj klimi koja je vladala jednim đijelom ovog stoljeća, u ргоvenijenciji na koju se misli, a kojoj smo i mi platilai svoj dug. Međutim. kako svemu ima vrijeme, vrlijeme nečega bitno drugačijega, otpočelo je u jugoslavenskoi filozofiji šezdesetih godina, od strane onih istih Ijudi koi« će nepunu deceniju kasniie biti nazvani »plastikerima« i sldčnim kvalifikativima ođ strane nekih novinskih autora, čije se duhovne dimenzije poklapaju s formatom lista u kom surađuju. Događaji koji su neposredno prethodili časopisu »Praxns« bili su skupovi jugoslavenskih fnlozofa na Bleđu, u Opatiji i Dubrovniku. Kako je izgledao rad jednog takvog skupa bilo je čak i poučno vidjeti u Opatiii, aiprila 1963. g. Oniginalra i bitno suvremeni falozofski pokušaji primlieni su od jednog (na sreću inak manjeg) diiela skupa s ordinamom građanskom neprisitojnošću, a o toleranciji se ne može ni govoriti. 1964. godina sva Kako ie epohalna u našoi filorofiji. U drugoj polovici godine izlazi prvi broj časopisa o kojemu je riječ, a čiji uredni-

ci i članovi redakcije su eminentni jugoslavenski filozofi, okupljeni pri katedri Filozofskog fakulteteta u Zagrebu. Tokom izlaženja časopisa oformljuje se i redakcijski savjet, u koji ulaze i ostali najznačajniji jugoslavenski i svjetski mislioci, koje je ovdje suvišno nabrajati, јет je to već toliko puta učinjeno da imena tih Ijudi zna svaki imalo upučeniji srednjoškolac. Prilozima u »Praxis-u«, i napose svojim samostalnim radovima ( knjigama), jugoslavenska filozofska misao dobiva svoju punu afirmaciju u svijetu, čiji značaj nije potrebno podvlačiti ako se ima na umu da naša filozofija рге nekoliko godina unatrag najblaže rečeno nije bila na elemenitarno-tehničkom n*i L vou filozofiranja. Našavši se tako u središtu, možemo kazatd, svjetske a napose naše marksističke, kat'egzohen-filozofije (koja »nas aspuпја nadom da čemo jednog dana mi, Evropejci, nači svoj identitet« A. Kiinzli, »Neues Fomm«, okt. 1967. g.) časopis je nesmetano izlaziio prvih godina svoga postbjanja, ujedno reagirajuči jednom pregnantnom angažiranošću na niz događaja, ponekad ih i anticipirajući, bitnih za našu i ne samo našu suvremenost. Međutim, tada su naišle tzv. »financijske teškoće«, koje začudo ne prijete u toTko drastičnoj mjeri ni jednoj jugoslavenskoj publikaciji, počevŠT od »žute štamne« (kojoj nikada neće tako nešto ni zaprijetlti). pa do ostahh knpževnih, filozofskih i drugih časopisa. Ne krije li se iza tdh »teškoća« nešto drugo čega bi se svaka erpoha која sebe svrstava u istinsku suvremeinost i povijesno vrijeme morala pribojavati i sebi ne dorvolitri? Kako је u početku rečeno, »broj 3« je izišao, ostaje otvoreno da Id će i iduči broj izići, u ovoj godini koja je ujedno i jubilama godišnjica rođenja Karla Магха, u povodu koje se Ti našoj zemlji održava peto zasjedanje Korčulanske Ijetnje škole, posvečeno temi »Магх l revolucija«. Svoje prisustvo ovom skupu najavili su največi fiilozofi marksisti današnjice, koji su ujeđno članovi redakciiskog savjeta, te se, s obzirom na sve što je rečeno, ne bi bilo odveč_ prisjet’ti čovjeka i mislioca o čijoj godišnjici je ovdje pomena: »Ali ako pojedina ne mogu da svare modemu filozofiju i ako umdfru od filozofskog nevarenja, to ne govocrt protiv filozofije nrišta više no što protiv mehanike govori to što tu i tamo neki nami kazan baci u vazduh nekoliko putnika«. (Karl Marks: »Birokratiia i javnost«, »Vuk Karadždč«, Beograd, 1965. g. str. 130.)

VOJKO ROGIĆ

U svora pamfletu »0 Vidicima« Srba Ignjatović i sapisnici falsifikuju činjenice i kleveću. Ne želim da se upuštam u dužu diskusiju sa autorima pomenutog pamfleta. Smatram da su im moji prethodnici već odgovorili. Ovde ću ukazati na dva primera falsifikovanjima koji nisu pomenuti a koji će iole dobronamernom čitaocu ukazati na metode i posve jasne ciljeve Srbe Ignjatovića i drugova. U stavu 6. pamfleta, Ignjatović tvrdi »da VIDICI oko pola godine nisu prodavani u unutrašnjosti zbog neodgovornosti odgovornog urednika VIDIKA«. To nije istina. Tačno je da VIDICI nisu mogli biti distribuirani van Beograda u vremenu od 15. januara (dan izlaženja broja 115) do 25 marta (dan dobijanja odobrenja od pošte). Razlozi za ovo su isključivo objektivne prirode i poznati su. Zapravo, VTDICI nisu bili prijavljeni kod Sekretarijata za kulluru SRS, a morali su po zakonu o štampi biti prijavljeni još 1961!!! Zar da se ovaj propust svih dosadašnjih odgovomih uređnika VTDIKA tmazad do 1961 godine (a bilo ih je dosta) prebaci isključivo na Nikolu Višniića? Cinjenicu da VIDICI nisu mogli biti distribuirani manje od dva ipo meseca iz objektivnih razloga Ignjatović falsifikuje u »činjenicu« da nisu bili prodavani u unutrašnjosti oko pola godine zbog »neodgovornosti«. Tendencija i cilj ovog falsifikata posve je jasan. Trebalo je obmanuti i zaprepastiti celu kulturnu javnost »neodgovomošću urednika VIDIKA«. U stavu 7. pamfleta ova tendencija je još očiglednija. »Nagomilana remitenda, piše Ignja'tović, (nekih 6—7 brojeva), odnosm* ■ <še sto-

tina primeraka bačena je na smetlište«. * Prava istina je međutim ova. Poznato je đa se redakcija VIDIKA nalazi u jednoj ruiniranoj prostoriji stare zgrade Filozofskog fakulte* ta. Ta jedina prostorija služi za sastanJce sa» radnika i urednika, rad glavnog urednika i sek* retara, prijem, otpremu i čuvanje neprodatih i vraćenih brojeva lista. Vremenom se nakupilo toliko remitende od poslednjih nekoliko gođina) ine samo 6—7 poslednjih brojeva, kako ka* ?e Tgnjatović) da su gomile starih brojeva рге* -ile da onemoguće rad u redakciji. Na redovnom sastanku redakcije odlučeno je da se stari brojevi prodaju. Napravljeni su kompleti listova ranijih godina, koji su nedostajali. Ured* nici i saradnici upozoreni su da odvoje listove za svoje komplete. Jedan đeo starih brojeva odnet je u aulu Filološkog fakulteta i besplatno podeljen, Ostatak je prodat preduzeću PAPIR* SERVIS uz uredan račun. Svesno falsifikujući činjenicu da je remi> tenda VTDIKA unazad nekoliko godina prođala (to rade redakcije svih listova sa starim brojevima pa čak i kada nemaju, opet to napominjem, objektivnih razloga, kao što ih je imala naša redakcija) a ne bačene na smetlište. Srba Ignjatović je u svom retorskom besu i sa svojstvenim jedom najgmblje izvređao uređnika VIDIKA. Samo ova dva navedena falsifikata od niza sličnih u pamfletu jasno, međutim, ukazuju na kulturni nivo, metode i ciljevc Srbe Ignjatovi' ća i sapisnika. MIROUUB TODOROVIC, SEKRETAR REDAKCIJE »VIDICI«

МОЈЕ MLADOSTI

U zelenoj šumi шоје mladosti pukne po neka jzrana Tspadne tiče iz gnezda na slepi puteljak Odroni se ilovača zamuti hlađ u izvoru Otvrdne gljiva pod kamenom hleb kameni Zaluta pseći lavež, ostane zečija dlaka na tmu Uveče prokaplju zvezde vamice u kolibi ugase II drvenoj kolibi moje mladosti zaškripi po neka gređa Zašušti slepi miš na tavanu misliš seno U cediljki đojka sira, curi kupa se u karlici Majušan prozor propušta prašnjave pauke meseče\T Srvi ugarci, vlažni opanci čičak pod guberom grebe I>о zore sve ovce spavaju sa mlekom, sa zvonom, sa liva. dama U livadama moje mladosti izđika oštar šib Ukiseli se sunce u travi metiljavih baruština Spletu se zmije kosu oljigave do kosila Tspije rosa sve željeve na tabanima skorelih oranjem Krila leptira, rilice zolja, konjski bosiljak pod nebom Pod nebom moje mladosti vreme je teklo stramputicom Narod је kralju pakao namenjivao za dušu Beda je krunila zube oštre od gladi i ćutanja Boleština је dolazila umesto zdravoga sna Deca su molitvama prizivala knjige i školu U školi moje mladosti umesto krede pucahu grane šumske Umesto škripe skamija škripahu grede kolibe Umesto znanja oštar šib izđika Umesto novoga sveta, vreme које je teklo stramputicom

ZORAN BOGDANOVTĆ

STUDENT

STRANA 7