Студент

PANAMA ŠEŠIR

Evo panama šešira, jedinog zaš-itnika moga temena, dobavIjenog pre više godina u doba velikih karnevalskih urnebesa luke Tamplko, Estados Unidos Mexicanos. Pamtim, beše tropska jara, tiskanje, žagor i svirka na sve strane, a uz sve to, na moje neugodno čuđenje (ranije nisam bio u Meksiku), šenlučilo se uveliko, ovde onde, iz tolumbaša kalibra i do 9 mm. Jedini ja toga dana imao sam, dođavola, nekakvog posia. Ne znam o čemu se ono radilo, ali bilo je već nešto u mom stilu: preprcdaja sredstava užltaka, što sarn činio isključivo na molbu nekih svojih uvek veoma zauzetih prijatelja (ne ištući za to ni pezosa!), kupoviha nekakvih nepotrebnih sitnica kdje danima nisam mogao naći, privremeno obavljanje dužnosti iunkcionera niačevalačkih ili hokej na travi klubova, uređivanje kakvog efemernog, Evropom zadoienog časopisa, otaljavanja diskretnih poslova za izvesna jako odgovorna lica ili, jednostavno, žurba u kantinu »Amerika« gde sam dangubio u društvu sumnjivih Gringda sa onim prijatnim osećanlem da se nalazim na domak obilnih nalazišta nafte, srebra i zlata. Više se žaista ne sećam, tek radio sam ono što obično rade Evropljani-lutalice koji borave u jednom stranom raestu misleći samo na odlazak iz njega, a koji, začudo, ne drže isuviše đo slave ili novca. Vrzmao sam se, dakle, u onoj vrevi ne znajući tačno kuda da udarim, kad iznenada ugledah taj Sešir na glavi jednog čestitog amiga. Beli panama Šešir, nešto šireg širita sasvim malo povijenog spreda, sa rešetkastom kupolom koja se gotovo providela! Učiniio mi se tada da je ceo moj boravak uovom ! gradu bio vezan samo za njega i da sam toga dana izmislio bilo kakav posao samo da se ne bih uspavao ili opio ne tražeći ga. Progurah se i zaustavih tog pomalo bahatog, ponialo mlohavog čoveka u svetlom odelu sa ciga* rilosom ispod brkova. Gospodine, pokušah sa urođenom uljudnošću, pomozite jednom strancu da se domogne takvog šešira! On spusti pogled na mene i ! sasvim nerado procedi: Gospodine, pune su ih konfekcije Tampika! Osu me za trenutak rumenilo; pomislih: ne, on nije dostojan da ga ima. Sa takvom patinom, sa takvim zavijutkom spreda?! Mislite? On, pošto je olako prezreo nešto što je, ma i podsvesno, morao smatrati svojim ukrasom i pošto je osetio moju čvrstu nameru i svu nečasnost svoga stava, isprsi se po meksikanski: Pa dobro, amigo, kad toliko navaljuješ, probaj da ga skineš sa moga leša. Sa vašeg leša?! Da, samo sa njega, reče, pogleda me u oči, iskezi se i zakorači... Cekajte, viknuh, ne želim zlata!... On okrete profil sa cigarilosom u zubima i tada ponovo viđeh nagib oboda i kupolu šešira kao skinutu sa božjeg hrama da pod njom duša nađe blaženstvo mira. Začkiljivši očima odmerio me je gotovo sažaljivo: Okiti se njime, prijane. I krenu napred odlučno, koliko se to u opštoj stisci moglo. Odlučnije, svakako, nego do tada. Možete pojmiti moju zbunjenost, očaj i osećanje stida. Ne znam čime gonjen uputih se njegovim stopama držeći ga na I oku. Nismo odmakli ni ciglo stotinak metara kada sam između trbuha i čakšira osetio lako golicanje one sprave za pucanje ni malo retke ni neobične za ovu stranu sveta. »Mogu da učinim nešto rđavo«, sinu mi kroz gla-

' vu dok sam prebacivao revolver i u spoljašnji džep sakoa. »Mogu da učinim nešto rđavo, mogu da učinim nešto rđavo ...« Da li se rulja ispred mene razredila u tom času zato što je u mojoj neposrednoj blizini pripucalo naizmenično u vis nekoliko pripitih Indijanaca kao štitom Zaklonjenih širokim obodima svojih sombrera ili je po sredi bilo I nešto što se ne da tako lako utvrditi?.,. Ko bi to znao! Pogledah napred: sad već spokojno i mirno, na dvadesetak metara I rastojanja, ničim zaklonjen, gegao se moj »prikan« sa belim panama šeširom na zatiljku, okružen praskanjem oružja i paperjastim pramenovima dima. Kakva prilika! »Igraš se relikvijama, a! ?« prosiktah za svoj groš i, ne vadeći ruku iz džepa opalih. Nije bilo teško pogoditi ga u široka pleća i on se sruši kao da će se rasuti, kao da ga je struja bacila. »Igraš se i'elikvijama, igraš se relikvijama!...« mrmljao sam sasušenim usnama i sa mrtvačkim bledilom na obrazima. Na moju sreću odmah se Ijudskim telima ispunila pukotina između mene i njega. Imao sam satno svojski da se pomučim pri probijanju kroz gustiš radoznalaca oko leša da bih sa pločnika heopaženo digao svoj panama šešir. Bože, kako mi je pristajao! Kao da je, kao da je oduvek samo meni i pripadao. Urešen njime mogao sam sačuvati svoj mir, veati mir. Oduvek sam mislio da nedostaje samo jedna slučajna sitnlca, možda nekakva stvar kojoj taih ulio dušu, pa da se promeni, osmisli moje prokleto nomadsko potucanje po tuđim životima. Ali, naravno, uskoro uvideh đa je to bila samo varka. Übrzo boravak u Tampiku postade mi kao robija. Cesta putovanja u unutrašnjost, boravljenja ukraj ruševina hramova, piramida i nemih statua stranih mi bogova Tolteka, Acteka i Maja golicahu me, strašahu me, doduše, i uveravahu da ovom zemIjom lutaju duhovi strašnih konkvistatora, ali mi ne donašahu ona duševna uzbuđenja koja nas u korenu uzdrmaju, a, potom, zanavek smire. NiŠta me se nije doimalo. Bilo je i previše *.ih putovanja u unutrašnjos 4 ;, gledanja, slušanja, poznanstava i stalnog i, činilo se tada, bezrazložnog šiljanja pogleda put pritajenih kratera Orizabe i Popokatepetla. »Gđe naći uzbuđenja, gde naći uzbuđenja?« I kada sam već počeo da očajavam u tom krugu kojl guši došlo je poslednje putovanje kao pravo isceljenje. Poslednje putovanje u unutrašnjost bilo je putovanje u podnožje Popokatepetla u vreme kad grđosija ima perjanicu. Gledajući iz daleka zadimljeni vrh, obespokojavajući kao dimnjak nekog krematorijuma, opsedalo me je jedno jedino nesnosno i ne ba§ umesnb pitanje: da li je lava uništila drevnu lepotu i da li će ona opet zaliti sve? Tamo, skoro u samom podnožju planine padali su nedaleko od mene usijano kamenje i gar, kuljala je obilno i potocima oticala gusta, palacajuća tekućina. Bio sam konačno van sebe! Sedeći na terasi neke napuštene gostionice silno sam se znojio mašući, kao lepezom, svojom dojakošnjom relikvijom svojim panama šeširom. Zapanjen i potišten gledao sam kako se zemljina utroba previja u bolovima i žesti i kako izbacuje jed. Tako nešto bilo je potrebno duši, savesti jednog konkvistadora, kojima, uvideh neočekivano, pripadam i sam. Bila je to strašna opomena, raožda kazna, čistilište, za mene nekakvo izbavljenje i, sigumo moguće uzbuđenje. Sutradan već, leteo sam put dobroe starog kontinenta.

IVAN RA9TEGORAC

CORVUS CORAX

riva su prijatelja upravo u || prijatnom razgovoru prešla stari most i uputila se mekom stazom koja jc vodila kix>z šumarak. Hučanje potoka izgubilo se za njihovim leđima i prirodom je već blagovala ugodna tiš ; na. Samo bi tu i tamo prhnulat pokoja ptica ili bi neka mala životinja pretrčala puteliak zaljuljavši u prolazu paprat ili nežne cvetove jagorćevine ( Bilo je to ono doba godine kada se priroda nakon Zime budi, mi* riše i treperi, a sunce se još skri va za oblacima, dakle: nl vlažno ni suvo, ni hladno nl toplo. BiJo je to ono doba dana kada se vreme nakon podneva blagorod* no oteže još i ne pomlšljajuči na veče. Dva su prijatelja osećala punu ugodnOst organizmat posle obilnog mčka, kada su mogli da se prepuste neobaveznom razgovoru često prekidanom ćutanjem koje nije moglo da smeta. Kroz retke boričć primećlvali su seljsmke kako rade u polju. S te strane čula se pesma koja je bila pomalo jcdnolična ali ne i tužna. Garvsin gačc gore na jelsčc gredom gače gredom progovara Übrzo izbiše i na po'ije. Kroz po Ije jc vodio puteljak koji se daleko na drugoj strani gubio ponovo u Sumarku. Jedan od ove dvojice bio je profesor biologije i zoologije u bližnjoj školi, Gu* stav Mol, po ocu Nemac, stra>stveni prirodnjak koii je lako zapažao razliku Izmedfu umbelli* florae i primulales mada su obe biljke zeljaste i maida se obe mogu naći kao Siblje i drveće, kao i između falconiformes od galliformes, iako su jedni orlovi, kopcl, sokoll a dmgi tetrebi i nijlma podobne grabljivice. Dmgl je bio univerzitetski aslstent na katedri za Opštu knjlževnost, dr Ivo Tartalja. Dva prijatelja iz detinjstva, dva školska dmga, prisna između sebe ai ko>ja su se obraćala jedno dmgom sa »vi« samo iz hajdubljeg poštovanja, sporo su odmicala poljem jer je zoolog Gustav pažljlvo gurao ispred sebe kolica za paralitične u kojima je nepomićno sedeo njegov gost. E, dragi prljalelju, život nije što i polje prećl, naglas Je razmišliao aslstent. Dragi moj, nastavljao je, čuli ste, svakako, pesmu Sto ju je pevala ona seIjanka? Eto, ja sam pobuđen da kaižem koju reč o toj temi. Ne znam da ll će vama odgovarati? Samo nastavite, složio sc zoolog dosta nemamo, Ne znam da li ste i vi, Gustave, osetili isto što i ja? Ta pesma naizgled je tužna, ali je to samo naizgled. Ona je, upravo, snažnai. Zamislite, gavran gače, dobro, ali gavran progovara! Taiko cela priroda odlše nekom čudesnom snagom a ujedno se stavlja pod Ijudske zakone. U ovoj pesmi vi možete sa gavranom da razgovarate i tako da utlčete na njega. All da nisam malo suviše otišao u ? Samo natstavite, molim vas, navaljivao je zoolog u istom tonu kao malopre. 0, molim! Vi ste, Gustave, svakako osetili pre mene onu malu igm reči, pošto služite u ovom kraju, skrivenu u reči »garvan«. Reč je izgovorena pogrešno, ma da se tako izgovara u ovom kraju Kopaonika, ali je tu upravo njena draž, u prvom slogu. Osećate li? Kaže se; crn k’o gar, otud: garvan jer je gavran cm kao gar. Itd. Ali ja, pored toga, ipak ne mogu dai se otmem izvesnom mučnom utisku koji o stavlja pesma. Ona ima u sebl nečeg zlokobnog, ne tužnog, no upravo zlokobnog, hladnog i pro c?ia 9f ox •2ojcun?nj kojai jc nama nedostupna. Pazite, Gustave, atmosfera te pesme atmosfera jc übistva! Da, übistva; nc nasilja, no übistva,

hladnog i proračunaitog. Ali da nisam malo preterao? Samo produžite, Ivo, slušam vas. Vidite, Gustave, dtagi moj, 1Z onog što sam rekao proizilazi da ako hoćete da opstanete, morate se bontl. Drugim rečlma: ako život ne napadneš napašće on tebe. Nadam se da stc me shvatlli? Kako da ne, sagiasi se zoolOg. Ali, pogledajte u žl\x>tlnja je pot puno suprotno: ako ne napadate neće vas napasti. Imate pravo, ali sva ta zamršenost koja, eto, postoji još jednom potvrđuje divnu misao da »život nije što 1 polje prećl«. Tada su Ga dva gospodina spazila. Bio je na llajvišoj grani jednog drveta koje je usamljeno raslo sred polja. Asistent književnosti ne obrati dovoljno pa>žnjc na Njega ali Ga zoolog nijc ispušlao iz vida. Sada se poslednje reči asistenta književnosti msu moglc pretvoriti u život jer nl polje nije bilo lako preći ako se zna da prijatelji još nl do njegove polovine nisu došli. Može se reći da su sad sva tri člana drame bila na scenl. Pobeći, nije bilo moguće; spasa nije bilo. Da 11 je bio izazvain zoOlogoVim rečima, želeći da ih opovrgne, 11l nečim drugim? to se ne bi moglo znati. Kako je razgo* vor dalje tekao izgledalo je da se asistcnt književnosti »laiže s Njim. Oduvek sam želeo da znam nešto više o zoologiji. Vi ste me u tome pretekli l no samo pretekli nego potpuno posramiili. Ali šta sc može? Varrta je to »■truka a ja nikad nisam znao da nađem dovoljno slobodnog vremena. Takav je život: jednog uputl na jednu stranu, drugog na drugu. Taiko da mogu da» vam kažem, Gustave, da sam samo obični, puki laik; znam ono što mogu da vidim, čujem i osetim. Zalo mi oprostitc unapred ono što ču reći. Nekai to ne budo tač no, ali sve mi se čini da su liu* di j životinje krvni neprijateljil Vi ih možete ne napadati, ali će vas one napasti bez razloga. Eto! Kao da je bio polaskan takvom promućurnošću, On se premesti na jednu bližu granu. Zoolog, pak, ostade upomo pri svo me tvrđenju. Sta Ga je onda moglo navesti ? Osećaj jačeg lli ne* što drugo? Ostače u potpunoj tami. Napravio je snažan krug po vazduhu, onda se spustio na nepomično telo kao na strvinu 1 počeo da kiljuca otkidajući kljunom velike komađe odeće i mesa. Kollca za paralitiĆare su se zaustavila. Asistent je bespomoć no raširio mke i istezao glavu ne bi li video svr/t saputnika. Sta je ovo, dragi prijatelju? Zoolog je kazao, pažljivo odvajajući slovo od slova: To je corvu s cor ax.

VOJISLAV DONIC

MINIJATURE

PLAMEN

Da 1 kuca slabi sat Sred beskonačne beline, U kuli od mesečine Gospa ko sjajna vlat. Koje je doba godine, I put taj kud vodi? Na potamneloj vođi Katkada tek smrt slne. Spasl, oh spasi zlog Vretliena vapi il tami Pesnlk u toj Caml Bar da se javi bog! To drvo da 1 ko tna. II plod mu rumeni? Namah zađrhti u žetii Plamen, plamen bez dna. Pa i Ja bih, Opet, Da mi bar takne seti Taj Ist! bell plamen Vrh tela žetie propet. Visoko zasija, gle, Mlaz jarkoga soka. 7maj hudi, i okat Znak Je Jave zle. A 1 dok gospu slavim, Gđe ću đa se denem, Dok na granl vene Plođ mi mirlsavl? Da mi vrati bar neko Tajne mojlh dublna, Povratak bludna sina Sam bog Je ureko. Kula se nebeska ruši, Već lete 1 Jezera. Tajanstveno se pomera I dan U mojoj duši. Sređ beskonačne helitle Da 1 kuca bog il sat? Kao ustreptala vtat, Kraj mene žlvot mine!

POZORIŠTE

Ja postah mnoštvo tih minuta! Privlđa mi se pozoriftte, Demon, nad kalom ! smellištdm, I uzvitiann vreia knuta. Obuzimaju me zie groznlce! Do zadnjeg čina kad se vlne, Svetleće samo, srcd praalne, Glumčeva maska, prazno llcc. Zalud te rukc kraj severnjače, Ti dvori, i ta deva ito plačc, I drhtl, poput iakog lista! * ... . . ... - i . * . ,' M1 moje telo nije isto, Mit vidlm vUe nebo Ćisto Ponad tog kobnog pozorllta. -

KONKU R S

za najbolja umetnlčka ostvorcnja mladlh Najbolji radovi dobiče sledeče nagrađe: I. LITERARNI RADOVI pripovetke: 800, 600 i 400 n. din.; romani: 1.000 i 800 n. đin.; esej: 600 n. din drame: 1.000 i 800 n. din.; pesme: 800, 600, 500 i 400 n. din.; zbirka pesama; 1.000 n. din,; zbirka pripovetki: 1.000 n. din.; 11. LIKOVNI RADOVI slike: 1.000, 800 i 600 n. din.; skulpture: 1.000 i 800 n. din.; grafike: 800 i 600 n, din. 111. MUZIĆKI RADOVI kompozicija za kamemi gudački orkestar ili instrumentalnog solistu sa gudaČkim orkestrom (trajanja do 10 minuta): 1.000 n. din.; kompozicija za kamerni sastav, u koji uiaze: klavirski trio, ili sastavi za 4 instrumcnta (gudači, duva£i, sa klavirom ili bez klavira • trajanja do 10 minuta): 1.000 n. din.; kompozicija za hor a capella (trajanja do 10 minuta): 1.000 n. din.

SLOBODAN RAKITIC

CENTRALNI KOMITET SAVEZA OMLADINE SRBIJE RASPISUJE

Pored navedemh novčanih nagrađa dodeliče se i veći broj nagrađa u kompletima knjiga. Pravo učežda imaju mladi iz cele Jugoslavije, koji nisu stariji od 25 godina (za muzičke radove). Radove treba dostaviti pod šifrom, a podatke o autoru u posebnom kovertu. Autori mogu poslatl i više radova, s tim da svaki rad bude pod posebnom šlfrom. Mogu se slati samo oni radovi koji do sada nisu objavljivani, odnosno javno izlagani ili izvođeni. Literarni radovl moraju biti otkucani mašinom i oni $e ne vračaju autorima. dok se likovni 1 nmzički radovi vračaju. Radove treba slati na adresu: CENTRALNI KOMITET SAVEZA OMLADTNE SRBIJE, Beograd, Bulevar Lenjina 6TV, sa naznakom »Za konkurs«, Rok za dostavljanje radova je 30. novembar (umesto 31. oktobar kako je ranije objavljeno) 1968. gođine. Dodela nagrada izvršiče se neposredno po završetku konkursa. Najbolji likovni radovi biče izloženi u jednoj od beogradskih galerija, dok će najbolji muzički radovi biti Izvođeni na koncertima Muzičke omladine. Takođe če se izdati zbirka nagrađenih literarnih radova. Sastav žirija za ocenjivanje rađova biće objavljen u štampi.

MOJ PRIJATELJ PASTIR

Svakog dana provlačim se kroz isto tmje i rane mi nikad ne zarastu jcr na istim mestima ozleđujem kožu. Moj prijatelj pastir čuva stado na jednoj livadi; livada je pokrivena sočnom travom i dva potoka protiču kroz nju. Moj prijatelj pastir je malen, malen. Manji je od svoje svirale. Ništa drugo i nije n jegova odlika do malenkost, frula i ta čarobna livada. Večiti osmeh njegovog lica suviše je opak i ne pripada njemu. Mom pastiru pripada ono što rekoh, pripadam mu i ja. Kada se, krvav, pojavim, on izbaci vodu iz svirale i seda na panj. Onda počinje zanosna muzika, a ja jgram, igram. Posle igre padnem i joŠ dugo ce i orč ; m ho-

li me. Ali nemam opak smešak kao on.

MOJA PITIJA

Dugo vremena, svakog praznika, kažem O pitijo, učini me danas vrlo srećnim. Bezbroj sati provedem u gudurama dok ne dođem do njenog proročišta. Kada prbpem ona razgleda darove, zatim oštro posmatra moju belu, prazničnu odoru i venac na mojoj glavi. Počinjem da drhtim kada mirisave pare počnu da joj ispunjavaju nozdrve i svest. Beskrajno dugo ona sluša božanski g l&r, pre no što mi prinese poruku boga; ja drhtim. Na knju pruzborim O pitijo, i doznam da ću uskoro doći u posed lepe žene. Zajedno rcmo otx : u dolinu gde nektar

teče i visoki čempresi proriču vreme: tamo ču roditi mnogo dece i učiću ih boju. Povratak u praznu kuću brzo prođe. Na povratku me dočekuje jedan pas i otkida mi parčc mesa posle ogorčene borbe. On samo proba da li sam sposoban da izvršim proročanstvo. Ja više verujem psu, ali boga bolje razumem. MOJA PRAVA ČAŠA

Sve čaše iz kojih pijem napitke bacam. Moja prava čaša je od lima i stoji pokraj mog ležaja. Nju sarno posmatram i dozvoljavam da me privlači. Osećam veliku potrebu da nopijem napitak iz svoje čaše ali znam da bi tada prestala da bude moja. Znam da za to još nije vre-

me jer se iz nje samo jeđanput pije. Kad me želja sasvim pobedi, uzeću čašu i leći na svo.j ležaj. Sada spavam na tvrđoj zemlji I bacam običnc čaše.

MOJ PUT

ia nikada ne idem prečicom 'ako moj put Čmi veliki luk. Danima hodam putem do raskrsnice. Tada on prestaje biti moj, ajt odatle jednom račvom dolazim do reke. Umoran, dugo sam na njenoj levoj obali. Kada se komad zemlje na kome ]a ležim (reka uvek pojede taj delić) padam u brze vode i za tren se nađcm na početku svog učnog puta. Pre no Što ponovo krenem posumnjam da je moj put u dosluhu sa rekom.

IMIODRAC. PERISIC

1968/23

STUDENT

Strana 7