Топола

Ivanu u Kollaru. Padova 1842. Ludo diete na majčinu skutu Kad sam slušo ta vitežka djela Pradjedova, naših sokolova, Slabahna mi još onadar duša Tresla bi se majci u naručju . . . Zdravo tielo a pamet pitoma Pokle stigne od mladosti doba, Sviet se na me stisne kô tavnica, I ja smjelo prirodu zaprosih : Zašta noga poda mnom mi skače? Zašta ruka svud se pruža željna? Zašta srce u prsih mi bije? Onda ti si poslanik nebeski Meni došo i rekô mi : pjevaj ! Pjevaj diku junačkoga puka Mržnju braće, narodno prokletstvo, Svakojake tuge i nevolje : No daleko na tavnome nebu Kaži zviezdu slabe još svjetlosti, Ona veća te veća postaje, Približa se. žarke meće zrake, Dok zasija životvorno sunce, Pjevaj sinko, Slav se preporadja ! I ja zgrabih gusle javorove, Pjesme pjevah na jedinoj struni. . . Ali duši nestadoše glasi . . . Riječ ne sme plamen da izkaže, Kojim gori srce u junaka. Ja sam čedo Crnegore lomne . . . Podajte mi perna buzdovana, II lijepu diljku dževerdanku, Izvez’te me, gdje kosovi sude . . . Sad je vrieme bojak vojevati, Krvcu lievat, spasit domovinu . . . A ne gudit po sljepačkoj gusli.Medo Pucić.

281