Топола

Slovincim u Mletcima. Padova 1848.

Oj našinci na zemljici tudjoj, Sama spomen mile domovine U vjeri vas i u skupu drži ; Pa i ja sam izmedju vas bio I zajedno kada Mletčić bludni Skrovno dragoj pod prozor idjaše Rujnog vinca čaše izpraznismo, Zapjevasmo domorodne pjesme, Pune grudi junačkog napjeva... Pa na naše spjeve gromovite Kano odziv prijateljskog glasa Ne čusmo li jeku naših gora? Ne vidjesmo, braćo, li čudesa? Gdje se vila na planini bieli, U dolini zametnu se kolo, Barjaci se viju kan’ oblaci, Za ženikom kita i svatovi, Nevjestica s čedom na njedarcu, Starac s štapom, baba sa kudjeljom, A junaci s rukom na handžaru? Je 1’ obmana, ili baš vidjesmo Kako dime sela i varoši, Kako sliepci gude po guslama A djevojke glasno podvikuju, Kad se marha po livadi šeće, Dok u hladu čabanin boravi? Kako hajduk po gori se vuče, Okom prieti, a brkove gladi, Din-dušmanu da sve jednom plati? Oj časovi prepune miline!

Oj spomeno blaga i čarovna! Blago vama tamo pokraj mora: Ni gore vam, ni visoke sgradje, Ni dubrave, niti sama zemlja Ne smijedu zastupati pogled. Vi idite, braćo, sutra zorom Prije nego bieli dan osvane, Iziđite na igalo morsko Pa uprite sa svom vidnom silom, Vide li se Velebića vrsi Vječnim sniegom divno obieljeni, Žarko sunce viri li za njima... Molite se laganom oblaku, Da razvedri nebesko prostorje, Da vam čist se prvi zrak objavi... Bacite se u valove mutne, Poljubite to zeleno more, Ljubnite ga jednom i za mene, A ono će samo uzavreti, Zagrlit će strašne klisurine Slavni vienac našeg zavičaja, I predat će domovini Ijubac, Sto joj šalju sinci odaljeni. Na taj cjeliV hoće zaigrati Novom silom srce našinaca, Naša stara oživjet će mati, Past će tmina, sinuti će svjetlost, Slogom će se srca razpaliti, Slavjan put će Slavi prokrčiti. Medo Puctć.

282