Топола

Hrvatski prognanik. Gjuri Puliću.

Pope Gjuro, Bogom pobratime, Kud mi podje nenadno, nevidno Iz tvojega milog zavičaja? Koja tebe grdna vihorina Odtrgnula jadranskim obalam? Odtrgnula od majčina krila? Da obijaš trudan i umoran Nesudjene tirolske vrleti? Da se tucaš, poskubano perje, Od nemile do nedrage ruke, A za koru hljeba prekorjela? Ja ne žalim našega Mihata, Nit ja žalim druge zatočnike, Jer njih majka pregorjela nije, Jer će krušit s svojom braćom dragom, Sekine ih utirati ruke; Već ja žalim tebe prognanika, Tebe žalim, i tvojih sirota, Koje no se utješit ne mogu. Tko će tvoju razabrati majku? Tko će tvoju razgovarat braću? Tko li djecu utješiti ludu, Sto si mukam duše odnjivio, Desni brate, od zakletve sine, Brižni otče novom naraštaju ! Kad si majku liepo izmienio, Kad si braći lice osvjetlao, Kad si djecu duhom zadahnuo, Trudnim duhom trudnoga života; Još da nam se i mučenik nadješ, A za naše grdilo i rugo, Samujući u zemlji neznanoj? Još da gineš od leda i tuge U tudjini u dalekom svietu? . . .

Zar su težke i hrvatske kosti, Mrtve kosti u hrvatskoj zemlji? Aja, brate, već je odzvonilo Svakom svjetu i svakom poštenju, Kod neznanih ljudi neharnika, Kod obiestnih gosti nezvanika. Oj ti sivi sokole slovinski, Kad proletiš pitomom Talijom, Te su spustiš sa klisura ljutih, Što zeleno okupljaju Gardo, U duboku dolu Lagarinsku, Pogledaj de ka zapadu suncu, Kud no hrli Adigj valoviti. Vidjet hoćeš na pećini stieni To kulište starovito slavno, Gdje je silni prognanik taljanski Samovao, duhom tumarao Kroz tri svieta nadzemnoga žica. Pobrati se, njemu pridruži se Te mi putuj Rozminovim dvorim; Pitaj dvora, pitaj zavičaja, Gdje su kosti popa mudritelja? Gdje su kosti svetca izgnanika? Te kad ti se niekom poniječe, I na tudju zemlju poodmakne, Pobrati se, pridruži se pobri, Bogom pobri, duhom i poštenjem, Te mi zadji samotreć planinom Put lomnoga Trenta starinskoga. Tamo, Gjuro, u zabitnoj zemlji Ne ćeš naći glasa slovinskoga; A1 ćeš naći božanstvena glasa, Krupne sbore, krupnoga razuma,

283