Учитељ

(1885—1850) sa svima svojim konzekvencijama stvorio bolie uviete za širi zamah i polet u razvoju i izgradivanju hrvatske književnosti uopće.

Razvoina linija iednaka ie kao i kod ostalih naroda: naiprije sec {javljaju prijvodi i prerade (naičešće basana), pa tek onda originalna knjževnost. I ona nosi u svakom razdoblju uvijek „pečat svojeg doba”: preko baiki i gatki, pa tzv. „didaktičke” dječije književnosti (gdje se nije čak ni pokušavalo da se moralizatorska tendencija zaodjene u umjetničko ruho) i preko nacionalno-romantičarske književnosti došlo se do realizma, naturalizma i, konačno, do impresionizma, simbolizma i socijalno orijentirane dječje literature. Razumije se da su se u svima ovim epohama stalno izdavale za djecu i omladinu odabrane stvari iz naše narodne usmene predaje ti. narodne priče, pjesme, poslovice i zagonetke. One nisu ništa gubile od svoje atraktivne moći, osim možda u nainovije vrijeme, kad cvatu „Sstripovi” i ostala „šundliteratura”....

Slično kao i kod drugih naroda, imaiu kod Hrvata naročiti značai za postanak i razvitak dječje literature časopi Si A aNy ("|B OUT; Oko njih se okupljaju i tamo se „vježbaju” naizvučnija imena na tom području književnog stvaranja, postaju i rađaju se na taj način čitave „škole”. :

I ovdje su prvi pioniri dječie literature bili većinom pedagozi, učitelji. Učiteliski stalež dao ie srazmjerno naiveći broi pisaca za djecu i mladež, od prvih početaka pa sve do dana današnjeg. Ova činjenica utiecala ie dielomice nega tiv O, ler"si Se ČČSIO iZ Čiteliskih redova regrutovali „outsideri” u literaturi koji su nam poklanjali čitava brda izvieštačene dječje literature „didaktičkog” karaktera.*) Ali, s druge strane, tai ie uticaj bioi pozitivan, jer ne smijemo zaboraviti da ie iz učiteliskih redova potekao cio niz odličnih pisaca za djecu, pravih i bogomdanih umjetnika, koji su katkada

krčili puteve i utirali staze potpuno novim i revolucionarnim pravcima u dječjoj književnosti.

*) Da učinimo odmah iednu napomenu: Nismo nikako „larpurlartisti” i teško bismo mogli usvojiti princip: literatura bez ikakovih tendencija, čista, apsolutna literatura. Jer, ako ništa, književnost mora imali jednu tendenciju ti. da bude književnost, drugim riječima:” u mjietnost! RHijetko ie naći iole značajnije dielo u našoi ili stranoj književnosti koje bi bilo prosto od svake tendencije. Čak i kad bi je autor sam odricao, mi ie u niegovo dielo projiciramo pri čitanju ti. doživliavaniu dijela. Zato dozvoliavamo da i knjiga za diecu ili mladež ima tendenciju, ali ona mora biti viešto i na umjetnički način obrađena, da se kao neki tihi „Leitmotiv” neprimjetno provlači kroz sve stranice, a nč da se djeci nameće i natura i to ioš „u vidu glupe Tabule, daleko od dečijeg života, sa nespretnom poukom i slabim Kknjiškim moralom” kako dobro veli S. Cucić u svom članku „O našoi dečioi književnosti” („Građanska škola”, ianuar—K—mart 1937). Jaroslav Paur u svom članku „O lektiri naše diece” („Kulturni služba”, decembar 1936) veli o toi „literaturi” ovo: „Izgleda da ioš nije nestao stari nazor o trainom anarhističkom karakteru umjetnosti i zato se u ime slobodne stvaralačke fantazije pedagog protierujie sa praga pjesnikove radionice. Ali zato takođe mnogi pedagozi pri izboru lektire za diecu podliježu pedanteriji, ili što ie još gore — rukovođeni uzgoinim puritanizmom počinju simi đa pišu za diecu. Priznaiemo iskreno da ovaj drugi slučai postaje često prava katastrofa! Kakva muka za diiete kad mora da čita ukrućene rečenice o dobru i zlu, pričanje kojemu manika veličina emocionalnog poleta i umjietnička snaga uvieTljivosti. Literatura kojia će odgajati, umijeće odgoine tendenciie — da!, ali ne moralka presvučena u krpe retorike.”