Учитељ

podjednaki. Sposobnost i interesovanje učenika za lektiru ovisi i O roditeljskom domu. Tamo gdje se u domu čita prilike su daleko povoljnije negoli tamo gdje u domu učenik uopće i ne vidi knjige. ·

Kakav nam se zaključak, na osnovu napred izloženog, namiljeće na koncu?”

Da li da dajemo učenicima da čitaju u određenom vremenu na nižem stupnju bajku toliko hvaljenu i preporučivanu od starijih pedagoških radnika, ili opet da podemo za receptom savremenih i modernih, pa da izbacimo baiku iz škole potpuno i uvedemo realističku ili takozvanu, modernije rečeno, socijalnu književnost? Književnost bez fantastičnoge uljepšavanja, stvarnu i svakidanju i iz neposredne životne okoline dieteta?

Odgovor je vrlo težak. Pitanje je daleko od rješenja.

Ostaje nam da se zadovoljimo sa konstatacijama: današnje generacije, čije djetinistvo pada ispred velikog rata, vaspitane su uveliko u bajci. Pa, kako vidimo, i pored toga, nisu baš nimalo fantastične, već naprotiv možda i previše ogrezle u materijalizmu. Dakle, hladno realistične. To naibolie dokazuju naši dani. Prema tome, ne postoji mogućnost da će bajka spremiti za život sanjala i buncala. Isto tako ne bi trebali da se plaše ni protivnici realističke lektire, da će se djeci odviše rano razbiti iluzije o životnoj sreći, zadovolistvu i ljepoti. Jer nije baika iedini i nedostiživi melem za životnu sreću i zadovolistvo. Uživliavanje u stvarnost ima takoder svoj veliki značaj. Konačno riješenie u prilog baike ili protiv nje donijeće, valjda, vrijeme, a dotle biće ovai problem manje više stvar individualnog shvaćanja.

Dušan Milivojević

BuožeHoiguuru MHpumijur y uegatožuju

Ommra d(bopMyaa oBor HnpHHHMma, KOjy je ao HOSHaTH OMOJIOT Xekem, raacM: „OHroreHe3a moHaBiba (pMmoreHeay“, Tj. pa3BHTaK )KHBOTA HH/IHBHJIye NIOHaBJba pa3BHTaK BDpCTe y CBHMa (pDOpMaMa MaHH(pecroBabba xHBOTa. AH TO je H cyBHme OHmiTa (pOpMyia. AKO OBy dopyay aHanmM3HpaMO C OO3HpOM Ha MMeTe, noOMHheMo JMBOjaKy (DopMyaly: 1) opraHckH pasBHTaK MleTeTa y yTpOoOOH HOHaBJba pa3BHTaK }KHBMx GpMha Ha 3eMMbH OJL HpBOOMTHe, OCHOBHe hemije JO HajCMIO;KeHHjeT Gaha —- uopeKa; 2) opraHcKM pasBHTak MeTeTa HO pobeMby IHOHaBJba CBE CrajHyMeE KVJITVDHO-HCTODpMCKOr pa3BHTKa udHTABOr MOBeČdUAHCTB4. MebyTHM, TeHHIKO Ce XeKeMOB 3aKOH MO)JKE HDHMeHHTH Xy oBOji (popMym y Kojoj je /aT. IIpe cBera, He MOXe Ce TOBODpHTH O HEKOM HpaBHJIHOM TOHaBJbaM»y, Ha OMMO H yKpaTKO, HCcTOpHie pa3BHTKa MlaTČ BpcrTe. Cupa ce KOMINIMKYy_|e |Omi H OHHM (pOpMHpaHbHMa Koja ce ,OOMHjajy Kao pegayaraT mpHmarobaRatba eMODpHa yCOBHMa H-0TOBOT JKHBOTA. IlonojoM Tora aMepHKaHckH eMOGpHomor Baamdpyp KaxKe y CBOjOi „PenaTHBHOj eMOpHosmorHiH“: „BpeMe H KOH3eKBEHTHOCT paSBHTKa je,HHKe uecTo OHBajy HMa3MeHbeHH H Ha Kpajy nmojaBijbyiy ce NpyrocremeHa CBO_CTBa, KOja uMHHe KJHIy HMMM MapBy HpHMarObeHOM H3BECHHM yCOBHMAa