Борба, 05. 10. 1988., стр. 9

DVADESET I SEDAM PISACA KOJI STVARAJU NA SRPSKOHRVATSKOM JEZIKU IS-

TUPILO IZ ČLANSTVA U DRUŠTVU KNJIŽEVNIKA KOSOVA

ziv dobronamernima

U Udruženju književnika Srbije razloge ovog kolektivnog čina objasnili Petar Sarić i Radoslav Zlatanović. — Borislav Mihailović Mihinz: Udruženje je bilo masakrirano, osaka-

ćeno neprirodnom podelom na tri konfederalne književničke organizacije

Petar Sarić i Radoslav Zlatanović, predstavnici grupe od 27 srpskih i crnogorskih pisaca članova Društva književnika Kosova, na jučerašnjoj konferenciji za novinare u Francuskoj 7, saopštili su da napuštaju ovu književničku

prestale, što i nije tako bitno, ali je činjenica.

Borislav Mihailović je podsetio da je „svojevremeno Udruženje književnika Srbije bilo masakrirano, osakaćeno neprirodnom podelom na tri konfederalne književ-

ničke organizacije“. Nezavisno od toga, portparol Udruženja. dodao je da, uvažavajući slobodnu volju i grupe kosovskih pisaca, zatim stav trojice koja ne misle kao oni, te „status u mirovanju“, uprava i članstvo UKS smatra i kosovske

pisce „sastavnim delom Udruženja“. Radoslav Zlatanović i Petar Sarić čin grupe književnika ocenjuju kao krajnje opravdan, jer je, kako kažu, logika i atmosfera separatističke politike i kontrarevolucije

organizaciju. Odluka o samosuspenziji, i, kako su Zlatanović i Sarić rekli „mirovanju članstva u DKK“, važi sve dotle dok se ne promeni program i plan rada sada već skoro etnički čistog kosovskog Društva književnika. y Razloge i povode za istupanje iz DKK dvadeset sedam književnika formulisalo je u posebnom (otvorenom) pismu “7?Predsedništvu Društva književnika Kosova koje objavljujemo u celini. Uočili smo da je grupa trebalo da bude nešto brojnija ali tri književnika — tvrde Sarić i Zlatanović — iako im je nuđeno, nisu želeli da istupe iz DKK, niti da potpisuju ovaj teks. (Filipović, Redžepagić, Džogović). Konferenciju je, u odsustvu predsednika UKS, Matije Bećkovića, otvorio potpredsednik Borislav Mihailović Mihiz. On je, uz ostalo, rekao da je tzv. „ozloglašena Francuska sedam“ svih ovih godina javno iskazivala svoje nemirenje povodom nesreće će na Kosovu, i zbog toga bivala osuđivana. Danas, pak, u vreme probuđene svesti srpskog naroda, te kritike su

SSRNJ.

dogodilo.

Gluva politika

(Priština, 4. oktobra) — Od ukupno trideset članova Društva kojiževnika Kosova koji stvaraju na srpskohrvatskom jeziku — njih 27 podnelo je danas kolektivnu ostavku na članstvo u Društvu. O svojoj odluci da istupe iz članstva oni su obavestili sva društva i udruženja, po republikama i pokrajinama, kao i Savez književnika Jugoslavije, zatim predsedništva pokrajinske, republičke i Savezne konferencije

Dogodilo se, dakle ono što je u proteklih mesec dana najavljivano. Za ljude zadužene u društveno-političkim strukturama Pokrajine za obrazovanje, nauku i kulturu, kao upozorenje i signal za akciju, nisu bila dovoljna ni istupanja četvorice članova srpske i crnogorske nacionalnosti iz Predsedništva Društva književnika Kosova, kao ni najava da će se desiti ovo što se desilo. Oni su sedeli skrštenih, ruku njihove komisije i odbori bavili su se, verovatno, važnijim poslovima. Već sutra će se, po starom običaju, javiti kao najgriatiji kritičari ovoga što se

Neko je morao makar da pokuša sve, kako bi predupredilo ovo što se desilo. Jer, upozorenja, izneta u ostavkama nekih članova Predsedništva, bila su više nego upozoravajuća, tj. govorila o tome da se u rukovodstvu Društva, pod sadašnjim rukovodstvom Ibrahima Rugove, dešava nešto što najmanje priliči ljudima iz čitanki. Svi zaduženi iz politike, međutim, ostajali su gluvi, a neko bi — na pitanje zbog čega vrlo brzo trebalo da odgovori.

zapljusnula i Društvo književnika Kosova. To su bili još 1985. godine razlozi za ono poznato pismo četrdesetorice nealbanskih književnika koje je upozoravalo na separatističke gestove DKK.

Danas je krajnje sužen prostor za saradnju sa ostalim jugoslovenskim piscima i njihovim organizacijama. Budući u većini, albanski pisci sami sebe forsiraju i tetošu — ne sve, već odabrani deo. Srpski pisci praktično su isključeni iz važnih akcija, iz nagrada, poziva za gostovanje i sl. Eklatantan primer jeste poznati razgovor „Albanci i Srbi“ u kojem su sa kosovske strane učestvovali jedino albanski pisci!? DKK je takođe „ukinulo” obećani uzvratni razgovor u Prištini...

— Ako bismo i dalje ostali u DKK, podržali bismo pogubnu politiku njegovog Predsedništva i militantnih pojedinaca. Naše pismo ujedno je poziv svim dobronamernim albanskim piscima da nam se pridruže — ističu Zlatanović i SaM. A. rić.

B.M.

Trenutak drame rečitije iskazuje šutnja od mnoštva reči

o.

(Tekst pisma upućenog Predsedništvu Društva književnika Kosova)

Poštovane kolege,

Tamo gde je velika muka nema mesta velikim rečima, tretnutak drame rečitije iskazuje šutnja od mnoštva reči. Otuda je ovaj tekst ispred naših potpisa kratak.

Sve odluke i ponašanje Predsedništva DKK ne samo što ne zastupaju interese srpskih pisaca na Kosovu, odnosno pisaca koji stvaraju na srpskohrvatskom jeziku (Srba, Crnogoraca, Muslimana), no su im, do detalja, suprotstavljene. Navodimo samo nekoliko primera:

1. Dok na Kosovu, a to ipak znači u jednom kutku Evrope, najneljudskijim i najkukavičkijim sredstvima, albanski nacionalisti vrše genocid nad slovenskim narodima, dotle vi, albanski pisci, naše kolege, ćutite, Ne posedujete snagu prostora u koji se stiže preko mudrosti i dostojanstva, i niste u stanju da se odredite prema tom opštem zlu, istom za bilo kog čoveka, i tako učnite svoju dužnu i istorijsku uslugu u prvom redu svom narodu. A mi želimo, još jednom, da istaknemo: kad bi se sutra nasrnulo na čast albanskih žena i dece, mi bismo bez dvoumijenja protiv nasilnika, bilo odakle on bio, digli glas protesta.

2. Predsedništvo DKK najpre je, uz višestepeno odlaganje, prihvatilo razgovor sa UKS u Beogradu (tema „Srbi i Albanci u Jugoslaviji danas”) pod uslovom da u delegaciji DKK

VALJEVO

Veče o Kosovu

U organizaciji tinske konferencije SSEM, u okviru akcije „Protiv patnji — za promene“, u Domu kulture u Valjevu danas se održava protestno književno veče „Pesma mas je održala“. Učestvuju pisci Kosova i Metohije: Darinka Jevrić, Mošo Odalović, Slobodan Kostić, Radosav Stojanović, Ismet Marković, Dragan Kostić, Radoslav Zlatanović, Petar Sarić, Aco Rakočević, Milenko Jevtović, Radomir Stojanović i Mirko Žarić.

Uvodnu reč, ovom prilikom, daće dr Slobodan Ž. Marković, profesor Beogradskog univerziteta, a upriličen je i razgovor pisaca sa kulturnim i javnim radnicima Valjeva o stanju na Kosovu.

KAKO TEATAR NARODNOSTI U SE OTVARA PREMA SREDINAM

SKOPLjU RADI NA A IZVAN SVOGA SEDIŠTA

ne bude drugih pisaca osim albanskih (!) s obrazloženjem da će srpskim piscima sa Kosova (kao nekim drugorazrednim osobama) biti dozvoljeno da nešto kažu (ako budu imali) tek u drugom delu ovog razgovora, zakazanog u Prištini. Ali, da čudo nema kraja, Predsedništvo DKK, nakon održanih razgovora u Beogradu, pošto su albanski pisci iskoristili gostoprimstvo srpskih pisaca i u dvodnevnom razgovoru iskalili na njih i srpski narod vatru svu od mržnje i gneva, ostajući sve vreme i slepi i gluvi pred činjenicama koje su im sa svih strana i dobronamerno predočavane, donosi odluku kojom poništava prethodnu vlastitu odluku: neće se razgovori nastaviti u Prištini! DKK pristaje da bude gost u Beogradu, ali ne i domaćin u Prištini!,.. Takvo ponašanje nije nam poznato u Organizovanom i civilizovanom društvu, a posebno kad je reč o piscima, intelektualcima.

3. Ove godine na Mitingu poezije u Đakovici, po redosledu, trebalo je da bude predstavljena makedonska poezija, ali pošto je došlo do političkih čarki između nekih najodgovornijih kosovskih i makedonskih rukovodilaca, u znak protesta, Predsedništvo DKK, otkazuje gostoprimstvo makedonskim piscima (po istom obrascu kako je to učinjeno prema srpskim piscima) i, preko redosleda, mesto njih pozivaju hrvatske pisce koji su, razume se, bili toliko mudri da su takav poziv odbili.

4. Takođe ove godine, za vreme Književne kolonije u Brezovici, nije održan niti jedan književni čas u okolnim selima koja su u neposrednoj blizini Brezovice i u kojima žive Srbi. Ranijih godina to je redovno činjeno tako da je narod bio navikao na druženje s piscima koji, ovog leta, nisu bili raspoloženi da uzvrate na gostoprimstvo. A bio je vanredan razlog: baš za vreme Književne kolonije građani Sirinićke župe dobili su Opštinu koju su im pre mnogo godina oduzeli. Da bi ostali na

putu svoje slepe doslednosti, rukovodeći lju-.

di DKK, na čelu sa predsednikom i sekretarom (oba Albanci), iz hotelskog parka, jednog dana, pokupili su mlade Đakovčane (Al-

· bance), koji autobusom behu došli na jed-

nodnevni izlet, strpali ih u zagušljivu hotelsku prostoriju i održali im književni čas! Razume se, na albanskom jeziku.

5. Započeta saradnja sa Udruženjem književnika Srbije, Društvom pisaca Make-

Potpisnici ostavke

Ostvku o istupanju iz članstva u Društvu književnika Kosova potpisali su sledeći književnici: Radoslav Zlatanović, Petar Sarić, Darinka Jevrić, Slobodan Kostić, Aco Rakočević, Stoiljko Stanišić, Radomir Stojanović, Blagoje Savić, Mirko Žarić, Jovan Sarić, Srboljub Tasić, Čedo Šunjević, Dragomir Kostić, akademik prof. dr Vladeta Vuković, Pera Stefanović, Dragan Damjanović, Danica Andrejević, Milenko Jevtović, Ljuba Popović, Dobrila Vukašinović, Ismet Marković, prof. dr Vladimir Bovan, Svetislav Vlahović, Ratko Popović, Radoslav Nedeljković, prof. dr Zoran Ča-

·nović i Aleksandar Despotović.

Od pisaca koji stvaraju na srpskohrvatskom jeziku, ostavku nisu potpisali Alija Džogović, akademik prof. dr Vuk Filipović i akademik prof. dr Jašar Redžepagić.

donije i Udruženjem književnika BiH je obustavljena, praktično prekinuta.

. Dalje ređanje sličnih primera smatrano; nepotrebnim.

Međutim, najteža i nadasve zastrašujuća činjenica je to što među Albancima, članovima Predsedništva DKK, nema ni jednog koji je pokazao makar i tračak volje da se stane na put ovom tragičnom srljanju u sunovrat kulturne, i ne samo kulturne, izolacije. Rezultat: ovih dana svi članovi Predsedništva DKK koji pišu na srpskohrvatskom jeziku (tri Srbina i jedan Crnogorac) istupili su iz Predsedništva, a potpisnici ovog pisma, članovi DKK, obaveštavaju vas da od danas više neće sudelovati ni u kom obliku rada DKK, njegovih organa i njegovih manifestacija. Ovo naše istupanje ostaće na snazi dok se ne izabere novo rukovodstvo DKK, odnosno dok se ne uverimo da je došlo do radikalnih promena u ponašanju i svesti tog rukovodstva, a na prvom mestu dok se u Prištini ne održi drugi deo razgovora između UKS i DKK na temu „Srbi i Albanci u Jugoslaviji danas“, odnosno, dok ne budu prestali razlozi ovakvog našeg protesta.

Za to vreme naše članstvo u DKK miruje. (Sleđe potpisi)

TZV. JEZIČKIH BARIJERA I KAKO

Glumci glasaju za jedan govor

U našem repertoaru daje predstave samo na Nebi

turskom ili samo na albanskom jezi

sami umetnici ne žele da prihvate galya OV Wta Žž. 97% HONOR Rača Boja

Značajnu ulogu u otvaranju Te-

(Skoplje, oktobra) — Svoje prisustvo i značaj za kulturni život SR Makedonije, ali i cele zemlje, Teatar narodnosti iz Skoplja odavno već ne treba da potvrđuje. Posle 40 godina postojanja, danas se u ovoj pozorišnoj kući ponajpre bore za — kako se to kaže — postizanje višeg umetničkog nivoa produkcije. U poslednje vreme, međutim, i ovde je sve očitija akutna boljka jugoslovenskih pozorišnih kuća — osipanje publike. Zbog zatvorenosti u jezičke granice (turski i albanski jezik), izlaz iz te situacije je specifičnijeg karaktera za razliku od ostalih teatara u zemlji.

— Rešenje problema s kojim želimo da se uhvatimo u koštac, rćkao je Firdaus Nebi, direktor Teatra narodnosti, vidimo u tome da

se prihvati činjenica kako ovo nije samo teatar Albanaca i Turaka, nego je ovo jedan od teatara grada Skoplja, ove republike i svih ljudi koji prate zbivanja u kulturnom

životu.

Prvi korak na ovom planu učinjen je uvođenjem opreme za simultana prevođenja predstava. Tu, međutim, nije kraj. U saradnji sa Dramskim teatrom i sa Akademijom za dramske umetnosti iz Skoplja, na ovogodišnjem repertoaru Teatra narodnosti naći će se i jedan projekt na makedonskom jeziku. Biće, naime, izveden tekst Velimira Stojanovića „Nije čovek ko ne umre“, a razlozi ovome po• tezu — kako u Teatru izričito naglašavaju — jesu umetničke prirode. '

— Proširenje repertoara na predstave koje bi se izvodile i na drugim jezicima, osim na turskom i albanskom, nikako nema političke korene, kako smo danas skloni

. da tumačimo, navodi Nebi, već je

to isključivo izraz želje glumaca Teatra da se iskušavaju igrajući i na drugim jezicima i u saradnji sa dramskim umetnicima iz ostalih pozorišnih kuća ovoga grada.

Nadu da su glumci na pravom putu daju im dosađašnji uspesi postignuti sa više jezičkih projekata. Najsvežija su iskustva prošlogodišnjeg JU-Festa na kome su učestvovali s predstavom Henri Milera „Nalog” u režiji Ljubiše Georglijevskog i koja je prikazivana na četiri jezika i bila izvrsno primljena kod publike i kod kritike.

atra narodnosti ka široj publici ima, svakako, i njihova repertoarska politika. I ove godine nastaviće se praksa da okosnicu repertoara čine ostvarenja savremenih domaćih i svetskih autora (Gimtera Grasa, Laure Giris, Drage Jančara, Rusomira Bogdanovskog, Koleta Čašula, i drugih.

Pored toga, zahvaljujući angažmanu zaposlenih u Teatru narodnosti u Skoplju biće konačno ove sezone otvorena Dečja scena, Teatar će, tako, postati prva pozorišna kuća koja otvara vrata najmlađima, i to svakog vikenda. Predstave će najmlađi stanovnici Skoplja moći besplatno da prate na svim jezicima ove sredine.

• S.M.

svet knjige

Živojin Pavlović: „Raslo mi je badem drvo“

Beograd, 1988.

Prvim pripovetkama i 'romanima Živojin Pavlović je potvrdio u punoj meri samosvojnost svoga umetničkog glasa u savremenoj

srpskoj književnosti. Ubrzavajući.

poslednjih godina ritam pisanja dve knjige godišnje, Pavlović se sve više potvrđuje i kao plodan pisac, budno pazeći da se ne izloži opasnostima ponavljanja, odnosno razvodnjavanja svoga osobenog umetničkog doživljaja stvarnošti. To mu omogućuje, pored umetničke invencije u punoj životnosti, i vrlo izoštren smisao za umetničku strukturu kao nešto neponovljivo. Roman „Raslo mi je badem drvo“ može se uzeti kao rečit dokaz upravo takvog njegovog spisateljskog dara i umeća.

Taj roman je novi portret u velikoj romanesknoj fresci jedne porodične hronike čijim okvirom Pavlović, zapravo, sve više zaokružuje čitav svoj književni opus kao jednu tematsku i umetničku celinu. Životnu sudbinu Blagoja Jotića, kojem je posvetio ovaj roman, Pavlović je najavio u prethodnim romanima ove hronike, kao uzbudljivu i protivrečnu, prepunu pavlovićevske miksture tragičnog i apsurdnog: Reč je o čoveku koji je, po piščevoj zamisli, ušao među legende svoga kraja zahvaljujući svom ratnom i poratnom delovanju, ali koji je,nošen ličnom tragikom, završio kao samoubica.

Pišući o·ovom junaku Pavlović uopšte ne razvija priču kao podrobnu hronologiju jednog burnog života, već je oblikuje kao nostalgičnu uspomenu, kao junakov pogled unazad koji mu se oteo dok je preturao fasciklu sa ličnim dokumentima potrebnim za penzionisanje. Tom prilikom nailazi na svoju zaboravljenu mladalačku

pripovetku o životu seljaka u Ti-

Lepljenje

močkoj krajini i — prerađuje je u priču o sebi, u kratak autobiografski roman, tj. upravo ono što čitalac ovog Pavlovićevog romana ima pred sobom. Na originalan način Pavlović, dakle, pronalazi formulu motivacije i zasnivanja romaneske naracije, kao priče koja se priča sama od sebe, koja je i kao priča autentična.

Dok sam piše o sebi i svome životu, Pavlovićev junak ne robuje svojoj biografiji. Nekadašnji ratnik i neumoljivi službenik državne bezbednosti prepušta se podsećanjima na mladost, u kojima idilične slike prirode i života u rodnom kraju otkrivaju Blagojevu iskonsku opijenost životom, a nostalgija i tuga koja izbija iz komentara onoga što mu je donosio život senče portret njegove duše. Otkrivaju se putevi i razmere njegove ljudske senzibilnosti koju je život više potiskivao i gušio nego oslobađao i izvodio na svetlost postojanja. Blagoje se u uspomenama vraća onome što je pogađalo prostore te senzibilnosti: fascinantoj ličnosti Dimitrija Balabanovića kao oličenju nesputane i haotične životnosti, potresnom prizoru nesreće na seoskoj vršidbi, veselom bratovljevom licu koji je, dobivši harmoniku, blistajući od sreće „zasvirao staru, tužnu pesmu o Hajduk-Veljku: Raslo mi je badem drvo/tanko visoko...“, mučnom “prisustvu abortusu u ordinaciji čudovišnog doktora Hadžipopovića, teskobnoj atmosferi predratnog Beograda, prvomajskim urancima, nesrećnom ranjavanju i tuči s kockarima, mladalačkoj opijenosti „uverenjem đa je revolucija jedini put kojim se nepravedno društvo može oreobraziti u ljudsku zajednicu u kojoj neće biti izrabljivanjih“, u

kojoj će svako moći da „živi bez

pogleda

„Montaža“, zbornik tekstova, publikacija Revije „Ek-

ran“ — Ljubljana, 1987.

Kada se u ozbiljnijim filmskim kritikama želi pomenuti kasting određenog filma, retki su oni koji tu ubroje i montažera. Pretpostavlja se da je dovoljno napisati imena režisera, scenarista, snimatelja, autora muzike i glumaca. Montažeri se, tako, svrstavaju među O8tatak kadrova neophodnih za filmovanje jednog projekta, ali time su drastično oštećeni, budući da im se odriče bilo kakvo autorstvo.

Druga strana viđenja značaja montaže na filmu vezana je uz, sada već akademizovane, glorifikacije formalističkih shvatanja karakterističnih za sovjetske montažne teorije (Ejzenštajn, Pudovkin, Kulješov). Ejzenštajnovoj intelektualnoj montaži pridodata je godarovska montaža unutar kadra, kao znak dezijluzionističkog zahvata koji nagriza filmsku realnost. Ta tradicija se, najčešće, vezuje uz dostignuća autorskog filma — autorskog kako ga shvataju jugoslovenski kritičari, a ne kao oni koji su ga i promovisali (Trifo, Bazen, Sejris); Elementarna dostigriuća filmske montaže neuki kritičari su proglasili subjektivnim režijskim postupkom.

Glavni paradoks, međutim, i dalje ostaje nerazrešen. Završetak snimanja navodi na pomisao da je projekt finalizovan, sve ima neku sakralnu atmosferu (ne)uspešno završenog napora. Paradoks je u tome što tek tada sledi rezanje, da bi se ponovo spajalo; dugotrajan, pipav posao u kojem se pomoću makaza i lepka formira gotov proizvod. Ne treba zaboraviti ni primamljivu korpu za otpatke u kojoj nestaju čitave linije fabule, a sa njima i glumci, izbrisani iz istorije jednog filma. Time montaža dobija ulogu koju zvanična istorija ima u interpretaciji bivših događaja postaje vlasnik, serviser i zakidatelj informacija.

Na neke od ovih dilema pokušali su da odgovore autori tekstova u zborniku „Montaža“, kojeg je prošle godine u eđiciji „Imago“ izdala ljubljanska revija „Ekran“. Šesnaest autora su svoje tekstove, koji su se našli u zborniku, već predstavili na predavanjima u Jesenjoj filmskoj školi, održanoj od 24. do 27. novembra, 1986. godine. Izbor tekstova izvršio je Zdenko Vrdlovec.

Prvi tekst u zborniku, „Zvuk i montaža na filmu“, autora Mišela Šljona, bavi se heretičkom mišlju kad je reč o filmu. Šijon, naime, preispituje ulogu zvuka na filmu. Zvuk je nešto što se u evropskim filmovima shvata kao čisti balast vizuelnom izražavanju. Šijon zapaža jednu zanimljivu stvar koja govori da je prirodnije montirati zvuk nego sliku. Na radiju je moguće umetati ili izbacivati pojedine segmente, a da pri tom izgleda kao da kontinuitet nije narušen. Na filmu se izbegava montiranje dva kadra slične veličine što neminovno dovodi do utiska o promeni vizure, novom emocionalnom angažmanu. Slavoj Žižek, teoretičar psihoa-

nalize lakanovskog usmerenja, u svom prilogu „Pogled kao objekt: pornografija, nostalgije, montaža“, analizira, pored ostalog, pornografske filmove i zaključuje da su glumci (uobičajeno tretirani kao objekti naših prljavih želja) — zapravo subjekti. Oni se trude da zavedu nas, gledaoce. Kada žena dostiže vrhunac uživanja u porno-filmovima, ona najčešće gleda u kameru, u nas, gledaoce. Ako smo tu, ako je gledamo, znači da je ona kao subjekt uspela da od nas napravi objekte.

Šta sve može da se napravi od analizovanja jedne sekvence (reč je o filmu Marsela Karnea „Deca PPP e Sa Vi VA an Br UGAO ana Dar ISU

'Kvorum' o Čendleru Do sada je izašlo skoro dvadeset brojeva književnog časopisa „Kvorum”, tako da ga više ne moramo smatrati novitetom za kojeg svaki sledeći broj predstavlja bojazan da je to, možda, i poslednji, pogotovo ako se zna da je u pitanju mali izdavač SSO Hrvatske.

U najnovijem broju, koji se upravo pojavio u knjižarama (broj 3, 1988. — ritam izlaženja je šest brojeva godišnje), „Kvorum“ predstavlja nove priloge mišljenju da je reč o časopisu u kojeg njegovi tvorci ulažu izuzetno znanje i energiju.

Centralni intervju sa Vladimirom Bitijem u prethodnim brojevima to su bili intervjui sa Pavlom Pavličićem, Mihailom Pantićem i drugima) pod naslovom „Percepcija fikcije-fikcija percepcije“ bavi se pitanjima metodologije proučavanja književnosti i teorija pripovedanja.

Posle bloka o Hemetu u prethodnom broju, „Kvorum” sada donosi nekoliko tekstova i o drugoj, najsvetlijoj ikoni detektivskog romana Čendleru. Poseban specijalitet je Čendlerova korespondencija. Još jedan deo časopisa je posvećen jednom autoru. Reč je o Ludvigu Felsu, poznatom nemačkom književniku, a odskoro i često izvođenom dramatičaru, Osim dva intervjua sa Felsom, „Kvorum” predstavlja i njegove pesme i integralnu dramu „Lieblieb“.

HeKONHKO TeKcTOBa je mocBeheHO CaBDpeMeHOj yMeTHOCTH. Meby H5MMa CC MCTHUuC pc3HMe Zlatka Perhoča sa izložbe „Dokumenta 8” održane prošle godine u Kaselu. Zanimljiv je i esej Milana Pelca pod naslovom „Egrotični cvijetovi-evropske maštarije“ u kojem spaja mitove stare i nove umetnosti.

S.R.

era a a 7SROFiT a ipak aiu raja“) na ubedljiv način pokazuje Zdenko Vrdlovec. Takođe, treba pomenuti priloge Stojana Pelka „Blek-aut (Ozu, Venders, Džar. muš)“, Marsela Štefančiča, juniora „Montaža zvezda osamdesetih“ i Silvana PFurlana „Holivud-žena-montaža“. Na terenu između kritike i teorije, zbornik „Montaža“ popunjava, ali i otvara mnoga polja u interpretaciji filma, bez onog obavezujućeg ideološkog ili estetskog militantnog stanovišta.

Saša RADOJEVIĆ

:orka nostalgija

— „Narodna knjiga“,

gladi, bez zla i bez mržnje među ljudima“ itd, itd.

Sve to što ga je nekad uzbuđivalo, uzbuđuje ga i sad, ispunjavajući prostore senzibilnosti opštim Osećanjem da mu je život protekao uzalud i u prazno. Ili, kako sam Blagoje kaže: „Kad se osvrnem, vidim mahom sopstvene raskorake... Sve same nepodudarnosti između onoga čime su mi u mladosti bili ispunjeni snovi: čežnja za pravdom, ljubavlju i srećom svih; i neprestanog ratničkog življenja od danas do sutra, s provalama svireposti i beznađa. Tako čipku, tkanu od najfinijih niti, nije kidao svojom nesavršenošću samo život već i mi. Revolucionari. Ja, na primer. Svi mi koji smo prizemni, ružni, nesavitljivi život hteli izmeniti.“

U čemu su, dakle, izvori umetničke neponovljivosti najnovijeg Paviovićevog dela? Najpre, u sažimanju i kondenzovanju romaneskne naracije; poglavlja su vrlo kratka, životne sudbine svedene samo na presudne momente, a oni su samo naznačeni, deskripcija potisnuta u korist najupečatljivijih detalja. Rezultat: zgušnjavanje naracije u funkciji intenziviranja umetničkog doživljaja. Zatim, u izoštravanju perspektive u kojoj Blagoje sagledava sav svoj život, tako da ona postaje okosnica umetničke strukture.

U romanu „Raslo mi je badem drvo“ Pavlović je oporost ekstenzivne vizije haotičnosti i tragičnosti čovekovog postojanja izveo do poetske metafore u kojoj se čovekov život vidi kao nešto što prolazi i nestaje u neminovnosti 8opstvenih raskoraka. Roman kondenzovane naracije i gorke nostal-

gije.

Stojan ĐORĐIĆ

Popravljači sveta

Dušan Kostić, sam sobom

Uz pedeset godišnjicu pesnikava rada: knjiga OROiBkH | kompozicije i sadržaja

Pesedet peta godišnjica knjidževnog rada Dušana Kostića bila je povod „Univerzitetskoj riječi“ u Nikšiću da u saradnji sa Udruženjem književnika Crne Gore objavi knjigu, što novih, što starijih stihova ovoga pesnika, pod naslovom „Sam sobom“. Pesnik pred svojim likom: sam je birao pesme, sam ih, svojom rukom, ispisivao na tabake, sam potpise ispod fotografija dodavao, pa je ta knjiga u stvari autografska fotomonografija (tiraž 333 primerka, svaki primerak numerisan), sa uvodnim tekstom „Nešto kao autobiografija“, sa zaključnim zapisom „Zašto sam ovdje, u Herceg-Novom“, i sa dvadeset pesama između. Zanimljivosti knjige doprinosi osamnaest fotografija iz raznih godina pesnikova života, uglavnom sa prijateljima po peru i pozivu (Milan Bogdanović, Risto Stijović, Petar Lubarda, Mihailo Lalić, Skender Kulenović, Branko Ćopić, Marko Vujačić, Stevan Raičković, Dubriša Cesarić...), i tri pesnikova lika nastala crtačkim potezima Sava Labana, Zuke Džumhura i Mehe Sefića. Knjigu je estetski opremio Dragomir Stojšić.

Čitalac koji je privržen Kostićevom pesništvu i ovde će naći sve bitne odlike lirskog opusa ovoga pesnika — i toplinu, i setu, i neposrednost, i melanholiju, i laku rezignaciju. Ove pesme su intimne ispovesti, ali i zapisi šireg obima i opštijeg značaj, pa prema tome i univerzalnijih opservacija i značenja. One su zrela pesnička vizura vremena u kojem smo i čoveka koji u tom vremenu živi, strahuje, boluje i strada,

B.J.

1

Velimir Ćurguz Kazimir: „Baksuzi i popravljači“, satirični eseji — „Vidici“, Beograd, 1987.

Velimir Ćurguz Kazimir (1948), autor zbirke pesama i tri knjige proze, prikupio je, pod naslovom „Baksuzi i popravljači“, šesnaest tekstova koje on određuje kao „avanturističke eseje“. Odrednica je, međutim, vrlo uslovna. Ako bismo baš insistirali, izašlo bi na to da je Ćurguz najbliži sveopštem podsmehu. U maniru veštog satiričara, on se ruga raznim okolnostima u životu: onome što je javnost jednog grada i zemlje, čaršija, u kojoj se neprestano prepliću poluprivatnost, poluobrazovanost i, s druge strane, neke ipak bitnije vrednosti.

Na tragu Stanislava Vinavera, Ćurguz je svoje pero zamočio u neveseli svet politike, umetnika, svet potere za boljim životom, pri čemu je u hijerarhiji takvih (izvitoperenih) vrednosti posebno bitan uspeh, novac, kupovna moć, posedovanje stvari i ljudi... Poput profesora Tulpa — onaj Rembrantov znamenit „Čas anatomije“, Ćurguz vivisekcira moderno doba na primeru Beograda u ovoj i prošloj deceniji. To nije moralizatorski gest, već duhovita, iščašena i vesela parodija onoga što se dešava oko nas,

Ovom prozom obuhvaćeni su intelektualci različite provenijencije i dometa — pisci, slikari, studenti, privatni mislioci, ikonoborci, foliranti i murdari, iluzionisti i praznoslovci: čitav jedan milje između Slavije i Kalemegdana koji dobro reprezentuje naš domaći (balkanski) mentalitet. Pokrenuta

Vojnovič u

je suluda energija i ona ljude goni da žude, da začinju najčešće bezuspešnu poteru za „uspehom“. Čurguz je pomalo ciničan posmatrač kome je za oko zapeo taj narod „baksuza“ i „popravljača sveta”. Koliko god bio dobrodušan, autor ipak ne odoleva izazovu da se naruga gluposti i njenim slugama. U priču su uvedeni čak i autentični likovi brbljivaca, hvalisavaca i raznih „sveznalica“ novinarskih i drugih kojima se upućeni podsmevaju. Nanizani su skalpovi stvarnih ličnosti što zaslužuju prezir i podsmeh. Pojedini ljudi dobro su nam znani, dok se poneki, mada neimenovani, lako prepoznaju. Suština i nije u tome, već u skiciranju tipologije karaktera i pojava na vrlo određenim, probranim primerima.

Ćurguz nije ni naivan niti sentimentalan, nije međutim ni zao, Poigravajući se raznim modelima i žanrovima, on sklapa tekstove koji su od svega pomalo: humoreske, satire, pamfleti i eseji. Sve je to skupa zamešeno i ponuđeno kao OS vino koje, poput svakog do-

rog pića, ima vrlo logičan učinak: da blago ošamuti, da ostavi traga na našim kretanjama i u našim glavama. Tako nekako funkcioniše i ova proza, u kojoj se nalaze i pojedine antologijske stranice, poput fragmenata o tzv. srpskom piscu (Slučaj Kolon).

Ka glavnom ulazu domaće literature uputio se Velimir Kazimir Ćurguz. Obratimo pažnju.

Bogdan MRVOŠ

'Delu

— Rascep između onoga što je bilo dozvoljeno da se kaže o stvarnosti i onoga što sam ja želeo da kažem o njoj odavno je bio prisutan. Postepeno, on se pretvorio u provaliju — kazuje pisac Vladimir Vojnovič u intervjuu beogradskom književnom mesečniku „Delo“ (8). — U određenom trenutku mogao sam da se prilagodim situaciji, samo ako bih se odrekao svih svojih nastojanja, samog sebe, to jest ako bih iz-

vršio duhovno samoubistvo.

Vojnovič, znamo, nije izvršio duhovno samoubistvo. Pre desetak godina preselio se iz svoje domovine, SSSR, na:'Zapad, slavu je stekao „Doživljajima i priključenijima vojnika Čonkina“ i „Pretendentom na presto“. U Nolitovom izdanju čitali smo oba ova romana, a isti izdavač će do kraja godine objaviti njegovu futurističko — satiričnu prozu „Moskva 2042”. Vojnovič napominje da je njegov roman o Moskvi više

upozorenje nego futurologija.

Vojnovič, za desetak dana, dolazi u Beograd na Oktobarski sus-

ret pisaca, pa je i neizbežno pitanje

koje mu je postavio Zorislav Paun-

ković: o mogućnostima i smislu delatnosti pisca u izgnanstvu, što je i tema ovog književnog skupa. I zatim, postoji li jedna ili dve ruske knji-

ževnosti? — Književnost je jedna. Ako

se o stanju književnosti zaključuje

samo po njenim vrhunskim ostvarenjima, onda savremenu rusku književnost čini nekoliko ljudi u SSSR i nekoliko izvan njegovih granica. Ostali, nezavisno od toga sa koje se strane granice nalaze, nemaju pra-

ve veze sa ruskom književnošću.

I gorko dodaje: „Prvi zadatak pisca u izgnanstvu jeste — da preži-

vi. On prvo dospeva u sredinu koja prema njemu, kako mu se čini, ne ispoljava nikakvo interesovanje... Preživeti u takvim uslovima moguće je samo ako se stekne vera u to da se publika ne vidi, ali postoji... O čemu god da piše, pisac-emigrant je uvek glasnik nesreće u zemlji koju je

napustio.

Vojnovič i navodi promene najbolje u svojoj domovini. Stihovi Brodskog su objavljeni, a časopisi su zainteresovani za A. Solženjicina, G. Vadimova, A. Sinjavškog i dr. Vojnovič pominje ne samo objavljivane u SSSR, već i dramatizacije i ckranizacije doskora prokaženog

„Gonkina“. J

S.L,

___________________ JAA ____—U——ZOJT —— |