Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

ge. Iznad svega ljubav majke prema djetetu i djeteta prema majci za koju Je 'Turgenjev rekao: samo ona drži ı pokreće svijet.

Dijete, koje pere i iscjeduje rublje, koje jutrom prije škole čisti obuću po hotelima, limene kašike u špelunkama, dok mu se mlađi brat i sestra skiću ulicom Tedy, koji svojom pantomimom bez rekvizita zabavlja izgladnjelu djecu, da zaborave glad..., koji svojim talentom u školi daleko nadmašuje sve, koji je tako srasao da siromaštvom, da ga ni pod cijenu udobnijeg života ne napušta. Tedy, koji najposlije piše knjigu bez žuči i gorčine da otereti svoje prepuno srce. Slabašni crni mladić kojega su pređi po majci bili Židovi iz geta, od kojih je »baštinio svoju snagu i znanje, ali i od njih ponizan pogled.«

»Da moj se život odražavao u sudbinama drugih, ja sam se razvijao proživljavajući s drugima. Ja, to su drugi. Ja, to je Vrtna ulica i stettinski kolodvor, kloake i smetišta, vila u Visokoj ulici, to su učitelj, moji dobročinitelji, prijatelj. Ja — to Je pijani otac i mati koja umire uz korito za pranje, kojoj rak podgriza utrobu dok nam pjeva uspavanke. Ja — to su oni, koji gladuju, ljube, kradu.

oni, koji se razbijaju naokolo, samoubice ı

ulične djevojčure — to je udovica Grabert koje se krevet ne može ohladiti od muškaraca, to je poludjela, koja vješa svoje mačke ı ona dobroćudna, koja zatrudnjele služavke oslobađa ploda.«

»Ja samo malo pričam iz jedne jedine kuće na sjevera Berlina, ali tu stoje tisuče ı u syakoj je siromaštvo drukčije, prljavština prljavija i bijeda tamnija.«

»Ne, ja Vam ne pričam najgore, daleko ne sve, što sam vidio ı doživio.«

To je najpotresnija autobiografija koju sam do danas čitao. To nije roman, ni literatura već daleko više. Život je to prepričan u jednom dahu ogranički bijeda ispričana tako potresno golo, bez ikakvog uljepšavanja

i gorčine, bez teških objeda, da mora prodrmati i oplemeniti svakoga u koga ima samo malo srca, da u srž kostiju. Knjiga iznad svih partija ı tendencija. pisana bez literarnih pretenzija i opet odlična. Toliko odlična, te se može mjeriti najboljim djelima svjetske literature. Čovjek koji je odrastao u najvećoj bijedi velegrada, koji nikad nije poznavao bczbrigu

djetinjstva i u takvoj atmosleri mogao sačuvati svoju vjeru ı ljubav prema bližnjemu zaslužuje, da ne bude zasjenjen, već da bude čitan. A. ko treba više ı bolje da ga shvati uego naša mlada srca.

Marta 1931

Joža Milhofer

IZ KRVI I BEZDNA NOVOME SUNCU

Erich Maria Remarque: Der Weg zuriick. Propylien — Verlag, Berlin 1931. 396 str. 8, cilena Dim 105.— (platneni uvez).

»Onaj krik za čovještvom koji nad tim okrvarenim borcima zadire do u naš mozak, to je jezik kojim ta knjiga osvaja cijelo naše biće.« Ove sam riječi napisao u prikazu Remarqueove knjige »im Westen nichts neues.« U punom značenju one vrijede i za novo

djelo Remarquea.

. LUJ

Kad je prestala teći krv na frontama, kad je prestala tutnjava ubojite tanadi po šančevima, a bila sklopljena takozvana primirja i mirovi, onda se reklo da je prošao svjetski rat. Kad su legije validnih ı invalida kretale domovima svojim, onda su pjevale pjesme vraćanja boljemu i ljepšemu. Tisuće, deseci tisućA, dolazili su putovima povratka da nađu novu sreću ili novu nesreću, al tisuća ı desetaka tisuća više nije bilo. Daleko je već ratni zov, krv i plamen, velo zaboravi razastrlo se nada nj ı njegovu golemu grozutu, velo nestanka koje uvijek ı dovijeka lcbdi nad svime ljudskim. I dok više nema događaja rata, duša njegova povampirila sec i luta svijetom — da se sveti, kanda, žiyima za pogašene životne plamove onih neznanih tisuća, da uvijek ponovo pita žive zašto, zašto je sve tako bilo ı da se, možda, sveti u svim onim kasnim, još današnjim i daleko sjutrašnjim katastrofama, ličnim ı bezličnim, koje vuku svoj korijen iz svega onoga neizrecivo tužnoga što zovemo veliki svjetski rat. Ako nas Remarqueova knjiga potrese do dna bića, ako nam jasno dovede pred oči u čemu je zapravo najbolniji bio ı ostao taj rat, i knjiga ı pisac biće veliki.

277