Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

i suprostavila sam se naprasitom da njegov bijes umjesto oca pogodi mene. Čim me ugledao, mene koja sam pripomogla da ga prevare zaslijepio ga | gnjev te me pesnicama udario da sam posrnula. Ali — Gospode, podnijela sam i to bez tužbe, jer sam znala da je velika ljubav u njegovu gnjevu. Pa sve da me onda ı ubio — već Je bijesno podigao kijaču, Gospode ne bih bila optužujući stupila pred vječno ti prestolje, jer sam izdala velik njegov b>l ı Jer sam znala da je silne ljubavi radi bjesnio mu gmnjev.

Ali kad me bjesomučni vidio ispruženu do svojih nogu okrvavljenu ı mulnor oka gle, Gospode, obuzelo ga je smilovanje. Mliitavo pala mu je ız ruku podignuta kijača, nadvio se nad mene ı osušio mi poljupcima krv sa usana. I ne samo da se smilovao meni ı ocu mojem, Labanu, oprostio Je mene radi i ni Leu nije prognao iz svog šatora. Sedam dana poslije postala sam mu drugom ženom ı porodila mu djecu, djecu koju sam dojila mlijekom svojim i riječima tvoga obećanja, djecu koju sam opominjala da te u prijekvuj nuždi smjelo dozovu tajnom istinitog ti imena. I tim tvojim imenom Đvem1ilosrdnog, Gospode, vapim danas tebi iz krajnje nužde: učini kako je onaj učinio, odbaci kijaču tvoje srdžbe i rastjeraj oblak tvoga gnjeva! Radi Rahclina milosrđa smiluj se još jednom Gospode, ustrpi se radi moje strpljivosti i očuvaj sveti grad! Poštedi, Gospode, moju djecu i unuča«, štedi, poštedi Jerusolim!«

Rahela je uzdigla glas kao da će s njime probiti tisuću nebesa; tako je klonula nakon zazivanja snaga njene duše. Pokleknula je i savila glavu zemlji, a poput crnog: potoka spustila joj se kosa u pletenicama po drhtavu tijelu. Tako je klečeći Rahela drhtala čekajući božji odgovor.

Ali — Bog — je — Ššutio. A ništa nije strašnije na zemlji i na nebesima i titravim svjetovima između njih od šutnje božje. Kad Bog šuti, prestaje vrijeme i nestaje svijetla, onda dan nije odijeljen od noći, a u svjetovima vlada praznina iskona. Što se giba, prestaje se gibati, što teče, zastane u toku, što cvjeta, ne može više cvasti, prestaje strujanje mora, jer mu sahne Život. I nikoje zemaljsko uho ne može podnijeti grozu ove tišine, nikoje zemaljsko srce ne može se oprijeti navali ove praznine koju ispunja samo Bog ı on sam bez života dok šuti, život svega života.

Pa i Rahela i ona najstrpljivija, ni ona nije mogla podnijeti ovu beskrajnu šutnju u neizmjernoj svojoj bijedi. Još je jednom podigla oči prema Nevidljivomu, još se jednom oduprla o brižljiye svoje ruke, a kresivo gnjeva izbilo joj je iz ustiju riječ poput ognjene iskre.

»Zar me nisi čuo, Svudašnji, zar me nijesi razumio Sveznajući — ıb ti trebam riječ svoju još tumačiti, Ja, tvoja stara službenica? Zato dokuči, Tvrdokorni — i mene je obuzela ljubomora kad mi je Jakob obljubio sestru, kao što i tebe kad su mi djeca žrtvovala umjesto tebi drugim bogovima Ali ipak, ja slaba žena, svladala sam svoj gnjev, smilovala sam se tebe radi, Jšr sam te znala, Premilostivi, ja sam se smilovala Leti a Jakob se smilovaoc meni, znaj Bože: mi svi što smo ljudi samo jadni i prolazni, mi smo savlada! pakost zavisti — ali ti, Svemoćni, koji si sve stvorio ı sazdao, ti obilje i iskon=

242