Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

sviju bića, ti kome sve more bje što nama tek kap, ti se nećeš smilovati” Dobro znam, tvrdokoran narod su djeca moja i uvijek se opiru svetom tvo) jarmu, ali ipak, ako si Bog ı Gospodar svega izobilja, zar ne mora onda tvoja strpljivost nadmašiti njihovu obijest, a tvoje smilovanje njihovu krivnju” Jer ovo ne smije da bude, Bože, to ne smije da bude da te pred licem anđela tvojih posrami čovjek kako bi govorili: Jednoć je bila žena na zemlji, slaba. smrina žena, imenom MRahela, ona je savladala svoju srdžbu, al: On, Bog ı Gospodar vasione i svemira, on je robovao gnjevu svom poput roba. Ne, G)spode, to ne smije da bude, jer ako tvome smilovanju ima kraja onda ni ti sam nisi beskrajan, ne, — ti — onda — nisi — Bog. Onda nisi onaj Bog koga zazvah iz suza svojih ı koga glas me zvaše u sestre moje preplašenom vapaju. Onda si Bog tud, gnjevni Bog, Bog kazne ı osvete, ı Ja, Rahela, koja ljubim samo Boga ljubavi, a službovah Premilostivom, ja, šahela, — ja e odbacujem pred licem anđela tvojih! Neka se ovi ovdje, neka se poklone tvoji odabrani ı proroci — gle, ja, Rahela, majka, ja se me klanjam uspravljena pružam se ı stupam u vlastitu tvoju sredinu, stupam među tebe ı tvoju riječ. Jer hoću da obračunam s tobom, prije no što ti obračunaš s djecom mojom ı ovako te optužujem: tvoja riječ, Gospode, Je opreka tvomc biću, a tvoja snjevna usta zatajuju pravo ti srce. Zato sudi, Gospode, izmedu sebe i svoje riječi! Ako si uistinu gnjevni koga navješćuješ, onda baci ı mene u mrak djeci mojoj, jer neću da gledam lice gnjevnog Boga, Jer mi se gnjuša bijes tvoje ljubomore. Ali ako si Premilostivi koga ljubljah od iskona ı kojes vjeru vjerovah — onda daj da te napokon spoznam, onda, onda mi pogledaj u oči čitavim sjajem tvoje blagosti ı štedi djecu, poštedi sveti grad!«

Kad je Rahela ovako probola nebesa kopljem svojih riječi ponovo jj nestade snage. Pala je na koljena zabačenom glavom čekajući višu riječ, a vjeđe Joj bijahu spuštene kao da Je umrla. Plašljivo uzmaknuše praoci i proroci iz Raheline blizine, Jer se bojahu da će munja opaliti grješnicu koja je obračunala s Bogom. Uplašenim očima zurili su u nebesa. No nis primijetil: nikakva znaka.

Pred mrkim čelom Božjim sklonuše anđeli glavu pod krila ı gledahu prestrašeno drznicu koja je porekla svemoć Gospodu svome. Ugledali 3u kako je odjednom zasjalo Raheli lice, a čelo se rasvijetlilo. Krv iz nutrine njena Života poče Joj sjati put, a suze na njenim materimskim obrazima iskriše se poput jutarnje rose. Tada uvidješe anđeli da Bog gledaše u RaheHino lice sa svom svojom ljubavi. I spoznaše da Bog ljubi više onu koja |e porekla njegovu nauku radi neizmjernosti ı nestrpliivosti njena vjerovanja, no pobožne sluge svoje radi njihove poslušnosti. Tada nestade anđelima straha, podigoše slobodno oči svoje ı gle: povrati se opet svjetlost ı krasota oko božje nazočnosti, a njegova smješka blago plavilo prekri blistavo neizmyjerno prostorje. Lada zašuštaše zvučna krila kerubina ı ona vjetra, a bijelim šatorjem neba zvučno brujahu koral. I blistanje božjeg lica raslo je u neiz· mjernost dok nebesa ne mogahu više snositi toliko titranje svijetla. I odjeknuše njime u svetome skladu glasovi anđela ı glasovi mrtvih i sviju onih

243