Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

Ona noć kad smo po bjelini rukom o ruku letjeli kući. A snijeg nas je milovao s pahuljicama koje su padale. A kad smo došli kući, lica su nam bila žarka.

Ne, nikad neću saznati zašto je ona noć bila najljepša.

> +

OZ

>:

Na rijekama ı potocima tražim Vječnoga. Plovim u njemu, skut mu ljubim ı tražim od njega da me mazi.

Svi ga se boje ı u strahopočitanju se skrivaju pred veličinom njeyovom. I zato on mora da je vazda u osami gordoj. A njemu je to teško, što je sam i što ga se boje.

Vječni plače, jer ga svi ostavljaju nasamu, boje ga se. Žao je Vječnome, što su svi tako daleko od njega, ta on bi se rado igrao s njima ı veselio.

A meni onda bude žao Vječnoga, smili mi se. A ja pođem k njemu pa ga potežem za njegovu dugu kabanicu i bradu, a on me uzima u naručaJ. Kosom mu prolazim rukama, a on je sav blažen ı razdragan, jer ipak neko ljudski dolazi u samoću njegovu.

O, Vječni voli da ga se ljubi, njemu nijc dosta, ako ga se samo poštuje.

I kad dođu velike vode u jesen ı proljeće, onda Vječni čezne za igrom.

A ja ga tražim ı mazim se s njim. A njemu bude toplo od milja ı njegovo se beskrajno čelo zasjaji, a iz bistrih mu očiju kapne suza od beskrajne radosti plačne.

=

Ona plava i daleka brda zvala su nas u svoj naručaj. One crkvice i kapele, groblja i samotni putovi. Polja i doline, vrtovi i obale rijek4.

Trčali smo kao malena djeca rukom o ruku, smijali smo se poput ptičica i lepršali,a zrak nas je milovao. Bilo je proljeće. Sastali smo se. Jer smc se morali sastati.

SAMUEL ROMANO: IZ PROŠLIH DANA

(14 IV 1927)... S prkosom sam stiskao usnice ı grkošću, koja Je u duši trovala, odgovarao sam životu, ili nekome, nečemu što ne vidim ı ne poznajem — a gorči mi tako teške časove... U meni je nešto roptalo ı Jječalo: ma šta!? —- Nešto se u meni bunilo ı buntovno urlalo kao smrtno ranjena zver što se bori sa smrću i hoće da pobedi i živi... Moja se duša borila — ah... neko, nešto hoće da je ujarmi i podloži, a ona je slobodna, slobodu hoće i ieži i čezne za visinama, za slobodnim i svetlim zračnim sferama.

Tu, vidiš, tu u grlu nešto me steze i guši, sapinje me kao železni uzao krvnika. Jer, sad je pred mojim očima pala jedna od mojih nada ı srozala se, a pred mekoliko časova, možda, pred nekoliko dana pale su druge. Ja nosim u svojoj duši groblje — tu su grobovi mojih nada — ı niko ne zna

250