Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

O, brate, evo Te opet! Zar si opet pošao u noć ı zvijezde, sjaj ı svilu, šutnju i mir? Q, brate, neka je mir s Tobom!

Gle, ı opet si sam. A neki dah kreće od zrake zraci ı leluja ponoćno lišće. A uvojci Tvoji drhću na vjetru lakom. Zamišljen Ti je pogled, a na obrazima Ti čitam dubinu ı muk. Oči su Ti zamamne ı duboke — kao potoci u gorl i noći bez snova. Znam, brate, mnoge bi voljele da im pođeš u ložnicu o ponoći ı da im pjevaš uspavanku, da ih miluješ ı maziš u crvenom naručaju, da ih opajaš svojim bićem ı dubmom strašne strasti Tvoje, da im sišeš Život mladi, a one da ječe od slatkoga bola ı da kleče pred boštvom Tvojin:, ljubeći Ti oko ı čelo. Ali Ti nećeš, Ti si gord ı ponosan. Ti nećeš.

Znam, brate, bio si gori od sviju, ako nije plitko reći »zao«, »gOorl«. Ludo si pijančio, lomio noći u opoju teških mirisa i vina, noga Ti se trzala od igre bijesne, a staklo prštavo lomilo se o pod kao dim i prah. I ženc crvene ludovale su Ti na koljenima i u struku se svijale poput zmija, a Ji si opojno disao i urlao u bolnoj i zadnjoj strasti: » Jače, Jače!« Grozan si bio brate i bijesan. A velik si bio u svojoj strasti, užasno velik. Da, do ludila volim ovu Tvoju veličinu, jer Ti si velik u svemu. Sitni Čovječići, ženčice male, plaho se vuku, nečujno, pobožno. Malena im je riječ i šutnja, maleno im djelo i čežnja, sve im je maleno, sve, sve. I kad se vesele, maleno, im je veselje, do granic4, ı kad tuguju, ublažuju oprezno tugu svoju, ı kad se gnjeve, utažuju u strahu gnjev. Ali, Ti, brate, ti ne znaš za granice. Grozan si kad se veseliž, strašno je tugovanje Tvoje, a gnjev je Ivoj težak i orkanski. Ti ne umiješ biti malen, ne Ti si veseo kao vulkanska provala. a tužan ko teški sjeverni led, a gnjevan ko bog. Do ludila volim ovu prekomjernost. Ne, ne, nemoj se držati mjere, ne nije to nauka za dušu Tvoju! Budi užasan u veselju i bolu, u gnjevu, u svemu. Neka se znade kad Ti slaviš slavlje, neka se boje kad Ti tuguješ bol. O, brate, oči su Ti zamamne, a mi” sjeda u zjenice Tvoje. trepavice Tvoje ı uvojke. Neka Te duša bistva miluje lakoćom svojom prozirnom, amen!

i

Rekao si mi, brate: »Polazim u veliku samoću. Strast me zove onamo. Sve je strast. Sve. Nema ničega osim strasti. I nebo je strast ı vino. I kaluđer i svećenik. Onaj bogi krsta, zašto je printo žrtvu iako gordo? Zbog strast bogu. A onaj ledeni umnik, mučaljiv ı golem? U njemu živi strast ledu kristalu. Ali neću malu strast, gaziću ı ništiću malu strast! Ja hoću samo veliku strast, samo veliku, veliku! Ili mikakvu! Sve ću ubiti, sve u traženju te velike strasti. Pa ako moradnem napasti boštvo da mu je otmem, a ja ću preko lješine boštva da se zadomognem velike strasti. Razumij, to hoću, hoć:i Veličine, veličine!!! Brate, tako si zborio, a meni se činilo da Ti plamenovi sukljaju iz nozdrva ı da goriš sav. I pokrio sam se plaštem da Te tamjanom okadim ı da izrečem devedesetidevet svetih molitava da Te prate u samoću velike strasti, brate! A neki sjaj pao je na Te, lice Ti je bilo puno duha ı čuda, mir je padao sa zvijezda u srce Tvoje, o, grozna je Ivoja šutljiya prijetnja! Drhtao sam od noći ı svetosti, a sjena je Tvoja grlila noć. Mir je

256