Naša stvarnost

BORA STANKOVIĆ 95

Sa retkom originalnošću i snagom Bora je zahvatio sve slo'jeve vranjskog života, od begova i čorbadžija, do Cigana i prosjaka, i pokazao neku naročitu toplotu i ljubav prema tome svetu, koji je naglo iščezao pred kraj prošlog veka. Niegove · pripovetke su lirska hronika jedne varoši, hronika jeziva kao šum drvenog molica u rezbarijama stare tavanice, elegična kao treperenja jablanova nad ciganskom mahalom. Njegovi romani i drame su duboke tragedije usijane na lirskom plamenu jedne ' fatalne krvi. Mešajući fluidne boje sudbine i krvave boje mesa Bora je izradio jednu od najreljefnijih fizionomija naše sredine. Zahvatio je duboko, ali kao da miluje i kao da traži sakrit venu ranu, i analizirao i socijalno i moralno onu smešu rasa, interesa, staleža, strasti, smešu kakvu je možda samo Balkan mogao dati na završetku agonije i na periferiji velikog turskog „carstva. Vranje je bilo jedna od najizrazitijih tačaka balkanskog haosa: mnogostruka medja na kojoj su se dodirivale i mešale tolike rase, Srbi, Bugari, Grci, Turci, Cincari, Cigani, toliki mentaliteti klasa, od aristokracje (turske) i buržoazije do seljaka i prosjaka, tolike individualnosti ljubavnika, avanturista, · megdandžija, ciganskih umetnika. To je stvaralo takvu prikriveno haotičnu Ssmešu interesa, sukoba, želja, spajanja, smešu kakva je retka bila, možda, i na samom Balkanu, utoliko življa po unutrašnjoj zapretanoi dinamici žara, ukoliko je sva ta krajnja raznorodnost i klasna raznovrsnost bila svirepo nivelisana, bar na površini, za oko, jednom orijentalski tiranskom patrijarhalnošću. ; Bora je za sebe, kao za posmatrača, imao jedan od najživljih trenutaka života svoga grada: krai prošloga veka, vreme kad se završavalo staro doba pod Turcima, a počinjalo novo posle dolaska srpske uprave. Boru je sama ta sredina naučila da gleda i u njene socijalne i ekonomske momente: smenu "klasa i generacija, iščezavanje turske aristokracije i srpske trgovačke, čorbadžiskog reda, naviranje seljaka u grad proces bogaćenja i siromašenja trgovačkih kuća i redova, potmulo i seljački lukavo osvajanje čorbadžiskih imanja od strane pridošlih seljaka. Niegovi romani ilustruju niz socijalnih sukoba i ekonomskih kriza. S jedne strane vranjske adžije, moćan i bogat trgovački red, kapitalistička buržoazija malog grada, sa begovskim konacima, mnogim čiflucima, radionicama za užad. Čitavi karavani raznosili su po Balkanu njihovu užad, koja se smatrala kao najizdržlivija. U Vranje su donosili svu drugu robu za trgovinu, a za bogate kuće persiske ćilime, šamsku svilu, čuVenu djiziju, vatreno-višnjeve boje, za koju Vranjanci sada kažu „greje Oči”, basmu, srebrne sudove, srmu, nakit, vezove, jatagane, puške, čoju, pa i venecijansku svilu (u Vranju ie zovu „fenedig”). Adžija su se bojali i sami turski kajimakami. Kad bogati adžija dolazi u ućumat, u ćurku od čoje mutno zejtinjave boje opšivenim lisičinom, na konju, praćen slugama, kajma-