Naša stvarnost

118 NAŠA STVARNOST

Židov junak nudi svoje delo kao ogledalo likovima Kalibana koji ga okružuju, svojim kolegama od pera, filozofima, filantropima, ocevima porodica, i čeka spasonosni „bes”:

· Kad ćete dakle razumeti, molim vas, šta sačinjava predmet jedne knjige? — Emocija koju mi je pružio moj život, baš je ona o kojoj hoću da govorim: dosada, taština, monotonija, — ja, sasvim mi je svejedno, jer pišem „Paludes”, ali Titirova emocija nije ništa; naši životi, uveravam vas, |oš su mnogo prazniji i beznačajniji . .

»... Evo, upravo, predmcie moje knjige; Titir nije nezadovoljan svojim životom, on se zabavlja da posmatra baruštine; kad se promeni vreme, i one se menjaju; ali pogledajte vas, dodjavola, gledajte vašu istoriju!... Koliko već dugo sfanujete u ovoj sobi? Niska kirija, niska kirija!... Ali zato što je Titir zadovoljan, hoću da prestanem da to budem. Čovek treba, naprofiv, da se pobuni. Učiniću Titira da bude prezren po cenu rezignacije”.

Eto ogledala pruženog umetničkom svetu, tom dekadentnom umetničkom svetu koji je bio tako dobro poznat mladom Židu.

Književnici su se skupili kod Anžele. „Sva Iiferatura” sabila se u ovo} tesnoj sobi. Najčuvenije zverke tu se sretaju: filozofi, pesnici. Guše se fu. U sobu dopire samo jedan mlaz svežeg vazduha, a i on je veštački: dolazi od ventilatora. Šum ventilatora i šum govora. Teško je reći koji je od dva izvora zvrjanja besmisleniji. Veliki Knoks (zar postoji neki književni kružnog bez svog nepogrešnog genija?) prokamuje bolest kao ideal umetnosti, a dobro zdravlje kao znak osrednjosti. „Jer prestanite već jednom da smatrate bolest kao neki nedostatak. To je, naprotiv, jedan plus: jedan grbavko je čovek plus grba. I pretpostavljam da smatrate zdravlje kao nedostatak bolesti. Normalan čovek nas se malo tiče”.

Nade Židovog junaka ne ostvaruju se. Mislio je da će iskustvo „Patudes”-a naterati njegove kolege da pobegnu iz sveta malih kirija, da se pobune protiv literature koja neće da se interesuje za čoveka. Ali književna baruština ostala je nepomična.

Židov junak trudi se da izidje iz granica knjiške pobune, da dela stvarno. On vodi dnevnik u koji beleži sve ono što ireba da uradi. Ali, svi postupci Židovog junaka islo su takc knjiški i ne ostavljaju nikakve dublje tragove kao ni njegova umetnost.

Tu je i najvažniji postupak Židovog junaka. U dogovoru sa Anželom on organizuje putovanje koje treba da ga izvuče iz te sredine. U čemu se sastoji, dake, to putovanje?

Kao što se ceo literarni svet raznih Titira može da sabije u tesnu sobu Anžele, isto tako begstvo junaka sa Anželom, iz te književnosti i iz te tesne sobe, ne prostire se dalje od Pariza do predgradja.

To famozno putovanje koje su smatrali, đanima + noćima, kao dogadjaj sposoban da revolucioniše njihov život, obavlja se najzad. Pada kiša. Primećuju tek po neku gusenicu, ii tačnije, čak ni njih nema. Junak knjige izmišlia ih da bi utešio Anželu.

Titir unosi akvarijum u svoju sobu. Zarobljava prirodu pod svoj krov. Židov junak beži iz akvarijuma u prirodu. „Ali krov trči za nama... nismo prestajali da osećamo njegovu težinu nad našim glavama. Begstvo je dakle bio potaz...”