Naša stvarnost

DANAŠNJICA 123

To vreme, medjutim, nije sačekao. Njega je zatekla sudbina svih onih zaplotnih manevrista, čija se snaga sastoji isključivo u stalnoj pretnji, stalnom nagoveštavanju „nečeg”, večitom najavljivanju intervencija. A kada razvoj dogadjaja, dinamika stvarnih političkih snaga koje se manifestuju u narodu i kroz narod, razbije vešto skrojene i slabo skrpljene pozicije koje omogućuju da pojedini zakulisni manevri dobiju značenje političke snage, i kada se pri tome izgubi i „nepolitički” oslonac, onda fakvi politički ljudi izgube glavu — i postaju pretsednict J.N.S.

Posle dogadjaja u parlamentu po narodu su se počeli pronositi glasovi (intimno), „da je Pera likvidiran”. Tako zvani njegovi ljudi stali su da ga napuštaju. U njegovu snagu sve se manje verovalo, u njegove sposobnosti manevriranja počelo se sumnjati. Nastupilo je stropoštavanje jedne ličnosti, iščezavanje jedne iluzije.

Petar Živković igra u našoj politici već preko trideset godina jednu prilično fatalnu ulogu. Za razliku od njegovih prijatelja s kojima je počeo početkom ovog stoleća da se aktivno bavi politikom, njega nije nikad ukrašavala vrlina vernosti i junaštva. Ostavljao je lako prijatelje, kao što se odbacuju i stara, iznošena odela. Njegov lični uspeh i njegove pozicije bile su pri tome jedini kriterijumi.

=

Kao pretsednik J.N.S. ne pokazuje pred javnošću naročitu aktivnosti. Suzdržljiv je, ne daje izjave, ne drži govore, ne majavljuje reforme, ne brani svoju politiku. Pokušava da izigrava čoveka koji radi a ne govori. Pokušava da markira razliku izmedju sebe, neprofesionalnog političara i drugih profesionalnih političara, možda čak i izmedju sebe ćutfljivog pretsednika i Uzunovića, govorljivog prethodnika. Samo njegovi trabanti, potpretsednici, sekretari, poslanici ı senatori pokušavaju da ubede narod i javnost kako je srećna bila politika i delo Petra Živkovića.

Uzaludan je to posao, medjutim. Živkovićevo delo pokazalo se kao mehur od sapunice. Petomajski narodni val razbio ga je u pahuljice, i stvarnost se pokazala gola i istinita: nikakvog frajnijeg dela nije ni bilo, sve što je radjeno i učinjeno, nije bilo ništa drugo nego pokušaj da se konzerviraju i učvrste izvesne činjenice, da se spasavaju „ugroženi interesi”. Čaura u koju se to sve zavijalo, bila je kombinacija raznih istorijskih primera — ničeg nije bilo originalnog u tome zlosrećnom delu velikog reformatora. Sve je to bila farsa: i bizmarkovske reakcionarne koncepcije da se jedna korisna i dobra stvar ne sme dopustiti ako je nose demokratski elementi, da se u borbi za održanje vlasti ne sme ustručavati ni od kakvih metoda, da je moral u politici balast, da državno jedinstvo ima samo onda smisla ako se njime jača moć Pruske i obezbedjuje vlada junkera i reakcije, da je intriga najpodesnije sredstvo održanja na vlasti; i prosvećeni i modernizovani apsolutizam, koji je trebao da se u Živkovićevoj koncepciji iživi u podizanju nekoliko desetina osnovnih škola, o čemu su sve novine morale opširno da pišu; i imitacija dekorativne i organizacione strane modernog fašizma; sve je to bila samo farsa. Jedno je bilo, medjutim, ozbiljno, istinito i solidno kopirano: metodi proganianja