Naša stvarnost

114 NAŠA STVARNOST

i savremen. Valja samo prijateljskt napcmenuti, da se Bogdancvić ne služi metodom savremenog naučnog shvatanja istorije. Malo objašnjenje zahtijevaju i izvjesne rečenice po kojima se mogao đobiti utisak kao da nacionalnc cslobodjenje stcji suprotno od društvencg, jer su to dvije fcrme jednog procesa. Nejasna je i Bogdanovićeva tvrdnja da se Gaćinović metodama pclitičke borke učio kod sccijalista, jer se onakvim metođama kakvima se služila njegova politička grupa, nije mogao tamo naučiti!

O komemorativnom govoru četvrtog predavača nemamo šta da kažemo. Čudi nas samo to, kako je našu publiku, naročito studente, mogao zamisliti na sebi odgovarajućem naučnom nivou, jer samo preko toga je mogao javno tvrditi da Černjiševski, Hercen, Mihajlovski i njihovi najbliži sumišljenici nijesu bili nikakvi materijalisti (oni istina nijesu bili materijalisti u današnjem naučnom značenju, ali su bili veliki „materijalisti svojega vremena!).

Neučestvovanje mladih pisaca na priredbama na kojima se manifestuje pripadanje narodne prošlosti narodu, ne može se tumačiti negativnim

stavom tih pisaca prema tim kulturnim manifestacijama. RZ.

PUŠKINOVA STOGODIŠNJICA U BEOGRADU

Februar mesec protekao je u čitavom kulturnom svetu u znaku proslave 100-godišnjice Puškinove smrti. Beograd nije činio izuzetak. Na prvom večeru, koji je priredio Kolarčev narodni univerzitet, izvedena je Puškinova igra „Mocart i Salieri” a predavanje na temu „Puškin” održala je g-dja Isidora Sekulić. Pod istim naslovom, ovo predavanje je naskoro zatim izdala biblioteka Kolarčevog narodnog 'univerziteta, kao svoju 26. knjigu.

U svome tumačenju Puškina g-dja Sekulić deli pesnikovu ličnost na dve zasebne sfere od kojih jednu ispunjava Puškin kao prekretnica ruske literature i tvorac novije narodne ruske umetnosti, a drugu Puškin kao čovek. Izmedju njih ona ne želi da iznadje most. I, dok veoma tačno zapaža da je ondašnje vladajuće rusko društvo preziralo Puškina zato što u svom privatnom životu nije bio još više i potpunije „neki Onjegin,. elegantan, bogat, vetropir, duelist, evropska maska, bajronovski stradalnik od splina”,... — ona se ne poduhvata objašnjenja Puškinove opozicije prema fom društvu, kada ga kao takvog crta, te ne ostaje drugo do da se, kao i sve ostalo u onom „velikom” Puškinu, objasni njegovim demonom, njegovim stvaralačkim genijem. Pred genijem kao i pred životom g-dja Sekulić želi da stoji kao pred zagonetkom i zato se ne bez zadovoljstva, poziva na „najmoderniju biologiju” prema kojoj je „život tajna”. Ovaj neistoriski momenat u obradi jedne istoriske teme u suprotnosti je sa osnovnim linijama njenog izlaganja u kome se oseća živ interes prema istoriskim molivacijama svega, naizgled spoljašnjeg. Crtanje ruske kulturne reakcije, objašnjenje Puškinovog odnosa prema Karamazinu, njegovoj istoriji i ranijoi ruskoj kulturi uopšte, prikaz najezde francuskih uticaja u Rusiju i ruske reakcije na njih, skica Puškinove borbe za slobodu, sve su to odeljci prevashodne istoriske ubedljivosti. Ali mehanizam isto-