Naša stvarnost

8 BRANISLAV NUŠIĆ

umefnoslti koja se selila da je živ, ona uvek stvara zahvalnost za „literariziranje”, za ono što se zove i „esfelska kalarza”, za dar jednog nisko svedenog ali vedrog smisla života koji se vodi, čega svega može imali u objektiviranju književnosti u fransponovanju, u udaljenju od nikad nesavladljive i neprijateljske stvarnosti. Tog svega je bilo, jer je Nušić komediograf nesumnjivo i jasno vezan za naš sopsiveni skupinski živol, i fo kroz niz godina, u bogatoj, dugoj, besprimerno plodnoj karieri.

Pravi uzrok koji je poslavio fe duge redove Nušićevih sugrađana na ulice kojima je njegovo mrivo lelo izneseno izvan našeg grada, lo je jedno drugo fumačenje, drukčije dodeljen značaj koji je Nušićev smeh morao dobifi i dobio u vreme kad je pao i kraj života, i fo ne samo, kako bi se moglo misliti, zahvaljujući nekim njegovim poslednjim delima, ipak osetio obeleženim fim vremenom, i ne samo šlo se u njima Nušićeva, — više opšfe primljena nego fačna fizionomija, — udaljila od fako česle fizionomije komediograla koja ga slavlja izvan društva, kao privilegisanog posmatrača, usamljenog, koji nad našim pomefenim glavama osfalima uzdiže svoje saznanje suština kao čvrsto logikom vezanu konstrukciju „zdravog razuma”. Ako je nekad, — ponavljamo i ovde — zahvaljujući ne samo. njegovim delima nego i vremenu, — Nušićev smeh mogao bifi smalran kao polismeh, danas on može biti samo zamerka, profesi, kritika onoga šfo je komično zalo što oslaje i traje preko vremena, kao beleženje znakova raspadanja, u svojoj izvitoperenosti, u feturanju, posrfanju i nepouzdanosli oblika. Danas su fe mase osefile da je ovaj ironičar sa njima. A odlika dela koja su zaista izvorna, neposredna i koja su falentovana baš je u fome. Nušićeva izvornost nije mogla da dobije bolju pofvrdu do fu mnogosfruku i mnogovremenu važnost. Priznajemo da je fo zasluga njegova kao i vremena.

Milan PREDIČ

NEUMORNI NUŠIĆ

Nušić je imao dosta osobina koje su reke kod nas. Bio je plodan i u godinama kada naši književnici obično preslaju pisafi; nikad mu se nije činilo da je vreme da se na već slečenoj slavi odmara. Imao je ljubavi i razumevanja za siremljenja omladine. Oslao je napredan i mlad i u sfarosti kada na ljude već pada senka umora i duh im počinje da košltunjavi u konzervatizmu. A i oni koji njegovu umelfnost nisu stavljali na prvo meslo priznali su mu kao čoveku nešio što se fakođe kod nas reko sreta, da nikada snagu svoje pronicljivosli, svog humora i satire nije iskoristio u borbi protiv ličnih neprijatfelja. Nosio je u sebi reflku sposobnost da se digne iznad ličnog. Najzad, u foku svoje slave dočekao je čas kada njegova popularnosi, njegova bliskost ljudima širih društvenih slojeva nije više značila neki nedostatak, već u očima mnogih postala dragocena osobina.

Desanka MAKSIMOVIĆ

GLAS SAVESTI

Reški su književnici koji duhovno žive i kao savremenici najmlađih, dočekaju svoju smrfl. Oni su često već pokriveni zemljom zaborava ili prefrpani prašinom istorije još pre no što im felo premine. Branislava Nušića nije zadesila fa sudbina. Da je umro pre nekoliko godina (a nalazio se u više