Naša stvarnost

LIBERALNE TRADICIJE 7

period. Ben-Akiba je bio nadvladao onog saliričara Nušića koji je u prvim komedijama, pcd neposrednijim uflicajem Gogolja, ošlro i krilički izlagao porez za poliličku reakciju, ne pušlajući ga sve dok ga se nije oslobodio jednim gofovo fragičnim u sumoru i ozbiljnosti subjektivnim elanom i prelomom u „Pokojniku”.

Nušić je i duhom i svojim pogledima pripadao srednjem građanskom slaležu. Dok je dugo i posle rafa kada je procez kapilalističkog društva lomio patriarhalne okvire, nosio u sebi i izražavao u svojim delima palrijarhalni moral i pogled na odnose u drušivu. Taj njegov konzervafivni stav koji ga je u jačoj meri zauslavljao sve do „Pokojnika”, i koji ga je sprečavao da se u posleralnom komediografskom slikanju sredine saživi dublje s njenim drušivenim razvojem, oslao je u osnovi njegovog rada i lada kada je negalivne pojave u sredini izlagao oširijoj kritici.

Nama je drag saliričar Nušić, miliji i zaslužniji onaj Nušić u počešku i na završešku književnog slvaranja, koji je pored veoma infenzivnog osećanja fipova sredine, lokalnog kolorita, duha sveilo praskavog i ošfroumnog, lakoće u pozorišnoj vešlini, davao izraza i svom ogorčenju na mračna doba kullurne reakcije i fime se dublje i frajnije vezao za živof naroda. U njegovom veoma elastičnom, živahnom i vilalno produktivnom duhu linjao je meugašeni plamen liberalnog čoveka i savesnog umelnika koji se najednom opel razgoreo u poslednjim danima njegovog živola. U kulturnim i drušivenim zamračenjima našega doba, Nušićev duh se opel pribrao u stav oipora, njegova umelnička snaga je u tom oiporu porasla, zasvellele su u njegovom

duhu liberalne fradicije iz njegovih mladih dana. Velibor GLIGORIĆ

SVIJETLOST NJEGOVOG SMIJEHA

U svojim najboljim djelima Branislav Nušić je bio naslavljač najboljih iradicija srpskog realizma, realizma šlo se rodio u valri političke i kullumne · borbe Svelozara Markovića. Taj realizam učinio je da Nušić poslije rala bude mlađi i živoiniji od mnogih književnika mladunaca, barbarogenija, bandita i zvezdanih kopljanika. Taj realizam uvodio ga je u društvene odnose, koje je razoškrivao svijellošću svoga smijeha, šibao kamdžijom svoje satire. Taj realizam čuvao ga je da ni jedan udar ne upuli proliv naroda. Mrzio je i napadao „podlece” (kako je govorio Ljuben Karavelov) „bogate ćuskije”, „grozne fariseje”, „prodane duše”, „naduvenu birokraliju . . . svirepu prema ma-

lima, podlu pred velikima”. Radovan ZOGOVIĆ

MUŠIČEV PROTEST

Da se naše građansivo, loliki naš mali čovek, pribere oko kovčega Branislava Mušića, oko mrivog fela jednog. pisca komedija, šala, sivaraoca karikatura, vedrog pisca, zabavljača, da sačini čitavu dugu dobrovoljnu gardu oko njegovog sprovoda, od središta grada do dalekog groblja, nije navela mi obična radoznalost svela prema svečanoj procesiji, želja za sudelovanjem u javnom činu, nili je privuklo jedno zvučno ime, ni ono šlo bi se nazvalo „zahvalnosi smeha”, pa ni zahvalnost običnog, neprimećenog čoveka prema