Naša stvarnost

NJEGOV MORALNI LIK 3

Pred smrću jednog dragog pokojnika, koja je uvek iznenadna i bolna, čak i kad je očekivana, neminovno nam izlazi pred oči celoviti lik čoveka koji je nestao. A moralni lik Branislava Nušića, mimo svih olstupanja, koja možemo razumeli iako ne uvek i opravdali, taj moralni lik obeležen je onom pesmom iz njegove mladosfi koja ga je dovela u Požarevački kazamal, zafim izvesnim pozorišnim delima koja su razofkrivajuća kritika i osuda negafivnih pojava u našem drušivu i najzad „Pokojnikom”, u kome je fa kritika dobila jedan opšti i društveni značaj, šibajući, istinito i nemilosrdno, najviše slojeve našeg drušiva.

Branislav Nušić bio je jedan od refkih naših savremenih građanskih pisaca, gotovo jedini od slarijih, koji se ni jednog frenufka, u oku svog dugogodišnjeg i vrlo aktivnog rada, nije povukao u sebe, u ćeliju svog subjektivizma, nili je, suštinu svog dela ispredao iz svojih čisto privalnih doživljavanja. Ne. Nušić je uvek polazio od patnji, nevolja, bede i slradanja one sredine u kojoj je živeo. A fa sredina bila je naša sredina, koju je om lako dobro poznavao. Nećemo pogrešili ako i na njega primenimo njegove reči koje je spremio, ali nije izgovorio, prošle godine, o Maksimu Gorkom, povodom njegove smrli:

„To je čovek koji iznosi ne svoje već bolove svoga vremena... Iz fih bolova on u duši svojoj izgrađuje jednu veliku ljubav prema čoveku...”

A ljubav se ljubavlju uzvraća. Čovečanska foplina koja izbija iz Nušićevih dela i koja pleni naše najšire slojeve, evo, vraća mu se istim žarom iz hiljade srca, ne samo onih koji su prisutni ovde, već i svih onih koji u ovom času za svojim poslom, za mašinom ili za pisaćim stolom, prisustvuju ovde svojom mišlju.

Često se, zaboravljajući pod kakvim žalosnim uslovima književnici kad nas moraju da sfvaraju, i ne vodeći računa o celom delu Nušića, govori o lakoći nekih njegovih napisa. Ako izvesni njegovi novinarski članci i feljtoni pre rafa, nisu bili na visini glavnog njegovog stvaranja, ipak, porede li se sa novinskim napisima njegovog i našeg vremena, mora se priznali da i faj njegov rad stoji visoko iznad svega sličnog, i svojom književnom vrednošću, i svojom ošfrinom i svojim stavom. Ali, i bez fog poređenja, kad freba prosuđivati jednog čoveka, čiji je moralni lik decenijama zračio i čije književno delo nije prošlo mimo naroda, već je naproliv u njemu našlo dubokog odjeka — istinom i smehom i profestom —, zar freba prosuđivali jednog fakvog čoveka po jednoj rečenici, po jednom delfalju njegove delafnosti, a ne po celom njegovom živolu? A živoino delo Branislava Nušića, ponavljamo, bila je ofvorena i dragocena knjiga koju je naš narod čitao, koju čila, koju će čitati i koju freba da čita.

U ime Udruženja umelnika, naučnika i pisaca, čiji je pokojni Nušić bio osnivač, preltsednik i odani saradnik, u ime onih naših naprednih umelnika, naučnika i pisaca, pred kojima je, i za koje je Nušić, tu nedavno, izrekao svoj kullurni festameni, sledećim rečima:

„Ma koliko snažan duhom, pojedinac nije kadar ni svojim naporima ni eventualnim svojim ličnim uspesima, da izmeni prilike; fek udružene sve duhovne moći, jednom zajedničkom i istrajnom akcijom, moći će kulturnim pregnućima da prošire duhovne vrednosli u našoj sredini...”