Naša stvarnost

ŽIVI NUŠIĆ i 9

Kako naziru aj lik jedni a kako drugi? Šta jednima a šla drugima izgleda pozitivno u foj, za našu realnosfi, odista neverovafnoj plodnosii i u foj raznolikoj i skoro neshvalljivo nejednakoj delalnosfi, čas kafanski lakrdijaškoj ili pafrijarhalno senfimenfalnoj i nazadnoj, čas opet građanski smeloj, salirički ljutoj i, gorkoj do svirepe karikaluralnosti?

Svakako su karakteristični za naše prilike, za našu kulturnu i sve druge stvarnosfi, život i rad Branislava Nušića.

Živof, pun kompromisa, sav u fumaranju od zafvora u Požarevcu, preko konzularnih položaja u Slaroj Srbiji i Maćedoniji i preko mesta okružnog načelnika u Bitolju, — ko zna koliko pula sflavljan u penziju i ponova vraćan u službu! — do pisaćeg slola, u kući na beogradskoj periferiji, za kojim, kao pisac-profesionalac, do poslednjeg dana i daha piše i piše.

Zatim delo, puno kompromisa prema sredini, celo u lulanju od nesumnjivo značajnogw „Sumnjivog lica”, preko binjskih šala Ben-Akibinih i balkanske varijetske revije „Put oko svela”, do safiričkog i bolnog kikolfa „Pokojnika”, kojim se, srećom po Nušića. završava ova mnogosfruka, šarena i do očajanja nejednaka književna aklivnost.

I baš la živolna umaranja i književna lutanja, beskrajni kompromisi i iznenadni lrzaji uvređenog građanina, golicanje publike „lekovitim šalama” ili sumnjivim vicevima i katkad gorka naznačenja i opomena da ipak u komadu nije sve samo bezazlena šala, sve fo daje dovoljno hrane jednom i drugom faboru da izgradi, nad mrtvim Nušićevim flelom, svaki svoga Nušića, koji će se suproislavili jedan drugom.

Pobediće onaj koji bude imao više islinilosti i živofa u sebi, više građanske srčanosfi i saliričkog ofrova, ofrova koji se prešivara u melem kada se pravilno upolrebi. (A Nušić je s vremena na vreme umeo znalački i sigumo da ga primeni, naročito pred kraj svoga živcla). Pobediće onaj Nušić koji će nići na nekompromisnim frenulcima iz života Nušića-građanina — nažalost veoma reškim — i na safliri ljutoj i crnoj Nušića-književnika srećom češćoj — koja će znali da sprži i sladunjavi orijenfalizam „Rama zanskih večeri”, i prazni romanlizam „Nahoda” i Ben-Akibine golicave priče.

lI ja već nazirem fog Nušića, živog Nušića, koji će pobediti. On već pobeđuje. Njega izgraduju i izošfravaju za fu borbu žive reči Nušićevih salira, koje su se — iako narod ne slvara reperioare narodnih pozorišta skoro jedine i zadržale na pozornicama u celoj zemlji. | stvaraju ga misao i smeh i sve one asocijacije koje se rađaju kod gledalaca pri svakoj fakvoj reči.

Samo da bi pobedio, taj živi Nušić mora bili oštar i jasan! On se mora podići bez senfimenlalnosfti i kritički osveflifi jakom svellošću. Mora se izneti pod kakvim je objektivnim i subjektivnim uslovima svako njegovo delo postalo i ne sme se na silu opravdavati ono šio se ne može braniti, ono nazadno i kompromisno. Ali je zato polrebno podvući i islaći sve ono šfo je u fome radu pozilivno . . .

A u Nušićevom delu, uglavnom, pozitivan je posao samo njegovo negiranje, ujedi njegove salire. A mahom je negalivno, ili tačnije nazadno, ono što bi trebalo da je pozitivno, u ime čega se negira.

Milan DEDIMAC