Nova Evropa

U ovoj svojoj najnovijoj knjizi pisac hoće da prikaže nekoliko ,

reprezentativnih ličnosti i karakterističnih pokreta, koji su stvarali duhovne osnove našega nacijonalnoga života u devetnajstom stoljeću, i koji su zbog toga bili predhodnici našega državnoga ujedinjenja. Ovaj posao nije nimalo lak, osobito za stranca. Podijeljeni na mnogo pokrajina, kulturnih i političkih stera i utjecaja, naši se. pokreti često iz temelja mijenjaju, — čas teku paralelno, a čas se unakrštavaju, fako da je pregled našeđa nacijonalnoga: života u devetnajstom stoljeću dosta komplikovan. Možemo odmah kazati, da je G. Vendlu, koji je već i ranijim radovima dokazao da odlično poznaje naše prilike, i ovaj put pošlo za rukom da u šest samostalnih eseja dade tačne i plastične slike djelovanja i značaja: Dositeja Obradovića, Ljudevita Gaja, Omladine, Štrosmajera, Svetozara Markovića, i Janeza Kreka, Njemački će čitalac iz ovih radnja dobiti dosta jasan pogled na najače sile koje su odredjivale pravac mišljenja naših prošlih generacija, osobito ako se spomene, da je pisac na zgodnim mjestima osvijetlio i druge ličnosti i pojave koje su djelovale kod stvaranja osnova našega поуђеба kulturnoda života. Govoreći, na primjer, o najvećoj zasluzi Gajevoj, o uvodjenju štokavskog narječja kao književnoga jezika, pisac je objasnio, — kao što je to i u radnji o Dositeju učinio, — i značenje Vuka Karadžića, a na drugim je mjestima istaknuo Račkoga, Skerlića, i druge. Opisujući pojedine ličnosti, g. Vend] ujedno uvijek daje sliku istorijske i socijalne sredine, ocjenjuje jačinu i savremenost domaćih i stranih utjecaja, i nastoji da istakne ono što je od trajne i osnovne vrijednosti za naš kasniji nacijonalni razvitak, Tako esej o Dositeju, prvome koji je »svijesno i odlučno okrenuo pogled svojega naroda k zapadnoj kulturi«, ujedno sadržava prikaz kulturnoga i nacijonalnoga budjenja ugarskih Srba u osamnajstom stoljeću i početaka gradjanskoča društva u Srba; radnja o Gaju iscrpan je prikaz ilirizma, i t, d, |

Sve njegove radnje pokazuju, da je Vendi ozbiljno i objektivno proučavao materijal koji mu je bio potreban. Služeći se našim piscima, lakše mu je bilo naći savremenih studija kod beogradjana, —- osobito kod J, Skerlića i Slobodana Jovanovića, — dok o Gaju i Štrosmajeru, uza svu prikupljenu gradju, još nema modernih i dobrih radnja na našem jeziku ; tako da ovo što je Vend] ovdje napisao spada medju najbolje od svega što je o njima do sada uopće napisano. {Jedino na jednom mjestu, gdje daje općenit sud o djelovanju ilirizma, dalo bi se njegovu prikazu Gaja prigovoriti {str, 49 i 50), jer bi čitalac to mjesto mogao lako krivo razumjeti. Pisac je očevidno mislio da ilirizam kao takav, u obliku u kojem se pojavio, nije imao trajna djelovanja ; to se, medjutim, za ovaj pokret ne može općenito kazati, jer je ilirizam iznio Vraza i Mažuranića, a i Preradovićevo i Štrosmajerovo stvaranje. ima svoj korijen u ilirizmu, kao što je to na drugim mjestima knjige lijepo istaknuto, Jugoslovenstvo i »slavofilstvo« šezdesetih godina, nastavak je ideja četrdesetih godina, samo u realnijem obliku.) ]

117