Nova Evropa

kivali,,. Opijen mnogobrojnim uliscima, zaspim, Razbudim se ek u podne i, trljajući sanjive oči, govorio sam glasno :

— Bože moj, zar je sve ovo bilo samo san,.,., | Vetar zaćarlia, jablanovi zašumeše, i odgovoriše da je sve to Java,

Popodne, sve kroz šumu, sidjem do kuće brata od strica, Hteo sam da on pripremi majku. Viknem ga iz šume, a on odmah odgovori glasno: — »Idem, idem!« Zatim reče nekome tiše: »Sklanjajte vino, ovo su žandari!«

Prilazio mi je pognute glave, nogu pred nogu i, došav do gustog šumara gde sam stajao skriven, podiže ruku da salutira, Ali mu ruka osta tako dignuta: oči mu zasvetleše a usne zadrhtaše. Hteo je nešto da mi kaže, ali nije mogao, Uhvatim ga za ruku i snažno prodrmam:

— Jeste; ja sam, ja sam!,.,.

Povučem ga zamnom, malo dublje u šamu, Prve su mu reči bile :

— Ostavljam sve i idem s vama smesta!

Držao je, da je šuma puna komita i da sam im ja predvodnik, Odmah mu kažem zašto sam došao, i zamolim ga da doveče sa mojima dodje, gore, u šumu, i da za sve to niko ne sme da zna, Posle toga opet se vratim k svome ležištu. Gredom natrapam na jednog dečka koji, usplahiren, pobeže najvećim trkom, Čulo se, kako pod šumom priča da je video jednog ranjenog komitu, našto odgovori jedan dubok glas, jamačno kakav postariji čovek:

— Što ne dodje kod mene? Odveo bih ga u podrum i napojio ko sina, Inače, sve će Švaba da odnese .,.,

Mrak se tiho spuštao, zvezde su šarale nebo, Na svaki šum oko mene, pomislio bih: to oni idu! I, zaista, naskoro čuh korake... . Raširenih ruku jurnem napred i padnemo, plačući, jedno drugome u naručja,

— Мој М:бо,... moje dete!..., Sovorila je Ona, moja majka, ljubeći me i polivajući suzama,

— Mila moja Nano, ne plači! Sve će odsad biti Бође 1.

Tešio sam je tako, ali suze nisam mogao da zadržim, videći kako se strašno izmenila za vreme moga dugog otsustva, Zatim sam ljubio i grlio braću i sestru, Svi smo plakali ,,.. Naslonjen na jedno deblo, jecao je kao malo dete moj brat od strica, koji je moj nalog u svemu izvršio kako treba,

Polako smo, potom, silazili kući, Nana, naslonjena na moje rame, jedva je išla, Njene suze-radosnice neprestano su mi padale na ruke....

Nasusret nam istrča keruša Vidra, sada već stara, Odmah me poznade, prope se uz šinjel i, mašući repom, zalraži jezikom moju ruku,

1

Po gustom mraku, sutradan, odem opet do ujakovih, Dočekali su me u »konačetu«, maloj ali spretnoj kući za goste, Biblijoteka ujakova stajala je na istom mestu, kao i pre, {»ašto je onda Nana morala zakopavati moje knjige ?« — senu mi u glavi,}) Ujna-Stevka odmah otpoče: "

372