Nova Evropa

ност и услове да постане аутор добрих приповедака. Мање треба метафизичких склоности и позајмљених мутних символа, а више добре воље да се стане пред лице ствари. У модерном треба видети социјално,

Јован Кршић.

IH

»Nojemova ladja«, prva pripovetka koja daje i naslov celoj zbirci imala je svakako, u zamisli piščevoj, da bude freska bede savremenoga čovečamstva, Čovečanstvo G, Muradbegovića, to je jedna cgromma »zvijer sviju ljudskih negacija« koja urla »strahovitu pjesmu ljudskog razaranja«, Satirano alkoholizmom i prostitucijom, i eksploatisanjem sirotih od strane omih što jedu »pohane piliće«, ono se celo kovitla i kipi kao voda u kotlu, težeći samo za čulnim uživanjem do izbezumljenosti, radi zaborava i zadovoljstva. Ono se vrti pijano u Jedmoj simvoličkoj krčmi na obali morskoj,... sve dok ne nastupi smak sveta. Tada se krčma, kao nekad Nojemova ladja, otkida od kopna i plovi, A ljudstvo, bedno i izmučeno pijano ljudstvo, juri hrpimice u Nojemovu ladju, — da nadživi potop, i da spase i ovekoveči svoju bedu, . и |

»Migzantrop«, koji dolazi odmah zatim, to vam je priča O jednom bosanskom jadniku koji, kad je pijan, dspoveda jedam sumanuti i bezdušni mdividualizam. Živeći više fizičkim, nagonskim životom, on dolazi u sukob sa društvenim zakonima, ubija. brata, dopađa robije; kad se vraća u svet, na slobodu, u njega se budi dotle zaspali nagon mužjaka, om napastvuje neku devojku, svetina ga goni, on joj odoleva pobednički, ali, ujeden od besnog psa, umire zatvoren u jednom sobičku, kidajući zubima svoje vlastito meso,

»Robijaš«, treća i poslednja pripovetka, ocrtava nam ličnost jednog kasablije koji je, takodje, došao u sukob sa društvom i njegovim zakonima: ubio je čoveka koji mu je preoteo: dragu, Kad se vratio u svet, ljudi ga se klone, okreću oči od njega, neće s njim mi da progovore; draga koju je voleo do prestupa odbija da se veže za jednog robijaša. I tako taj zlosrećnik, mada je ofkajao učinjeno ubijstvo, podnosi u slobodi najstrašniju od svih robija: osamljenost, Stoga je gotov na nove zločine, sada svesne, da bi ga vratili natrag u tamnicu, medju njegovu braću u prestupu, tamo gde su svi jednaki, gde se niko neće hteti uzneti nad njim, gde će svak biti srećan da s njim prozbori reč-dve, Hoće da beži iz slobode, jer su ga u njoj predrasude ljudske, a ne zakoni, osudili »da do smrti šuti, da do smrti pati u samome sebi, i da nikad... nikad ne zaboravi što: Je počinio!«

446