Nova Evropa

teži opet da nadje sveti znak »bele та је«, да одбтпе ршеуе čovečanstva u pravcu pravoga čuda, u smislu unutrašnieg preporoda čoveka, Svi smo krivi i svi smo grešni; svi dakle

moramo da iskupimo svoj greh, Ali kako? — to je pitanje, ·wništiti tvornice, ukinuti državu, zaboraviti »nepotrebne« nauke, odreći se luksuza naših umetnosti, — kako mam to

iskreno ali najivno savetuje Tolstoj, i za njime Mahatma Gandi, — da li bi to donelo ikakvu stvarnu promenu stanja stvari? Kad je čovek već zaražen, malo mu je pomoći od dezinfikovanja njegove sobe i njegova odela: svoju smrt on u sebi nosi, Malo je, i nedovoljno, ubiti »vešticu«, — freba je i okajati, A molitva, u cpreci sa zaklinjanjem, uvek je simvolom: čudo u n utrašnjega preporodjaja, Čarobnjak, veštac, — u ideji —, nastoji da više biće privuče k sebi dole, da bi mogao onda cd njega tražiti udovoljenja svojih želja; dok onaj koji se moli Bogu, diže se sam u vis, k Njemu, sa jednom željom i jedinom svrhom, da On primi njegovu dušu,.,

IV

Ali evropsko čovečanstvo čeka tu veliko i tužno razočaranje, Ostavivši Boga, te ostavljena ljudima, rušila se Hristova Crkva, koja bi mogla spasti čovečamstvo, odnosno u kojoj bi ono moglo okajati svoje grehe i svoju grešnu kulturu, Bez priliva. toplih i živih sila, Crkva se okamenila, »petrificirala«: u njoj je odviše Petra a samog Hrista premalo; a Petar je bio pravi zloduh Hrišćanstva, što je predvideo i prorekao Hrist svojom gorkom rečju o »odricanju« ,, , Nadzemaljska Hristova Crkva dakle postala je kamenitom, Dom Božji postao je »domom službe«, i u njemu, mesto nekadašnjih zanosnih misterija, sad se ravnodušno vrši obična, činovnička, »božja služba«,

U samoj unutrašnjosti Crkve vlada ledeni, kameniti hlad. Živa lutka u Rimu vuče bezbrojne konce, i vezame па njima žive marijohete mrmljaju mrtvorodjene reči o »hrišćanskom socijalizmu«, mešajući ih sa starim, već davno umrlima rečima, Sve to izgleda žalosno, odvraino, i strašno. Na drugoj strani, pogrešno je misliti — kako su to pre činili slavjanofili, a sad evrazijci —, da bolje stoje stvari sa istočnom, pravoslavnom, Crkvom, Možda je u njoj nešto manje falzifikata + svesne laži; ali već i pravoslavlje zaudara prilično na lešinu, Taj prekor uputio je dvaput Gogolj u lice ruskoj Crkvi, jednom u obliku simvola, drugi put otvoreno. A Gogolj je bio pravi i iskrem hrišćanin, za kojega je njegova vera bila isto što i sam živol, i ne bi mu bilo palo na um da olako igra rečima, i da pozira u onom pilanju koje Je za njega značilo vrhovni smisao života; — »Uzrok svemu zlu jeste« — piše on u svojoj »Prepisci sa drugovima« {»Perepiska s druzjami«), — »da su sveštenici po-

151