Nova Evropa

Ра predjemo sad na osnovu i pravnu narav Znanstvene svojihe,

Kritike i mišljenja, dosada izneseni u raznim diskusijama i u literaturi, odnose se i na samo načelo zaštite znanstvene svojine i na način kako pojedine osnove zamišljaju provodjenje te zaštite, Najglavniji prigovori protivu njih bili bi slijedeći: ne daje se zamisliti nikakva pravna veza izmedju autora znanstvenog otkrića i poduzetnika koji to otkriće praktički iskorišćuje,; znanstvena svojina, po svojoj naravi, različna je od književne i umjetničke svojine; zaštita znanstvene svojine stvara novu nepravdu, jer su čitave Srane znanosti isključene od nje {t. j. one čija se otkrića ne mogu primijeniti u industriji); nije moguće ustanoviti udio pojedino8 znanstvenog radnika, ako je više njih sudjelovalo kod istog otkrića; postoji pogibao, da se učenjaci odbiju od nesebičnog proučavanja; industrija se opterećuje odviše teškim teretom, koji se uz to još ne da unaprijed proračunati; škodi se interesima praktičnih izumilaca, i time se ustavlja tehnički napredak; kod sistema zajedničkih blagajn4, zazire se od prejakog upliva države u razdiobi nagrada; taj je sistem nepravedan, jer traži prinose i od onih industrija kojima novo otkriće ne donosi koristi, ili čak škodi; priznanje zaštite znanstvenim otkrićima otežalo bi njihovo brzo proširivanje. Ukratko, prigovori teoretske i praktičke naravi iznose, da zaštita znanstvene svojine nije pravedna, da nije potrebna, da nije moguća {pravno-teoretski i ekonomsko-tehnički), i da je štetna za društvo kao cjelinu i za pojedine njegove dijelove,

Kod pitanja zaštite znanstvene svojine nalazimo, uglavnom, tri neposredna inferesenta: učenjak dolazi svojim radom do izvjesnogš otkrića ili izuma, koji obogaćuju ljudsko znanje, — on taj svoj nalaz obradjuje posve znanstveno i objavljuje Sa Sovorom ili tiskom; znanstvenim radom dobijenu ideju prihvata tehnički stručnjak, izumitelj, koji usavršuje ideju za praktičnu primjenu: napokon dolazi poduzetnik, koji privodi izum industrijskoj proizvodnji. Proizvode kupuju potrošač i, koji su po tom posredno interesirani. Uz te pojedinačne interese, koji mogu biti ekonomski (dobitak od iskorišćavanja) i idealne naravi (pravo na čast otkrića ili izuma, itd.), dolaze još ekonomski i idealni interesi cijele klase znanstvenih radnik4, izumilaca, poduzetnika, i potrošača; zatim, interesi napreika znanosti, tehnike, i privrede; te napokon, interesi najveće cjeline, društvene zajednice. U prvom redu treba se pozabaviti pitanjem, kako štiti pravo ekonomske interese neposrednih pojedinačnih interesenata,

pregledni prikaz Medjunarodnog Instituta za Intelektualnu Saradnju u Parizu, u knjizi pod natpisom »La propričtć scientilique« [Paris, 1929), u kojem je izložen rad Instituta kroz zadnje tri godine, uz pregled mišljenja svih konzultiranih krugova,

332