Nova Evropa

Вег ргафашка таза, bez narodne saradnje, nema originalne spoljne politike; a velika spoljna politika, politika ekspanzije i moći, privilegij je demokracije. U spoljnoj politici Fašizam je ili izvršilac zaostavštine Gjolitija, ili je uopšte pasivan, Ali još više u unutarnjoj politici iskaču sličnosti Fašizma s gjolitizmom, Neuzimajući u obzir socijalne nedostatke Gjolitija, koji idu naporedo sa mršavim vremenima, i jezične slobode, koje Musolini ne bi dozvolio, бјонНхат је, Како se videlo, značio pre svega »olečestvo«, negaciju stranaka i politike, izigravanje Рагlamenta. Dodatak programu, iako prećutan, s kojim se Gjoliti vratio na vlast, bila je izborna reforma, Musolini je s pomoću ove izborne reforme, koja kulminira u legalnoj reakciji, izveo Gjolitijev program.

Kad se govori o reakciji, mora se razlikovati reakciju u upravi od klasne i monarhijske, Ona prva je gotovo uvek prolazna i zavisna od vlada, dok je druga permanenina: antiliberalna u suštini, ona uzima na sebe vid i držanje demokratsko na socijalnom terenu. Razumljivo je, da je prva пебасја onih uslova koji omogućuju drugu: nije moguće negirati političke slobode, imaginarne slobode kojima se zadovoljavao talijanski narod, a u isti mah organizovati upravnu reakciju. Beda ie vrlo loš savetnik, i sve ekonomske emancipacije zadahnute su političkom voljom: glad budi smisao za slobode i prava, te suproistavlja čoveka čoveku. Antiliberalna i monarhijska reakcija, onaj sistem stvaranja blagostanja i davanja slobod4 koji je pod Gjolitijem učinio da se zaboravi čak ı na pojam slobode, moguća je samo onda i utoliko ukoliko medju klasama postoje ekonomski odnosi inspirisani relativnom jednakošću, Ova intuicija bila je za Gjolitija pravilo,

Nasuprot tome, uspelo je vrlo lako srušiti socijalizam, jer je njegov povoljan položaj bio, dobrim delom, veštački stvoren. Onog dana kada je socijalizam, mesto da pravi zapreke demokraciji i liberalizmu — ne treba zaboraviti, da je stara demokracija bila vrlo neprijateljski raspoložena prema socijalizmu —, istupio kao njen zagovornik, Država ga se je rešila. Jer monarhijska država ne dozvoljava više od korporacija i borbe za plata; njena tolerantnost ne ide dalje od socijalističke stranke i to ograničenih razmer4,

Po koju je cenu Država postigla i održala nestanak socijalizma?. — Površni posmatrači nisu opazili, da je Talijanska Država za malo meseca pretrpela radikalnu izmenu: od lajičke države ona se pretvorila u klerikalnu državu, Ovo je bilo sudbonosno. Slobode su solidarne, pa su solidarne i njene negacije: ne može se negirati slobodu štampe, reči, sastajanja, strajka, parlamentarne kontrole, te neograničeno vršenje kritike, ako se istodobno ne poreknu i dlavni temelji slobode. Stara talijanska država, dobra i skeptična, klerikalna i masonska, tolerantna ı

208