Nova Evropa
proučavanja i etičkog obrazovanja ide se estetskom vaspitanju omladine na selu, Vaspitač budi kod mladeži i odraslih interes za umetničke tvorevine, Otkriva duhovima vrela sreće, Razvija kod drugih duhovni život a ne materijalističke težnje, U celokupnom svom držanju izražava duhovno bogatstvo i plemenitost. Tako vaspitač na selu koji je dečji i omladinski psiholog postaje duhovni vodj maroda,
Slobođan Popović.
Dva narodna prosvetitelja: Andrija Kačić-Miošić, (Povodom40-godišnjice KačićevaSpomenika.)
Početkom Osamnaestoga Stoljeća učio je u Budimu filozoliju i teologiju framjevački pripravnik Andrija Kačić Miošić, iz sela Brista kod Makarske (u venecijanskoj Dalmaciji), Po mjestu rodjenja i zavičajnosti, bijaše on državljanin Republike Svetoga Marka, koja je nad jugoslovenskom Dalmacijom vladala već više od tri stotine godina, Kao. kaludjerski pripravnik, pripadaše on velikoj franjevačkoj redodržavi Bosne. Srebrene, koja je obuhvatala jedan dio Madžarske, slavonski dio Hrvatske, Bosnu, Hercegovinu, i venecijansku Dalmaciju, Ova prostrana, ујета Ко-ргозујећца vlast, koja Je obuhvatala područja triju raznih država (Madžarskohrvatske Kraljevine, Turskoga Carstva, i Venecijanske Republike), počela se je raspadati upravo u Osamnaestom Stoljeću, i Kačić je kasnije — kao žranjevac — pripadao malenoj dalmatinskoj redodržavi Svetoga Otkupitelja,
U sedam godina školovanja u Budimu, primorac Kačić imao je dovoljno prilike upoznati se sa sunarodnicima iz svih jugoslovenskih krajeva, od kojih nijedan ne bijaše još slobodan, osim Dubrovačke Republike, i upiti onaj zajednički, malo neodredjeni — sad jugoslovenski sad slovenski — duh, što za vojvodjanske Srbe bijaše »slavenoserpski«, za kajkavske Hrvate i Slovence »slovenski«, a za primorske Hrvate i Dubrovčane »slovinski«, U samoj Dalmaciji, pod tadjinskom venecijanskom vlašću, otvoreno su hrvatski pjesnici gajili slovimski duh, t. j. osjećaj jezične i prosvjelne zajednice sa ostalim Jugoslovenima; ali Andrija Kačić nadmašio je sve njih time što je vidovito uočio vrijednost narodnoga pjesništva, Pored Kačića, još dvojica su — u Osamnaestom Stoljeću — znanstveno primjetili ljepotu srpskohrvatske narodne pjesme. Ovo bijahu dva Talijana: opat Fortis, koji je u svojem putopisu zabilježio i spasio pjesmu o Asanaginici, te Dr. Antonio Bajamonti, ljekar iz Splita
155