Nova Evropa

njeno ime kao nekada u časovima nježnosti (kako je pjesnički famam ovaj momenat!), kao zraka svijetla prodire kroz njenu zamagljenu svijest, te sreća prošlih dana zagrije joj opet ·dušu. Gdje je on? Čula je kako je zove. Ah, sada je slobodna! Niko joj ne smije da zabrani da mu poleti u zagrljaj. On je zazvao: »Grethen«, i ona je prepoznala njegov doziv kroz riku i urnebes pakla i kroz sotonsku bijesnu porugu, Faust: »Ja saml« Margareta: »Ti si! O reci još jednom! On jel on je! Kuda je iščezao užas tammice i okova? Ti si! Dolaziš da me spaseš! Ja sam spasenal«... I ona vidi ponovno u svom duhu stazu na kojoj je prvi put ugledala Fausta, i vrt u kojem da је čekala sa susjedom Martom, Faust je zove da bježe, ан ба опа zaustavlja: o, neka ostane još, tako je lijepo u njedovoj blizini, Kako? On ne umije da cjeliva više, on je zaboravio kako se cjeliva? Zašto joj je tako tjeskobno kad mu padne oko vrata? A prije su cijela nebesa silazila na nju od njegovih riječi i od nješovih pogleda, Jao, kako su sada njegove usne hladne i nijeme, Gdje je ostala njegova ljubav? Ko joj je nju ugrabio? Faust: »Dodji! Slijedi me! Draga, budi odvažna! Ja ću te milovati stostrukim žarom! Samo me slijedi! To te samo molim!« Margareta: »A jesi li ti to? Jesi li to sigurno?« Ваша; »Ja sam! dodji sa mmom!« Margareta: »Ti mi odrješuješ okove, uzimaš me opet u svoje krilo, Ali, kako je to da ti nijesam odvratna? — Znaš li, moj prijatelju, koša oslobadjaš?« Faust: »Dodji! dodji! Već uzmiče duboka noć«. Margareta: »Ubila sam svoju majku, utopila sam svoje dijete, — Nije li bilo ono darovano meni i tebi? I tebi, — Ti si to! Jedva mogu to da vjerujem, Daj mi tvoju ruku! To mije san! Tvoja draga ruka! — Ah, ali je vlažna! Otari je! Kako mi se čini, ima krvi na njoj. Ah Bože! Što si uradio! Metni svoj mač u korice, molim tel« Faust: »Pusti prošlost neka bude prošlost; ti me ubijaš«. Ne — odgovara Margareta — on mora da ostane u životu! Ona će da uputiti kako će udesiti njen grob i grobove njenih mrtvih, Majci će dati najbolje mjesto, bratu odmah do пје, njoj malo postrani, ali ne mnogo dalje, a njenu djetetu na desnu stranu njenih prsiju. Niko drugi me smije da leži kraj пје! Ah, kako je bilo lijepo priviti se uz njegov bok! Ali to ona više ne može. Njoj je kao da joj priječi neka sila da prodre do njega, i kao da je on gura od sebe; a ipak je to on, i pogled mu je tako dobar i tako pobožan, Faust: »Ako osjećaš da sam ja to, omda dodjil« Margareta: »Napolje?« Faust: »Na slobodu«. Margareta: »Ako je grob napolju, i ako tamo vreba smrt, onda dodji! Odavde ću na vječno počivalište, ali dalje ni koraka, — Ti sada odlazi? O Henriče, kad bih ja mogla s tobom!« Faust: » Ti možeš, samo ako hoćeš, Vrata su otvorena.« Margareta: »Ja ne smijem odavde; ja nemam čemu da se nadam, Šta koristi da bježimo? Oni vrebaju na

194 |