Nova Evropa

{Reci mi sada, što je s tvojom religijom? Ti si čovjek od srca i dobar, ali eve mi se čini da ti ne držiš mnogo do toga,)

Bolije što ga vidi u društvu Mefistofelovu, jer ovome očito nije stalo ni do čega (»,.. dass er am michfts keimen Amteil nimmt«), ima licu mu stoji napisano da ne voli nikoga. Tako joj je toplo u Faustovu naručaju, ali joj Mefistofelovo prisustvo sapinje i steže cijelu unutrašnjost,

Diskretni, genijalni potezi, kojima Margaretin karakter dobija potpuno otjelovljenje. U početku je pjesnik hvata sa strane općih ženskih slabosti, radoznalosti i želje za dopadanjem; ali baš ove negativne osobine ljudski produbljuju njene domaće vrline i čednu požrtvovnost, To je sjenčenje velike poezije, Koliko neposredne prisnosti ima u onom detalju noćnog bdijenja uz sestricu, u njenu Žaljenju što Faust ne vrši vjerske obrede, ili u njenu priznanju da se osjeća sigurnom u Faustovu zagrljaju od podrugljiva pogleda njegova druga! Jednakim nemametljivim, čisto unutrašnjim, prikazivanjem iznesena je cijela ljubav Margaretina, Ljubavni prizori s Faustom, puni bezazlenosti i djetinjskog povjerenja, isprepliću se s prizorima drastičnog udvaranja od strane Melfistofelove prostačkoj zavodnici Marti, Poezija prve ljubavi, nesebične i djevičanski predame, isprekrštane hladnim i proračumanim cinizmom.

Dolazi pad i prva slutnja o zamašaju grijeha, Na zdencu brbljava Lishem pripovijeda Margareti o sramoti njihove drudarice, koju je ostavio zavodnik i koja će biti izvrgnuta javnoj poruzi mladić4 i djevojaka, Margareti je зада јазпо da će i nju, koja je inače strogo sudila o svojim grješnim poznanicama, stići jednaka sudbina, Majka joj umire od praška za spavanje, koji joj je dala na Faustov nagovor da bi se s njim mogla obnoć sastati, a brat, izdišući proboden Faustovim mačem, javno je pogrdjuje i proklinje, Najzad, pošto je utopila svoje dijete, Margareta je bačena u tamniou, Poluluda od nedaća koje su se ma nju srušile kao posljedice grijeha, ne prepoznaje odmah Fausta kad je ovaj, uz pomoć Mefistofelovu, hoće da oslobodi, te misli da je on krvnik koji je ima da mwodvede na stratište, Tek je ponoć, neka se smiluje i neka je pusti ma životu bar do jutra, Ona je tako mlađa, a mora već da umre; bila je lijepa, i to je bila njena propast, Neka je pusti da bar prije podoji dijete, koje je dragala cijelu noć; oduzeli su joj ga,i sada. kažu da ба je ona ubila, Ona nikada ne može da bude više radosna, Kad se Faust baca preda nju na koljena, Marбатећа veli: »Da, kleknimo i zazivajmo svetitelje, Gledaj! pod ovim stepemicama, pod ovim pragom vrije pakao, u kojem sotona buči u grozmoj srdžbi«, Očajam i pum samilosti, Faust je Zove po imenu, i zvuk dragog, poznatog glasa, koji zaziva

193