Nova Evropa

AH, iako su način i obrada slični, duh Сегеомћ Elegia razlikuje se znatno od Propercijevih, kako je isticao još Knebi (u svome pismu Geteu od 13. decembra 1798, zahvaljujući mu na lepim rečima povodom knjige njegovih prevoda): »Doch зта дете ВИ ипбеп in andrer Ansicht als die Properzischen, wenn ich nicht irre, obgleich in Manier und Behandlung ošt so šhnlich« A još kudikamo više razlikuju se one, u duhu, od distiha njeđova vlastitog zemljaka i starijeg pesničkog druga Klopštoka, čijoj suhoj dostojanstvenoj zbilji i svečanoj monotoniji stavlja on nasuprot čulno uživanje u pesničkoj formi, »vezujući duh sa srcem«, kako Šiler kaže,

O elegiji kao pesničkoj vrsti, te o samom pojmu elegije, pisao je opširno, i bolje nego iko, odmah u svom poznatom prvom prikazu Батејаћ Ејешија (и »АПбетете Literaturzeitung«, 1796), Avgust Vilhelm Šlegl, i — za njim — njegov brat Fridrih; oni su se obojica i kasnije vraćali na ovaj predmet (prvi naročito u svojim berlinskim predavanjima 17 1802/3, а druči u prikazu Geteovih Spisa 1808, u »Heidelbergsische Jahrbiicher der Literatur«). I Šeling je, na isti načim kao braća Šlegl u svojoj »Philosophie der Kunst« (1802/3), pokušao da ispravi krivo mišljenje savremenih kritičara i književnih istoričara, kao da bi eledija imala isključivo značenje žalosne pesme, tužbalice, ističući da su je u latinskom obnovili Tibul, Katul, i Propercije, a — »zu unseren Zeiten hat Goethe durch seine Romische Elegien die šchte Gattungš wiederhergestelit... Diese Elegien besingen den hochsten Reiz des Lebens und der Lust, aber aul eine wahrhažft epische Weise mit Verbreitung ађег den grossen Gegenstand seiner Umgebung« ..

· Vilhelm ŠlešiI je Geteove Elegije nazvao, u svojoj prvoj recenziji, »eine merkwirdige, neue, in der Geschichte der Deutschen, ja man darf saden, der neuern Poesie чђегћацр! einzige Erscheinunž«, i kao Slavnu razliku od starih označio to što su »originalne iako pravo amtičke«; on nalazi, da »karakter našeg pesnika, u stvari, nije sličan nijednome od trojice rimskih liričara«: Ovida mnadmašujući blagorodnošću duha (»Gesinnung«), Tibula muškošću osećanja, а Propercija meizveštačenošću misli i izražavanja: »lako ne krije da se je odao najsladjem uživanju života, on ipak kao da se šali s ljubavlju, — ona Ba nikada toliko ne podjarmljuje da bi pritom izgubio vedru veselost svođa duha... Što je Rim, stara postojbina elegije, pozornicom ovih predstava, samo im u mnogome još povećava lepotu. Mnoga na oko nehotično upletena slika tudjih običaja daje im 'draž novine. Uticaj blažeg podneblja, pod koje kao da se čitalac oseća prenesen, poziva ga da zagrejan uzme učešća u čulnim uživanjima i u ljubavi, Istma koja tu dolazi ususret pronicavome oku, baš kao da je zarezana u svalki odlo-

290