Nova Evropa

morju) uščuvalo više nego li drugodje pisanih spomenik4, starih štatutA, хакопа i isprava, u kojima su uzakonjeni praslovenski pravni običaji, na mačin da su ta pravna vrela prvenstveni ı drađocjeni izvori za opće-slovensku pravnu povjest, Ustanovila bi se fime jedna važna činjenica: da u svijesti dalmatinskog pučanstva živu i na snazi su mnogi pravni običaji praslovenskog porijekla, i da se narod tih običaja drži kao općeđa marodnog zakona i prava i onda kada su u sukobu sa pisanim zakonima uvedenim od dominacija tudjinskih, Postoji naime neki pravni dualizam, koji se često pretvara u sukob prava, a narod — navlastito u dalmatinskoj Zagdori — kroz vjekove čuva i drži se svođa narodnoS tradicijonalnoS prava i običaja, Svaki praktični pravnik, sudac ili odvjetnik, koji je :dolazio u dodir sa narodom, veoma često zapaža takove pojave idualizma i pravnoda antafonizma. koji često nije od pravnika ispravno shvaćen,

Ovdje ću pokušati, da ovu pojavu osvijetlim sa nekoliko primjer4 i podataka, pretežno iz Dalmatinske Zagore, koje sam u svojoj praksi zapazio, u želji da potaknem mladje pravnike na proučavanje i sabiranje narodnof prava, dokle ovo još žive u svijesti i običajima naroda, i dokle i to ne izgime kao što ginu narodne nošnje i običaji, U narodnoj državi Je od važnosti upoznavamje pravnih obijača i radi adaptacije ı uvnifikacije prava,

Umicanje {otmica) djevojaka, u Dalmatinskoi Zađori je još i danas u običaju. Taj način sklapanja braka, koji — uz kupovinu žene (udaja — prodaja) — bijaše opći prastari običaj kod svih Sloven4, памуа зе Код Виза »умгоканте«, Код Ројака »рог ма п!е«, Код Сећа »ппоз«, Код паз »о т1са«, »пт 1сапје« (»штаКписе«), » гађе%«, »одауедепје«. Џ Dalmatinskoj Zagori općenito je uobičajena ista riječ kao kod Rusa {»umaknuti divojku«, »umicanje« ili »umaknuće divojke«), samo što se »otmica« zove takav slučaj gdje taj čin nije izvršen u potpunoj saglasnosti sa djevojkom, dok je »umicanje« баје је sa mjome dodšovorno. U Poljičkom Štatutu (oko godine 1400) naziva se olmica »umicanje divojke silom«, a u Zakoniku Lige Ninske (oko sodine 1200) kaže se: »Alko bi koji unesa divojku«, Umaknuće slijedi redovno u dogovoru sa djevojkom, ali bez znanja roditelja ili štitnika, te momak uz dva pomoćnika (braću ili rodjake) odvede pred večer djevojku oglašujuć to redovno puškaranjem u znak veselja, Odvedena djevojka žive neko vrijeme mevjenčana, ali se smatra uđdatom [{»udata ali 105 nevinčana«), i veoma se rijetko dogodi da ne dodje do vjenčanja, navlastito ako djevojka ostane moseća. Bilo bi nekako nejunački ako momak ne bi muškom snagom i silom {iako redovno doSšovorenom) odveo djevojku,

Poznat mi je slučaj, od natrag fridesetak godinA4, gdje je jedan sudski pisar u zađorskoj varošici »umakao« djevojku;

599