Nova Evropa

mahove pojavio — kao »vodja« — ili se primio kakova »nepolitičkog« naslova i položaja, »Meni je milo« — svršava Meštrović ovaj politički deo svoga odsšovora — »što njega opet nešto kreće,

iako mislim — a to mi je bio i prvi dojam čitajući njeđov prvi članak — da je nešto drugo što ба kreće nego estetska strana Splita ,..«

U ovom svom odgovoru, Meštrović — koji stalno daje Dru. Smodlaki sve što da ide kao političara {pa možda i više) žali, što mu Dr, Smodlakka otvoreno prigovara »lakomost za podizanje spomenika«, u tonu beogradske »Pravde« i njenih brčnih saradničkih per4, iako dobro zna, ili bi bar mogao lako da sazna, sa koliko je hasne za sebe Meštrović postavio svoje splitske spomenike, To je, posle odricanja stručnosti, druči momenat u ovim ničim neizazvanim napadajima Dra, Smodlake na Meštrovića: lakomost za novcem, I fo, ko prigovara? — niko drugi nešo baš Dr, Josip Smodlaka — Ivanu Meštroviću!...

Medjutim, u svojoj hladnoći i objektivnosti, Dr. Smodlaka nije sačekao ovaj oddovor Meštrovićev, nešo je brže-bolje геафтајис па једап napis pod naslovom »Junak gSdje nema opasnosfti«, za koji sam kaže da je izišao anoniman, ali da se zna da da je napisao Dr, Tresić-Pavičić (u »Jadranskom Dnevniku« od 27. I —, kako se čini, članak je morao izostati, pa je čitan samo kao rukopis), — objavio, opet na šest dugih stupaca (u »Novo Doba« od 2. II), jedan neobično Soropadan napadaj nesamo na Dra. Tresića-Pavičića nešo u isti mah i na Dra. Ivu Tartalju (»kao vlasnika lista«) i na Ivana Meštrovića (»kao žiranta odgovora«!), nazivajući ih »milijonerima splitske Rivijere«, »družbom koja je dovela Split do današnjeg stanja, makom što je, sticanjem iznimnih posljeratnih prilika, uspjela da se nametne ovom dradu i gradjanstvu kao neka sredovječna oligarhija«. U tom svom članku, pod naslovom »Svakna svoje mjesto«, nije više reč, kad je Sovor o Meštroviću, o spomenicima i »nesrećnoj ruci«, nedo je sva težina bačena na drudi momenat, na »>imovinsko stanje«, na »par ovakih ljudi, ођобабепаћ konjunkturom«, koji se »nametnuli Splitu na takav način, da se više niko nije usudjivao da im protuslovi, mi u politici, ni u pitanjima urbanistike, mi u umjetnosti, ni u čemu...« Što se tiče lično Meštrovića, pisac — koji hoće da metne svakog na svoje mesto —, dovoreći kako je pre Svetskos Rata bio »jedan od najbolje situiranih advokata u Dalmaciji« i kao takav »išao na ruku toj sirotinji«, — za njeđa kaže, da mu je »pribavio malu štipendiju da može роћадјан АКадеmiju u Beču«, a da bi on i sad, dok — s ostalima — »zida palače« i »kupuje vile«, pa može »čaik i konje da proda je«, »obiđravao, mašući šeširom« oko njega, kad bi on, Dr. Smodlaka, recimo, mogao da mu dade »kakvu veoma veliku, što veću kamenu ili mjedenu narudžbi-

134