Nova Evropa

50 зе Нбе тоба рогафпов Ђ]јаба, Које заш зфеКао и Jugoslaviji, neka mi dozvoli g, dr, Smodlaka da mu odšovorim kad i Radi Draincu i sličnim poratnim klasicima, Svakako, ako mislim da iznesem па ramenima glavu, moraću prije ili poslije o tome položiti javno računa.

Radujući se novoj snazi dra, Smodliake, kojom hoće da omane ko ranjen Strahinja i da očisti od nekrsta Split, pitam se ipak zašto je om baš na meni otpočeo kavgu, Izgleda da se je on i bez deboto odlučio, a ja nemam ni duja od potaje, a nekmoli »otrovnih Sasova«, da sačekam бпјеупоба junaka, pa mi nema druge nego da skinem svoju zašorsku kapu i da mu kažem: »Oprostite šjor doture, šio sam mislio da i ја kao furešt smijem nešto reći o Vašem gradu, Za druge stvari i za račune, ako ste imali sa kime, nisam ni znao niti sam se petljao, Valim dragome Bogu, jer ipak volim taj Vaš rodni grad — što ste mu se opet smilovali pa se doselili u njeda da branite ne samo mali puk već i pravi ukus. Neću Vam nikad više odgovoriti, pa ma šta Vi u buduće pisali u боје, Zbogom Vam i živili!«

Ivan Meštrović

Ni na ovaj klasični završetak razgovora od strane Meštrovića, Dr. Smodlaka — duboko uveren nesamo u svoje političke i umetničko-urbanističke talente, već i o neodoljivosti svoga publicističkog i polemičkog pera, — nije umeo ostati filozofom, nego Je još jednom odgovorio, doduše ovaj put samo na nepuna tri stupca i nastojeći očigledno da nadje blaži i pomirljiviji ton (vidi »Novo Doba« od 23, februara). Ali je stvarno, i u ovom namefnutom mu »Oproštaju s g. Ivanom MeštroviĆ e m«, nastavio započetu rabotu, i samo još oštrije i razgovetnije istakao svoje prigovore Meštroviću kao umetniku (>strani koja nikad nije bila srećne ruke u predlaganju mjesta za spomenike«) i Meštroviću kao javnom nacijonalnom radniku {»za njega nije da vođi politiku«), a nije uopšte reagirao na jasne političke aluzije koje Meštrović pravi na njegov račun. Tako mu, naprimer, ostaje dužan odgovora na važno pitanje: »Jes u li to biliijedinipredlozi koje je Dr. Smodlaka podnosio o našim nacijonalnim problemima kroz ovih petnaest godin4?« Isto tako ne dodiruje više pitanje o potrebi i aktuelnosti banovinske zgrade u Splitu, te o pravcu ! угјепји опоба genija na vrhu Monumentalne Česme, u vezi s onim što »kreće« njega, Dra Smodlaku, i druge naše profesijonalne političare iz Splita i Dalmacije, kad je reč o našim narodnim problemima. Naprotiv, Dr, Smodlaka u svome »Oproštaju« izdašno insistira na pitanju »novca i obošaćenja«, pa je dosta neoprezan da, pri kraju, pokušava oponašati Meštrovića 4 u mpersiflliranju, iako bi — kao čovek inteligentan i načitan — morao biti svestan težine i nesavilljivosti svoša duha i svođa pera. Može biti da je i njemu »šala draša«, kako kaže, ali — jedno je voleti šalu kad je drugi pravi, a drugo je umeti Je praviti sam; baš i kao što je »jedno kazati svoje mi-

136