Nova Evropa

»Brestski Mir, sukob sa Saveznicima i unutarnja opozicija«, »Gradjanski rat i obnova Imperije«; najzad, peti deo posvećen je posledicama Revolucije, ı fu nalazimo sveda dva poglavlja: »Diktatura Komunističke Stranke i obnova Države«, i »Nova agrarna reforma i petođodišnji planovi«,

Prikazujući rusku autokratiju, autor se naročito zadržava na moćnoj birokratiji, koju smatra temeljem i najačim osloncem autokratije. Ovo gledište nije toliko novo ni originalno, ali u njemu ipak nalazimo Jednu više-manje originalnu crtu, a to je: isticanje pretežno8, prvenstvenoS značaja u životu ruske državne birokratije, kao takve, a potcenjivanje socijalnog i političkog autoriteta i uticaja ruskog plemstva. »Ova birokratija«, veli Grenar, »Jako disciplinovana, iz koje je svaki službenik mogao da bude jednostavno otpušten, činila je najsolidniji oslonac i najmoćnije orudje autokratije. Upravo, ona je bila sama autokratija, svuda prisutna, apsolutna dospodarica, bez kontrole i bez publiciteta, Plemstvo i sveštenstvo bili su samo njene gdrane...« U okviru birokratije, policija je bila središte i osnovni činilac svega: »Policija hapsi, internira, šalje u progšonstvo, izuzima bez traša svakog ko nije njoj po ćudi; zbog najmanje sumnje, ona potčinjava celu zemlju ili neki njen deo režimu t, zv, ,pojačano8 nadzora, zalvara po svome nahodjenju industrijska i trgovačka preduzeća, zabranjuje boravak u izvesnim mestima ovim ili onim ličnostima, optužuje pred izvanrednim sudovima, zatvara sumnjiva lica, vrši premetačine u svako doba, i zapečaćuje sve što se njoj čini potrebno da se zapečati.,..« Medjutim, ova se ista policija, u oči Revolucije 1905, »ponosi, kao svojim majstorskim potezom, što je postavila na čelo terorističke sekcije Stranke Socijalista-revolucijonara svoga čoveka Azefa, koji je kroz pet godina vodio stranku, igrajući dvostruku ulogu, dok da nisu demaskirali: žbir, on je morao da izaziva terorističke atentate, da bi bacio u policijske mreže najopasnije revolucijonare; socijalist, on Je organizovao ili dopuštao najstrašnije atentate, da bi sačuvao svoje mesto u stranci...« Azefova provokacija svedočila je o krajnjoj razularenosti i rasulu birokratije i njene glavne tipične snage policije, tog »vernog« i »sigurno8« i svakako temeljnog oslonca autokratije.

Ne manje faktički nesigurno, neuravnoteženo, ı razulareno, bilo je i stanje u kome se nalazilo društvo. Crkva bez stvarnog moralnog autoriteta; plemstvo, zavisno od birokratije, u službi autokratije u raspadanju; nedostatak »trećeS staleža« (560 је гараг а ђа јо5 бозродја 5641); i zboš svega toga: »Staro rusko društvo bilo je slabo raščlanjeno, loše povezano; pojedini njegovi delovi nisu bili rasporedjeni tako da bi se uzajamno dopunjavali i potpomašali. U Rusiji se nije moglo primetiti, kao u Francuskoj, — ono postepeno penjanje po društvenim lestvicama,

372

|