Nova Evropa

Ništa ne pretpostavljamo, sve· prekapamo, preispitujemo, svemu tražimo uzroke, Pa zašto da ne postavimo i pitanje: da se uistinu nalazimo u jednom bolesnom stoleću, na svršetku jednog veka, u sutonu jedne civilizacije, u sumraku zapada, kako to kažu književnici i fariseji? — Naš odgovor dlasi: jeste, svet je danas odista razrušen, slomljen, bolestan, crn, ali — svet ne umire! Svet i ne može da umre, jer u životu nema trajnog zastoja, večnog sumraka, A nama je i sumrak drag, jer za njim sledi dan ... Možda je ukleta mladost naša što pada u OovO doba, jer je naš vek tragican; al, nismo tragični i mi u njemu! Naše doba nije dekadentno, jer svet se podmladjuje, pritiču nove snađe, nove enerSdije, Mi smo te sveže snage, nove бепетасјје. Izvršena је prirodna smena pokolenja, pa treba da se izvrši i društvena. Tražimo svoje puteve, krčimo nove staze Traženje novogš uvek je opasno, jer ko traži može i da zaluta; ali nam takva lutanja n.su mrska, — ona su nužna i korisna. Preskačemo provalije sveta, pukotine našeg vremena; preko njih koračamo, i često se o njih spotičemo; ali nas to ne boli, ne smeta nam, na io smo navikli, Niko nikada nije trpeo više od nas, ali niko nikada nije ni vredeo više od nas!,,.,

Stari naši izđubiše sve nade u nas, — i mi u njih! Nemamo više nikakvih iluzija o uspehu napora naših otaca, Očevi naši oduvek rušiše, ı još ruše, sve, uvek, i svuda. Ali i kad je potrebno, rušenje nije dovoljno! Nama treba gradjenja, zidanja, stvaranja, danas više ne8o ikada dosad; nama više nego ikome pred nama. Pozitivno znamo, da život može da bude bolji, i da treba da bude bolji, lepši, vredniji, — imamo nade u budućnost sveta, života, Mladost je puna volje da život i doživi, Nikad se ne vraćamo natrag; ako i otskočimo korak unazad, to činimo samo · zato da se što bolje zaletimo za dva, za tri, za sto napred, Za nama je strašn,, prazni bezdan; tu prazninu osećamo, vidimo: ona nas muči, ona nas mori. Žato se ni osvrnuti ne možemo, 1 ne volimo; nećemo, a ! пе smemo ,.,.

Polaznu tačku ne biramo, — ona je negde onde бде зе паdjemo. Put je odredjen, jasno obeležen: on je najkraći, najbliži put od tačke do tačke, od cilja do cilja, sve dalje ı dalje, linija. Ne .demo za istorijom; — mi trčimo ispred nje. Ne puštamo da nas dogadjaji preteknu, — mi njih pretičemo, Još zapravo nismo izustili ni prvu reč, a već dovorimo druću; poslednje zasad i nema, Muči nas stotinu muk4, bezbroj problem4, Deca smo kukastih i ognjenih krstova, i bogzna sve kakvih |oš simboličnih svedočanstava našegđa vremena, Neki ih nose na svojim prsima, drugi ih osećaju na ledjima svojim; živimo u doba gvozdenih pet4, prava pesnice, te pacif zma, imperijalizma, i još | — Društva Naroda; u doba ognja i mača, avijon4 i tankova, koncentracijonih logora i vešala. U vremenu slobode i demokratije, u vremenu apsolutizma i tiranije; u času kad čovek ni reći

3