Борба, 20. 05. 1989., стр. 5

INTERVJU

NEDELJNA BORBA 20-21. maj 1989. strana

И МЕН АЕН инвентара шав вале ниввншаиниаатнои ишао питао го пнаосавивини лана ининниининиининииинин::27

Nacionalni truli kompromisi

\elimir Visković, istoričar književnosti, o Beo jubljani i | i Ма gradu, Ljubljani i Zagrebu, ) apsurdima nacionalnih književnosti, o štetnim polilizacijama i

je opasna nefolerancija injiževnii сво ана OMAR) ује ора ја кпугеутка, već poliličara, jer politika je osuđena na kompromis i toleranciju i loše je kad političari izgube svijest o fome.

nog kvazirevolucionarnog fanatizma koji u političkom oponentu uvijek gleda noprijate|ja kojega eme u nekakvima sitnim pregovorima i „frulim kompromisima" ko УВ

ургојато је laj prezir prema „kompromisu“ ralikt on \aja porazili do nogu, a ne gubili vrij

Vesna Roganović

sa dve objavljene knjige kritičkih eseja ; ne malim stažom novinskog književnog vriličara, naš sagovornik Velimir Visković ji Zagreba, sada glavni urednik časopisa Republika“ (uzgred da pomenemo, doког Когорагануе književnosti) afirmisano jime naše novije kritike (u poslednje vreme i kao kritičar revije „Danas“).

Danas, nakon razgrtanja većine tabua, a uz već ranije izboreno formalno „oslobađanje“, kakva još „jeres“ preostaje piscima i (njihovim) kritičarima?

— Tabui postoje u svim oblicima društva; njih naprosto nameće čovjekovo živ|jenje U zajednici; razlikuju se samo oblici ioštrina sankcija koje društvo primjenjuje · nad onima koji ne poštuju tabue. Vjerojatпо бе oni pisci koje zanimaju subverzivni, rvokativni aspekti književnog istraživa· nja novih tematskih prostora biti zaokup| јела destrukcijom novih tabua. No, bude ijse naše društvo kretalo u smjeru demokmtizacije, pluralizma, prihvaćanja normi dyilnog društva — a usrdno se nadam da ie biti tako — ni pisci ni njihove organizaije nikad neće više imati ovaj značaj koji ada imaju. Uloga „barda“ (пе зато рјезnika već i nacionalnog prvaka) jest u biti aakrona, ona je stvar devetnaestog stolje(a, a uloga centara političke moći — na koju ne samo pretendiraju, nego je i realnimaju naša društva i udruženja književnika — moguća je samo u monistički organijjranim društvima gdje se traže u nedostatku legalnih formi političkog organiziranja razni mimikrijski oblici (bilo preko religijskih institucija, bilo preko udruženja u kojima je koncentrirana kritička inteligencija). | Pio ljirdnje formi opozicione ili altemativne političke aktivnosti rasteretit {e književničke organizacije od ovolikog šupnja politiziranosti, koja — koliko god može biti korisna zbog pokretanja nekih produktivnih društvenih procesa — za samu književnost i ne mora biti najsretnija, | „rknjiževnost se bavi i poljem zaumnoga, iacionalnoga; radikalan angažman u svakodnevnoj političkoj pragmi uvijek joj je donosio više štete nego koristi.

Imate li možda u vidu i neke primere iz vlastitog iskustva?

— Sjećam se vremena, krajem sedam(езенћ, Када ват росео зигафуан и ђеopradskim književnim časopisima, a poittkom osamdesetih i u masovnim mediji-

су

PSIHOZE: Velimir Visković

glavni grad Jugoslavije, sa simpatijama se pratilo ono što se događa u drugim sredinama, sve ono što je bilo interesantno u

· Jugoslaviji pozivano je na suradnju. 1 da se

ražumijemo — ta kohezivna uloga Beograda u jugoslavenskoj kulturi tih godina nije imala doista ništa zajedničko s nekakvim unitarnim hegemonizmom; bila je to klima intelektualne otvorenosti prema zanimljivim ljudima i idejama. Kad bi čovjek došao u Beograd danima su ga naprosto iscrpljivali svojom gostoljubivošću i radoznalošću, dugim druženjima, razgovorima. Beograd je imao i izvanredno razuđen kulturni život, s nekoliko civilizacijskih

ННВ ТАРЕ ЕР

Beogradska „ksenofobija“

___- Џ Веоргади је zavladala opsjednutost idejom da je Srbija u srbofob| ikom okruženju. A ta se svijest o srbofobiji onda pojavljuje kao pokriće za na-

cionalnu mobilizaciju u kulturi. I tako, da ne kažem ratno stanje, tad vam se d

kad imate i u sferi kulture izvanredno, okida i pravo na razlikovanje. Onaj tko

5 u takvoj situaciji pojavi inzistirajući na vlastitom pravu da se razlikuje postaje izdajnik nacionalnih interesa, „dezerter“, on narušava monolitnu „borbemi gotovost“. No, sama ta činjenica da se Beograd ogradio obrambenim zidom | ksenofobije od ostalih jugoslavenskih kulturnih središta nije sama po sebi najVeća nevolja za srpsku kulturu, to izoliranje od „pogubnih utjecaja“ ostalih dijtlova Jugoslavije drugdje — konkretno u Zagrebu i Ljubljani — ima i dulju tradiciju; posebna je šteta i za srpsku i jugoslavensku kulturu što se Beograd Se više izolira i od svijeta, rađa se nekakva psihoza kao da se čitav svijet udTužio protiv Srba (od Čerčila, preko Vatikana i Moskve pa do Evropskog parla-

menta).

A uuu |\}="71T"F"_______ —

ma. To su godine kad je zagrebački kulturli život bio izvrgnut prilično represivnoj kultumoj politici koja će kulminaciju dolivjeti u famoznoj „Bijeloj knjizi“. Tih se Modina aapravo u Zagrebu dosta ulagalo u ulturu, ali u pravilu u njezine reprezentaIme i idejno neporočne oblike (građeni 31 muzeji, galerije, nalazilo se novca i za problematične kazališne predstave, muličke produkcije, filmove). Književna protikcija bila je, međutim, godinama 515гупо opstruirana, čak suzbijena: pisci su Pretvarani u „slučajeve“, materijalni status улози bio je katastrofalan, nije bilo ia akve mogućnosti da se pokrene novi 350pis ili književni list, Držim da neću · POpriješiti ako kažem da je takav odnos Prema književnosti bio posljedica svjesnog "Tastojanja da se marginalizira književnost 40 „sjubverzivna disciplina“ oko koje se OKuplja nekakva kritička inteligencija.

Da li je to bio razlog što ste Se opredelili za angažman prevashodno

u Beogradu? io Dobrim dijelom sam u Beogradu bočeo surađivati iz nezadovoljstva zagreMčkom situacijom. A Beograd je u to dožao živosti pa i liberalnosti svojega knjiи života bio doista fascinantan. KnjiamnOSt je u Beogradu imala tretman rele„лов društvenog fenomena i to зе овјеa u naglašenoj samosvijesti pisaca. U OU će recimo i zadnje piskaralo poмат Teći „Ja pesnik“, a u Zagrebu će Pod klasik radije predstaviti svojom pro ask „profesijom od koje Živi: kao 2neS0r ili činovnik. Beograd je u to vrijepostao iZUžetno radoznao i otvoren grad; Ojala je i neka svijest da je Beograd

stratuma: od nekakve novokomponovane, ruralno obojene, subkulture pa do vrlo sofisticiranih fenomena koji su korespondirali s aktuelnim svjetskim strujanjima. Takve raznolikosti i živosti nije bilo nigdje u Jugoslaviji.

Danas je Beograd glavni grad Srbije, prije svega...

Razumije se, kao čovjeku koji nešto i poznaje Beograd naprosto su mi smijesne one podjele po kojima Ljubljana i Zagreb pripadaju nekakvoj sferi evropskih utjecaja, a Beograd je Balkan. Pa dobro mi je poznato da je bar elitni kulturni stratum Beograda prije desetak godine bio u prisnijoj vezi s evropskim strujanjima i od Ljubljane i od Zagreba! Ali, indikativno je to da se takva naturena podjela u Beogradu prihvaća, da se identitet srpske kulture sve više traži u nekakvim autohtonim ruralnim korijenima, da se sve više zapostavlja građanska komponenta srpske kulture, da među kreatorima kulturne politike sve više dominiraju intelektualci koji reprezentiraju jedan koncept kvazifolklorne, populističke kulture, arhaične da ne kažem anakrone po svojoj orijentaciji. Kao čovjeka koji voli jedan kozmopolitski Beograd ta — ipak — provincijalizacija pomalo me ražalošćuje.

Svedoci smo kako su se dramatične društvene okolnosti prelomile i u odnosima među našim nacionalnim intelektualnim liderima i piscima, proizvodeći sve više netolerancije, uskogrudosti, zaslepljenosti...

ADAŠNJA SIROTINjJA NAS JE UTERALA U MASOVN

(SERVO IDC; АШ ЕРЕ А РЕН А 1 АЕ А ВЕНЕ НЕ А ВАВА

Čuvari razlika

— Današnji jugoslavenski pisac je još opterećen i sviješću da je upravo on čuvar nacionalne baštine, da se upravo kroz književno nasljede emanira nacionalno biće. A naše nacionalne ideologije u ovom trenutku zasnivaju se na ideji da se nacionalni identitet najbolje čuva isticanjem distinktivnih elemenata prema kulturama koje su najbliže, među kojima je zapravo najmanji kvantum razlika. Stoga, po takvom konceptu, treba uložiti maksimalan napor da se taj kvantum razlika ne smanji, da se načini snažna barijera svakom pretapanju u drugu naciju, odnosno stapanju u nekakvu nadnaciju.

ПЕТЕР С ТРАВЕ ЕВЕ ЕТАР ЕНЕН ДА ЕПСКИ

Рогагамапје do nogu

— Čini mi se da se minimum zajedničkog interesa nazire. Očito je da smo upravo u fazi redefiniranja federacije, ali je sasvim sigurno da avnojevske osnove ne mogu biti bitno izmijenjene. Dakako, potrebna je i nekakva svijest na razini političkog mišljenja da se ništa ne može postići apsolutiziranjem vlastitog nacionalnog i republičkog, interesa kao jedino mogućeg, povijesno opravdanog i moralno ispravnog. Ne bojim se, osobno, toliko što takva nacionalna fanatiziranost i netolerancija prema drugima vlada među piscima. Opasna je netolerancija političara, jer politika se mora zasnivati na sučeljavanju nekog idealnog projekta nacije i države s realnošću, mora biti zasnovana na ideji zaštite prava manjina (nacionalnih, vjerskih, političkih...) mora poštivati prava pojedinca. Politika je stoga osuđena na kompromis i toleranciju i loše je kad političari izgube

litičkom oponentu uvijek gleda neprijatelja kojega valja » poraziti do nogu, a ne gubiti vrijeme u nekakvim sitnim E pregovorima i „trulim kompromisima“.

ЕВЕ РЕП ЕТ И ТЕЛ Sprat РАНЕ РС ДАЈЕ ЕЛБЕ

ževnost je disciplina koja naglašava indivi-

svijest o tome. Vjerojatno je taj prezir prema „kompromisu“ relikt onog kvazirevolucionarnog fanatizma koji u po-

— Možda mi svi malo previše očekujemo od pisaca. Nedavno su na tribini Društva književnika Hrvatske gostovali slovenski pišci pa su i sami pomalo ironično komentirali izljeve naklonosti na koje nailazi u posljednje vrijeme njihova društvena djelatnost. Kao — dobijaju čak pisma u. kojima se od njih zahtijeva da čak preuzmu osnovne funkcije upravljanja u svim važnijim društvenim institucijama! Jedan od pisaca — čini mi se Jančar — komentirao je to: „Znate, nisam baš siguran da bih svoj novac povjerio na čuvanje banci kojom upravlja književnik“. Književnički stalež je u nas proteklih godina dosta dobio na ugledu nesmiljenim skidanjem lažnih pozlata s mitova, razaranjem tabua, upozoravanjem na politbirokratsku devijantnost, postavljanjem zahtjeva za demokratizacijom i pluralizmom u političkom životu.

Čini mi se da je u zaključcima Novosadskog kongresa Saveza književnika baš ta uloga književnika kao medijatora moralne svijesti društva posebno naglašena. Tad je, čini mi se, posljednji put postignut i konsenzus među jugoslavenskim piscima. Nakon toga bili smo svjedoci nesmiljenog rata među republičkim književničkim organizacijama. A svi povodi za svađe dolazili su iz sfere politike, i — što je najzanimljivije — argumentacija književničkih rukovodstava u tim sporovima nije se mnogo razlikovala od one kojom operiraju republička partijska rukovodstva u svojim ratovanjima. Pa i to govori da pisci nisu nikakvi „nadljudi“ i od njih ne treba očekivati rješenje svih kontroverzi koje potresaju ovu zemlju. '

Može li se, posle svega, još uvek verovati u mogućnost pomirljivijeg dijaloga među literatama?

— Nisam, kad je riječ o piscima, baš prevelik optimist. Prije svega tolerantnost nije osobina svojstvena umjetnicima. Knji-

dualnost, vrhunski pisci najčešće imaju hipertrofiran Ego. Umjetnik mora inzistirati na radikalnom provođenju vlastitog autorskog koncepta svemu usprkos, sukobljavajući se sa svima, neprekidno izazivajući svoju okolinu. Književnici, osim toga, gaje izrazitu predilekciju prema ekspresivnom iskazu, vole jake slike i polemični diskurs.

Ja ne očekujem da će nekakav diskurs tolerancije biti potaknut baš od pisaca. Mislim da najprije u sferi politike i privrede mora doći do slijeganja strasti, mora se ustanoviti koji je to minimum zajedničkih interesa, prihvatljiv odista za sve republike i narode, koji može održati Jugoslaviju na okupu. Sada smo očito u fazi redefiniranja tog zajedničkog minimuma (htjeli to

priznati ili ne), nitko se ne osjeća zado-

voljnim, svi viču da su bili prevareni.

Najnovija previranja aktuelizirala su i odnos nacionalnog i literarnog. Kao čovek koji je svojevremeno odoleo maspokovskoj euforiji, opredelivši se, kao mlad student da „trči za mačkama umesto za famoznim studentskim prorektorom Čičkom“, kako danas gledate na fenomen nacionalnih „idolopoklonstava“, prav-

ljenje nacionalnih programa?

— Nikakva instrumentalizacija za umjetnost nije dobra, pa makar se radilo i o služenju nacionalnom interesu. Književnost je doista u fazi formiranja nacionalne svijesti kod svih naroda imala važnu ulogu, ali apsurdno je svoditi književnost iSključivo na dimenziju sudjelovanja u konstituiranju duha nacije. Moram reći da mene osobno u književnosti zanima najviše ono što je univerzalno, nadnacionalno i upravo stoga osjećam i Borhesa i Kalvina i Fuentesa i Kunderu kao svoje pisce koji formiraju moj duhovni obzor i moj intelektualni identitet. I naravno da su mi jedan Kiš ili Pekić duhovno bliži od nekakvog hrvatskog pisca — recimo Ladislava Žimbreka (ime spominjem nasumice, ne

bih htio nikoga povrijediti)!

Kad neka grupa književnika krajem dvadesetog stoljeća počne sastavljati nacionalni program, onda je to samo indikacija da se oni nisu makli od onog koncepta kulture koji Pjer Giro u „Semiologiji“ naziva arhaičnim, gdje pisci nastoje preuzeti funkciju nacionalnih ideologa. Pa kojem bi danas, doista relevantnom piscu u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama, palo na pamet da piše nacionalni program, a pogotovo da ga pokuša operacionalizirati preko književničke ог-

Sirotinjski optimizam

— Nekoć je, u nekakvoj postrevolucionarnoj emfazi, naprosto sve bilo razlog za ponos; ponosili smo se jer je u nas bilo takvo bogatstvo raznolikosti, da nije bilo tih razlika vjerojatno bismo se ponosili što razlika nema. A onda — tresnuli smo o tlo i vidjeli da živimo u jednoj osiromašenoj zemlji, kolektivni mitovi su se rasuli u prah, optimizam je izgubio svako pokriće u realnosti. A narod ima potrebu za optimizmom; ako pokriće za optimizma ne može naći u sadašnjosti, potražit će ga u prošlosti. A ako se još mora naći krivac za našu sadašnju sirotinju, onda ga je, kad se začnu te masovne psihoze, najlakše naći u onima koji se od nas razlikuju, osobito u njihovim liderima. Pa će ispasti da smo mi imali carstvo i državu dok ste vi bili neka giuha austrijska provincija, a mi drugi smo opet bili Evropa dok ste vi tonuli u blatu neke orijentalne vukojebine...

tom je kontekstu smiješno.

Ako doista želimo demokratizaciju, moramo se navići i na pluralitet stavova, često do ekstremnosti zaoštrenih; „demokratska“ se rasprava i u zemljama koje imaju dugu tradiciju građanske demokracije ne vodi baš u rukavicama, ne teže svi konsenzusu i nisu baš svi u toj raspravi trpeljivi prema protivnicima; bitna je stvar za demokratizaciju nastojanje da i

sistem štiti pravo manjine na različitost.

će se legalno eksponirati i nacionalističke

raju nasilje.

ganizacije? Pozivanje na evropeizaciju u.

protivniku omogućiš da artikulira stav, da

Stoga ako idemo k stvarnoj demokratizaciji, morat ćemo se navići i na činjenicu da

platforme, uz uvjet, dakako, da ne zagova-

Da li je bilo prisluškivanja?

Tripalo: Bio je to sukob koncepcija Apsurdna je teza, naglašava Mika Тпрајо и гагдоуоги за „Borbinim“ novinarom Seadom Vranić, da je u „slučaju Ranković“ bila „anlisrpska

zavera“

Povodom posljednjih izjava Svetozara Vukmanovića Tempa da bi trebalo rehabilitirati Aleksandra Rankovića budući da navodno, ne postoje dokazi da je prisluškivao Tita, kao i povodom nekih drugih zahtijeva za rehabilitacijom i revizijom Brionskog plenuma, obratili smo se Miki Tripalu kao jednom od svjedoka ovog političkog „slučaja“. Tripalo, koji je u to vrijeme zauzimao visoke položaje u političkom vrhu Hrvatske i Jugoslavije, bio je član partijsko-političke komisije koja je utvrđivala odgovornost Aleksandra Rankovića.

e Mislite li da je u pozadini svega, odnosno zahtijeva za rehabilitacijom Rankovića, manipulacija i nekakvi dnevnopolitički interesi?

— Apsolutno sam uvjeren da postoje pokušaji manipulacije i zloupotrebe. Naravno, smatram da se svaki događaj iz naše prošlosti može propitivati i historijski valorizirati, uz ozbiljnu argumentaciju i uz osnovni zahtijev za punom istinom. NO, to je jedna stvar, a druga je stvar kad se, zaobilazeći Osnovne činjenice, manipulira sa događajima kako bi naknadna „saznanja” nekome poslužila za koje kakve političke ciljeve. I da bude sasvim jasno, nije ovdje osnovni cilj Ranković. Na meti je Tito koji je izložen pravoj lavini opanjkavanja. Da se razumijemo: ni jedan čovjek, bio on državnik, revolucionar, lider ili sasvim običan čovjek, nije bez svojih mana i slabosti. Međutim, kad je riječ o Titu kao historijskoj i nepobitno najvećoj ličnosti jugoslavenskog komunističkog pokreta, onda svaki ozbiljan pristup podrazumijeva kritičku valorizaciju njegovih ključnih poteza u sudbonosnim trenucima ove zemlje i njezinih naroda i narodnosti. Kad ga kroz tu prizmu promatramo, nema te analize koja će mu osporiti da je — kako rekoh — bio najveća historijska ličnost. Ne bih ovdje podsjećao na stvari koje su već poznate, od njegove uloge u osposobljavanju Partije za ustanak i NOB, na suprotstavljanja Staljinu do drugih njegovih doista velikih poteza. Ne potcenjujem ničiji doprinos revoluciji i izgradnji Jugoslavije, ali bez Tita — ma koliko se mnogi danas busaju u prsa, Jugoslavija ni KPJ ne bi bila u stanju pružiti otpor Staljinu.

Naravno, drugo je pitanje da li je svaki metod, svaki postupak, reagiranje u svakom konkretnom trenutku i prema svakom čovjeku, bilo ispravno ili ne. O tome se može raspravljati. Međutim, uz sve slabosti koje je posjedovao, Tito nije manji, niti to umanjuje njegov ogroman doprinos historiji jugoslavenskih naroda. Inače, kad se ocjenjuju historijski događaji, valja imati na umu da su generacije komunista stasale u jednoj bilo ortodoksnoj bilo manje ili više ublaženoj staljinističkoj interpretaciji marksizma i nitko od nas ne može reći da se oslobodio balasta te doktrine koja je, uz Ме роpravke i prepravke, funkcionirala u ovoj zemlji donijela joj i napredak, ali je u jednom trenutku postala prepreka daljem razvoju. Ni za jednu ličnost ne bih mogao reći da je konstantno bio demokrata ili konstantno dogmata. Sve to treba imati u vidu i danas kad se aktuelizira, da ga tako nazovemo, „slučaj Ranković“.

e Danas se javljaju interpretacije da je Ranković žrtva, borbe za vlast. Neki čak idu tako daleko da tvrde kako je u pozadini obračun sa „srpskim kadrovima“.

— Kad je riječ o ovom slučaju, mirne savjesti mogu reći da se ne radi o obračunu zbog nekakvih ličnih ambicija, netrpeljivosti i surevnjivosti, niti O „antisrpskoj zavjeri“ ili „koaliciji“ kako to danas neki pokušavaju protumačiti. Naravno, ne nogiram da je u povjesti našeg komunističkog pokreta, pored koncepcijskih sporova, bilo i elemenata borbe za vlast i generacijskih sukoba, što je i sasvim logično. Naš komunistički pokret to ne treba skrivati. Međutim, u slučaju Rankovića, osnovni uzrok bio je u sukobu koncepcija. Radilo se o tome da li će pobijediti linija reformi, demokratskih reformi na društveno-ekonomskom i političkom planu, ili ne. Bilo je poznato da je Ranković imao rezerve prema demokratizaciji društveno-političkog sistema i da je on, bez obzira na njegove ogromne revolucionarne zasluge koje ne treba izbrisati, isuviše vjerovao u mogućnost represivnih i disciplinskih mjera. Drugo, on apsolutno nije razumio revolucionarnu suštinu nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. Bilo je također poznato da se suprotstavljao i privrednoj reformi u koju se krenulo 1965. Suprotstavljao se decentralizaciji i većoj samostalnosti republika. Imao je velike rezerve prema podmlađivanju partijskih rukovodstava. Podsjetio bih da se u to vrijeme nastojalo uvesti mlađe ljude u sva rukovodstva, a u jugoslavenskom partijskom vrhu, pored Izvršnog komiteta u kojem su sjedili stari kadrovi, novoustanovljeno Predsjedništvo Centralnog komiteta trebalo je sa mlađim ljudima unijeti jednu novu klimu. Prema svemu tome Ranković je imao velike rezerve. Znam da zvuči prilično ružno što ću ovo reći, ali se ne mogu oteti dojmu da je njega već bilo pregazilo vrijeme. Uostalom, i sam Ranković je na Brionskom plenumu rekao kako su mu davane funkcije i dužnosti koje su prevazilazile njegove mogućnosti. Mislim da je to rekao iskreno i da je zaista tako i osjećao.

e U kakvoj je vezi prema sporovima koncepcijske naravi problem državne sigurnosti?

— Problem državne sigurnosti ne pojavljuje se, prije svega, kao problem prisluškivanja, kao što Tempo i neki drugi sada govore. To uopće nije bilo bitno u cijeloj stvari, iako je Služba državne sigurnosti, odnosno njezina pozicija u političkom sistemu bila i te kako važna. U tom kontekstu „slučaj Ranković“ jest vezan s problemom državne sigurnosti.

Činjenica je da je Služba bila podređena pojedincima čak i kad oni više nisu formalno bili njeni rukovodioci a faktički su njome rukovodili, što Je imalo posebnu težinu, utoliko prije što joj je takva uloga i takva pozicija omogućila da se praktički izdigne iznad društva:i Partije i svih drugih organa, ne podliježući kontroli. Sve joj je to omogućilo da se upušta i u političke kombinacije i kombinatorike. Tek u tom kontekstu može se postaviti i pitanje prisluškivanja.

0 Da li je bilo prisluškivanja i da li je ono dokazano?

— prisluškivanja je bilo i dokazana su nizom priznanja ljudi iz same Službe. Ne znam da li je to ikad objavljeno. Kad smo jednog od rukovodilaca Službe sigurnosti (Lukića) pitali zbog čega je bilo organizirano prisluškivanje i praćenje (konkretno, radilo se o dvije drugarice u državnom i partijskom vrhu — Milki Kufrin i Stanki Veselinov), rekao nam je da svaki čovjek ima neke slabosti koje bi mogla iskoristiti strana obavještajna služba pa je zbog toga dučnost Službe državne sigurnosti da to onemogući totalnom kontrolom svih. Bio je, uostalom, prisluškivan i sam savezni sekretar za unutrašnje poslove Milan Mišković koji je na tu funkciju došao pošto je Lukić raspoređen za organizacionog sekretara CK Srbije. U kancelariji Miškovića pronađena su dva mikrofona. Kad se to otkrilo, одgovoreno je kako su prisluškivači montirani još ranije za vrijeme njegova prethodnika, da bi se snimili nekakvi razgovori o historiji socijal-demokratske partije, ali se navodno zaboravilo reći novom sa· veznom sekretaru da u kancelariji ima montirane mikrofone.

e Da li je Tito bio prisluškivan?

— neki mikrofoni bili su montirani u Titovoj kući, ali ne znam da li je ta mreža bila aktivirana. Uostalom, detalje oko prisluškivanja nije istraživala političko-partijska komisija u kojoj sam ja bio, nego je za to bila formirana posebna tehnička komisija. Mi smo u razgovorima s ljudima iz Službe državne sigurnosti željeli prije svega saznati da li je prisluškivanje bilo „normalan“ metod rada i „normalna“ praksa. Uglavnom, svi su priznavali da je taj metod bio prakticiran. Dakle, uopšte nije sporno da je prisluškivanja bilo. Doduše, bilo je različitih izjava oko toga tko je sve iiz kakvih pobuda prisluškivan. No, ponavljam, naša komisija nije ulazila u te detalje budući da je takve stvari pažljivo istraživala stručna komisija.

e Rekli ste da nije postojala „antisrpska zavjera“. Hoćete li to malo pojasniti?

— Vidim da je ta teza sad jako u modi. Ponavljam, to je apsurdno i čista je laž. Mogu vam reći da je suradnja oko ispitivanja cijelog slučaja sa rukovodećim ljudima u Srbiji , sa CK Srbije i sa srpskim kadrovima u federaciji bila izuzetno velika i velik je njihov doprinos političkom rasvjetljavanju cijelog slučaja. Inače, naša komisija formirana je na bazi odluke Izvršnog komiteta CK SKJ nakon što je taj organ kritizirao Rankovića. Kad je komisija završila prvu rundu ispitivanja i kad smo dobili jedan okvirni uvid u cijelu stvar, referirali smo na sjednici Izvršnog komiteta u čijem radu su sudjelo· vali i najviši rukovodioci iz Srbije. Mogu vam reći da su mnoga naša zapažanja i izlaganja na tom sastanku bila nedopunjena. Uostalom, poslije 4. plenuma CK Srbije je proširio čitav „dosije“ sa problemom Kosova i deformacijama koje su se tamo javljale, a taj dio naša komisija nije razmatrala.

I na 4. plenumu rečeno je da političko-partijska komisija nije ulazila u sva pitanja ida se ogra· ničila samo na partijsko-politički aspekt cijelog „slučaja“. Tom prilikom je zaključeno da državama komisija nastavi daljnju istragu i u skladu s tim predloži nužnu reorganizaciju Službe državne sigurnosti, njezino drugačije mjesto u sistemu i mehanizme kontrole njezinog rada.

e Koliko je vremena trebalo vašoj komisiji da ispita tu cijelu stvar?

— Sjednica Izvršnog komiteta na kojoj je formirana komisija održana je 16. juna a mi smo u Beogradu već bili 17-tog. Ja sam tada bio u Zagrebu i javili su mi da dođem u Beograd i da se prethodno pripremim za duži boravak. Stigao sam, dakle, u Beograd 17-tog i isti dan Tito je primio članove komisije. Tražio je od nas da svemu priđemo sa političko-partijske točke gledišta i zamolio nas da posao svoj obavimo u što kraćem roku. Također nas je upozorio da postoji i druga komisija, tehnička ili stručna koja će ispitivati one detalje koji se tiču rada Službe državne sigurnosti. Već sam rekao da smo nakon prvog uvida, referirali o svojim saznanjima Izvršnom komitetu. Mislim da je to bilo 22. ili 23. juna, a nakon toga mi smo nastavili rad. Brionski plenum, kao što znate, održan je 1. jula 1966.

0 Tko je još bio u komisiji?

— predsjednik je bio Crvenkovski, a članovi: Đuro Bucar, Blažo Jovanović, Franc Popit, Bobi (Dobrivoje) Radosavljević i ja.

0 Rekli ste da vas je primio Tito i da vam je dao neke sugestije. Da li vam je još naknadno davao kakve sugestije?

— Ne.

e Da li je bilo ikakvih pritisaka u toku vašeg rada?

— Apsolutno ne. Nikakvih pritisaka ni direktnih ni indirektnih nije bilo.

e Da li ste Vi osobno kome referirali o radu komisije i o vašim zapažanjima? Jeste li kontaktirali sa Titom čiji ste, navodno, bili miljenik?

„MN Ne, apsolutno ne. Radili smo potpuno samostalno i doista nas nitko nije uznemiravao ni pitanjima ni dobronamjernim sugestijama ni bilo kakvim pritiscima. Ovo govorim u svoje ime a mogu reći da to vrijedi i za komisiju. Da li je predsednik komisije u međuvremenu kome referirao, ne bih mogao reći. Koliko ja znam, ni on ni drupi članovi komisije nisu imali kontakata takve vrste.

e Da li Vas je iznenadio poziv da sudjelujete u radu komisije koja treba da ispita političku odgovornost Rankovića?

| __- Iskreno rečeno bio sam iznenađen jer je Ranković bio ličnost od najvećeg povjerenja. Medutim, što se tiče djelovanja Službe sigurnosti, odnosno ispitavanja tog djelovanja, nisam bio previše iznenađen. U nekoliko navrata i osobno sam se uvjerio da s tom službom nije baš sve u redu. Ne mislim pri tome na savezni vrh te službe, nego na moja iskustva koja sam imao kao politički sekretar Gradskog komiteta u Zagrebu. Susreo sam se s nekim stvarima koje nisu bile u redu i koje su mi signalizirale da u sistemu rada Službe ima nekih nelogičnosti i deformacija. No, prije nego iznesem neke primjere, htio bih reći da ne treba izjednačavati ukupno djelovanje ove Službe sa deformacijama koje su se pojavile u njezinom radu. Ona je odigrala i vrlo pozitivnu ulogu u mnogim sudbonosnim trenucima ove zemlje i sigurno je veliki broj ljudi iz Službe pošteno i predano radio svoj posao, kao što su i mnopi priješili misleći pri tome da najodanije služe svojoj zemlji, l

_ _ Inače, kao politički sekretar Gradskog komiteta Zagreba suoči i i Službe za koje sam smatrao da, najblaže етен, nisu na tatu, Tako jejednom ikom eh Попа đenje od Stefanovića da se ispitaju investicije u Industrijsko-poljoprivrednom ата јете“ što,doista nije bio posao SDS. Sve je, koliko mi je poznato, bilo povezano s Poljoprivyodnobibahkoki i sa Saveznim komitetom za turizam na čijem je čelu bila Mirka Kufrin. Spomenut ću i slučaj kad mi se najavio načelnik Službe u Zagrebu i donio mi, u pratnji svoja dva operativca nekakav wiaterijal pod naslovom „Analiza neprijateljskog delovanja među književnicima i kulturnim radnicima, u 656. pisima i Radio-televiziji Zagreb”. Kad sam pročitao sadržaj shvatio sam da su u neprijateljske ru utrpani svi književnici na što sam pobjesnio rekavši „gostima“ kako oni nisu pozvani da na jadan 1 уз ко—пекотрегетап način ocjenjuju književnike i druge kulturne radnike i pojave u kulturi и ma, itd. Oni su otišli prilično pokunjeni, a tko zna šta su pri tome mislili. '

| "·– HEEIKIKKdKIzIJUCZJZO--dq_ DCCkC]IK qŽ Kid A O B KI LY kz— M Y (čigČIIŠLIIILLL„pW„ OL Cq(IVčiijjjjijičmKČ,mı—KTJJWXJđJVIVČV pp Qf otiišlIigiinnItiiK<—#