Борба, 20. 05. 1989., стр. 6
DRUSTVO ____________________________—-
Palicom do jedinstva
'
Dragan &ĐBNikolić
Sticajem okolnosti jedan komunalni spor u struškoj opštini, pomalo dramatično, vrši „prestrojavanja“ u makedonskoj politici. Poslednja sednica CK SKM, na kojoj se raspravljalo o tome sporu, odslikala je „raspored“, „razmeštanja“ i „pomeranja“ snaga ove politike, koja, očigledno, preživljava iskušenja. Čini se da makedonsko partijsko rukovodstvo, usvajajući stavove o ovom „ispolitiziranom slučaju“, nastoji da se izvuče iz „kovitlaca“, da ovlada društvenim previranjima, koja su, svakako, od šireg značaja, da animira puteve demokratskog rešavanja spora i opšteg razvoja i najzad — da preživi.
Ono je, bpe0N razvojem događaja koje nosi demokratizacija, (u čemu je spomenuti spor samo jedan kamenčić), došlo u poziciju da mu je samo ostalo da ostvaruje svoje proklamacije o pluralizmu mišljenja i interesa, zakonitosti i ustavnosti, odgovornosti, pravnoj državi i demokratiji, tržišnoj ekonomiji. Dvogodišnje oklevanje zadaje mu sadašnje ne male teškoće i glavobolje. Dostignuti stupanj demokratije, očito, više ne toleriše „boljševički tip“ demokratije — na papiru.
Kazuje se da je birokratizovano ak štinsko rukovodstvo, uz pomoć iz republike, u rešavanju spomenutog spora (oko debljine cevi za vodovod između dva sela — Oktisa i Vevčana) upotrebilo, bez potrebe, iz čiste osionosti, u dva navrata, pre dve godine, obične i električne palice. To je bila neka vrsta nastupa „grubog stila“ opštinske i republičke vlasti, navodno, da bi se „očuvao autoritet države“. Zna se da je posle, sasvim u skladu s „mentalitetom tog stila“, učinjeno sve da se to prikrije, od makedonske i šire javnosti — šturim saopštenjima. Ljudi — i tučeni i suđeni
Kad je bilo očigledno da se neće moći prikriti, nastojalo se sa zamagljivanjima i optužbama, navodno u pitanju je „verski šovinizam“, „građanska desnica“, „manipulacija narodom“, „opozicija“, „sebičnost“, „neprijatelji“ i sl. Zbog čega je, baš kao što i treba, udareno — palicama. Da bi se situacija stavila „pod kontrolu“, usledila su pritvaranja, saslušavanja, suđenja, suspenzije i razne druge „diferencijacije“, Neko je rekao da su (baš kao u izvornoj „boljševičkoj demokratiji“ — ljudi tučeni i suđeni, Malo je trebalo pa da tako prođu i novinari. Kakva su bila poimanja i zaslepljenost opštinske vrhuške najbolje pokazuje primer da se neki čelnici nisu mogli čudu načuditi kako novinari smeju da pišu išta drugo, osim ono što piše u njihovim saopštenjima. Konačno, našli su odgovor — potplatila ih je „građanska desnica“.
Ostaje otvoreno pitanje kako je uopšte moglo doći do upotrebe sile u jednom komunalnom sporu. Izgleda da spor od samog početka nije bio komunalni. Na „komunalnom sporu“ su se, izgleda, sukobila dva oprečna viđenja društvenih i među-
Uloga Vevčana u političkim previranjima u Makedoniji
Probuđene demokratske snage U ovoj republici nisu spremne ni posle dve godine da zaborave sramno batinanje naroda u poznatom „slučaju Vevčani", ali se zato još uvek oglašavaju i one druge snage koje javno poručuju „da su i palice za ljude" i da fučeni, u interesu „države i jedinstva“, moraju da se pomire s poniženjem koje im je nanefo
ljudskih odnosa i njihovog rešavanja. S jedne strane, tražen je „zakon“ i „pravo“, a s druge se insistiralo da se — iz „humanih razloga“ — sebično selo mora naterati da da vodu selu koje u vodi oskudeva. Tako je upotreba sile, specijalaca i palica, oglašena za „humanitarnu akciju“: ljudi su dobili vodu. Stekao se utisak da predsednik makedonske vlade Gligorije Gogovski još uvek misli da je upravo tako, ako ne i oštrije, trebalo i postupiti. Oni koji su ga slušali, tako su razumeli njegovo istupanje na poslednjoj sednici CK SKM. Međutim, izgleda, došla su neka druga vremena, da se i najopravdaniji i najhumaniji ciljevi jedino mogu ostvarivati legalnim putem, na zakonit način. U usvojenim stavovima CK SKM ustvari, to se u makedonskoj zvaničnoj politici po prvi put i ozvaničuje, iako se ostavlja mogućnost da je za upotrebu sile bilo zakonskog osnova, što se, izgleda, neće moći održati.
Svetomir Škarić, član Predsedništva CK SKM, govoreći o upotrebi sile (u ovom slučaju) rekao je, između ostaloga, da se zna kuda bi nas to odvelo, ako bi se ustalila praksa batinanja bez zakonskog osnova, kao i da je onaj koji se odluči na takav metod rešavanja problema, i kad ima sve papire, dužan da ceni njegovu celishodnost (oportunitet). Razume se, u ovome slučaju jednog nije bilo, a o drugom nije bilo ni govora. Reč je, očito, o birokratskoj samovolji, kao i spregama još uvek „političke“ policije i političara (o tome je zapaženo govorio Krste Markovski, član CK SKJ), što je, u osnovi, i dovelo i do eskali-
„BLISKI KONTAKT“ NARODA I MILICIJE: Vevčani 1987. godine
ranja ovog slučaja. Postavljeno je pitanje da li politika i palice mogu da idu zajedno (o tome je govorio filmski reditelj Stole Popov). U stavovima CK SKM upotreba palica u ovom slučaju je ocenjena kao neprihvatljiva. Međutim, ne gaje se iluzije da je time uzrok slučaja iskorenjen. Za to će biti potrebne dublje promene a, izgleda, i proširivanje slučaja. Novinari, uostalom, nisu mogli prisustvovati akcionoj konferenciji SK u republičkom SUP-u (iako je tamo „nestalo“ ne samo 300 stanova, nego i ceo arsenal oružja) navodno, iz „bezbednosnih razloga“, „čuvanja državnih tajni“. A, upravo tamo je koren ovoga slučaja.
Zabetonirano opšte dobro
Upotreba sile se opravdava time što je voda „opštedruštveno dobro“. To je, uostalom, utvrđeno i u republičkom zakonu o vodama. Prema tome, ko onemogućava da se voda koristi kao „opšte dobro“ može da dobije — batine. Nedaleko od Kičeva nekoliko sela je već izbrisano s geografske karte zato što je njihovo „opšte dobro“ zabetonirano i odvedeno debelim cevima u:· susedne gradove (sela su jednostavno eskomunicirana iz tog „dobra“). Čini se, da to „dobro vode“ na neki način korespondira i sa „dobrom akumulacije“ u bankama i uopšte sa stanjem (ugrožene) naše društvene svojine. Naprimer, ne tako dav-
__
NEDELJNA BORBA 20-21. maj 1989. strana
Da li je bilo prisluškivanja?
no bivši predsednik makedonske vlade Dragoljub Stavrev je zapretio direktoru Makedonske banke da će biti smenjen ako banka ne donese odluku o gradnji TE Bitol 3. Iako su sve analize pokazivale da se radi o ekonomski neopravdanoj gradnji (nerentabilnost) direktor banke je „popustio“ i odluke su donete i TE je izgrađena „radničkim parama“, kojima „raspolažu radnici a ne banka“ (ustvari republička vlada). Tu nedavno ova TE je doživela spektakularnu havariju, jer se u njenom elektro-filteru našlo 157 šlepera pepela umesto deset puta manje. Onaj radnik koji je isključio signalno svetlo, koje je upozoravalo na opasnost od havarije, sa desetinama milijardi dinara štete, „radničke pare” uložene u „radničku termocentralu“ nije osećao kao svoje, a tako, izgleda, nije osećao ni samu termocentralu. On jednostavno nije bio dobio K-15, pa mu se nije radilo, a ni gledalo kako lampica svetli! Stoga, je sve više onih koji traže da se celo to stanje sa „društvenim dobrima“ i „radničkim parama“ i „radničkim fabrikama“ postavi na radikalno drugim osnovama, jer, očigledno, postojeće stanje proizvodi krizu, a ponegde, kao što vidimo, i batine. Bog zna čija su to ustvari, „dobra“ kad organ vlasti, podržan političarima i njihovim „užim forumima“, može da ih uzima i daje (vodu), otvara i zatvara „promašene investicije“. (Uostalom, „Feni“ i nije zatvoren iz ekonomskih razloga, nego zato što su jedni političari hteli da „kazne“ druge političare“).
Da željene radikalne promene, kako u političkom tako i u privrednom sistemu neće biti lako izvesti danas je i vrapcima poznato. (Uostalom, o promeni Ustava više se i ne govori). A na sednici CK SK Ma-
· kedonije našle su u raspravi mesto svakako dosad u nas nečuvene ideje (general-potpukovnika Stojana Asprovskog, komandanta TO Makedonije) „da su palice za ljude“, „da ih mora iskusiti ko ne poštuje i ne sluša vlast“, „da tučeni i poniženi s tim moraju da se pomire, ako im je stalo do države i jedinstva“ i sl. U „Novoj Makedoniji“ Risto Bajalski je zatražio da se general Asprovski javno izvini makedonskom narodu zbog tih dosad nečuvenih reči.
Da li je dvogodišnje oklevanje Pred-
_ sedništva CK SKM bilo slučajno? Izvešta- ču „Borbe“ se čini — ne. Makedonsko par-
tijsko rukovodstvo, koje se od početka zaaže za radikalne promene, je u životu, a ne izvan ili iznad njega. i
A taj život nije ništa drugo nego „poliička država“ sa svim svojim dogmama i njoj stub „političke policije“ koja više drži
| do političara nego do zakona. To je, ustva-
ri, i proizvelo ovaj slučaj. Da nije tako, slu-
| čaja ne bi ni bilo.
Za sada su, kao odgovorni za slučaj prozvani naredbodavci upotrebe sile, republički sekretar za unutrašnje poslove i njegov zamenik (Aleksandar Andonovski i
| Kiro Koštanov). Ideolog njene upotrebe i
ključni akter slučaja, predsednik opštin-
| skog komiteta SK Struge Nikola Đončev-
„ski je podneo ostavku. Vanredna konferencija SK Struge treba uskoro da utvrdi odgovornost i drugih opštinskih funkcionera. Očekuje se da se time slučaj dovede | do raspleta i da rasprava na plenumu CK SKM opravda očekivanja.
Zub za zub, prst u OKO
Mirko Mlakar
Još je prije neku godinu dr Smilja Avramov sa zamjetnim ogorčenjem govorila o tome kako u rješavanju manjinskih problema nismo prihvatili princip reciprociteta. Jugoslavija je, naime, prava manjina jednostrano ugradila u pravni i politički sistem, bez obzira na položaj naših manjina i susjednim državama. Izuzetak je jedino u odnosima s Italijom. „Bježanje od reciprociteta”, koji nije samo jedno od načela međunarodnog prava {drašava ravnopravnost država, uzajamno poštovanje i jedinstvo prava), nego istovremeno socijalni i moralni princip, znači, po uvaženoj profesorici, prepuštanje sunarodnjaka na milost i nemilost drugim narodima.
Razmatranja o (ne)upotrebljavanju načela da jedna država drugoj priznaje izvjesna prava i povlastice uz uvjet da i ta druga isto postupa više nisu znanstvenički zabran. Reciprocitet izbija i iz sve više diskusija o položaju srpske manjine u Albaniji, Rumunjskoj i Mađarskoj (u Bugarskoj je vjerojatno već asimilirana). Pošto je navedeni princip spominjan i na posljednjoj sjednici vanjskopolitičke komisije Skupštine Srbije, prof. dr Momir Stojković predsjednik „diplomatske“ komisije CK SKS, upozorio je da, recimo, Albaniji ne možemo „prijetiti“ reciprocitetom, jer bi to značilo uskraćivanje prava albanskoj narodnosti u Jugoslaviji.
Oprost neprimjerenoj politici Reciprocitet može važiti samo sa, tj.
prema zemljama koje priznaju tžv. nedominantne etničke skupine. Kako'se, među-
·'
Kako se sve može shvatiti princip reciprociteta u manjinskoj politici
Moguće je, ako uzavru mračnije emocije, i lakvo „približavanje“ nače|u reciprocileta kojim bi se, vjerujemo samo pojedinačno i u manjim grupama, tražio oštriji „gard“ jugoslavenskih vlasti prema domaćim narodnostima tim, pozivati na to načelo u odnosima s Grčkom i Bugarskom kad tamošnje vlasti naprosto ne priznaju Makedonce općenito (ni Makedoniju), a samim tim ni makedonsku manjinu? Paradoks je, da ne kažemo perverzija, što se Bugarska, i pored topa što Makedonce nikako ne uspijeva ubijediti da su Bugari, zalaže za poboljšanje položaja Bugara u Jugoslaviji. Ali, da li da onda SFRJ „ukine“ Bugare? Odnosno, da li da i mi — po načelu (nakaradnog) reciprociteta — počnemo „dokazivati“ kako su Bugari zapravo Makedonci još neizgrađene nacionalne svijesti, te da je Sofija stara Pa metropola?! to iz vremena Atlantie. Zasigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da sve naše manjine, posebno kod balkanskih susjeda, uživaju manje prava (a i ako ih imaju sistemske su „kore od banane“ u ostvarivanju) nego Albanci, Bugari, Rumunji, Madžari ili Talijani u Jugoslaviji. No, ako se u Albaniji i Rumunjskoj albaniziraju i romaniziraju slavenska lična imena i toponimi, da li da i Jugoslavija uzvrati istom mjerom? Uostalom, time bi se samo pokazalo kako je u ovoj zemlji važnije što je netko „strane“ nacionalnosti od
toga što je „domaćeg“ državljanstva.
U sklopu traženja nesumnjivo nužne ofenzivnije vanjske politike nazočni su i zahtjevi za „okretanjem listova“. Moguće je, ako uzavru mračnije emocije, i takvo „približavanje“ načelu reciprociteta kojim bi se, vjerujemo samo pojedinačno i u manjim grupama, tražilo da „gard“ jugoslavenskih vlasti prema, primjerice, Rumunjima bude sličan odnosu Caušeskuovog režima prema Mađarima, Nijemcima, Ukrajincima, Srbima, Hrvatima, Bugarima i ostalim „Rumunjima stranog porijekla”.
Kolektivna krivnja narodnosti
Da li bi se status, konkretno srpske manjine u Albaniji, Rumunjskoj i Mađarskoj išta podigao ukoliko bi Albance, Rumunje i Mađare Jugoslavija (odnosno, Srbija u čijem okviru živi većina pripadnika ovih manjina) „nagradila“ istim mogućnostima za ispoljavanje i razvijanje etničnosti? Da li bi u eventualnom konstruiranju reciprocitetskog, zapravo revanšističkog odnosa bili pitani i sami objekti politi-
ke „zub za zub“ (u međudržavnim odnosima) i „prst u oko“ (prava narodnosti)?
Ne bi li se time 1.730.000 Albanaca, 36.000 Bugara, 427.000 Mađara i 55.000 Rumunja (5 popisu 1981. ukupno nešto više od desetine jugoslavenske populacije) stavilo u položaj ispaštatelja za politiku država u kojima su njihovi sunarodnjaci većina? Bila bi to dostojna kulminacija teorije o kolektivnoj krivnji (za nedoličan položaj Srba i inih Južnih Slavena) čak i u Albancima ili Rumunjima kojima je Jugoslavija dom(ovina) i država. „Podstanarstvo“ i pretvaranje manjina u svojevrsne taoce bi, valjda, trebalo biti osveta za sve ono što su za informbirovskih vremena u Rumunjskoj, Mađarskoj i Albaniji pretrpjeli naši sunarodnjaci, i što trpe, u nešto mekšoj varijanti, i danas.
Kada razmatramo, apokaliptičnost eventualne „recipročnosti“ (koja i ne mora poprimati najdrastičnije forme) postavlja se i pitanje što će biti s ravnopravnošću manjina unutar Jugoslavije. Naime, ako Talijani u Jugoslaviji imaju više-manje ista OLDAVNAŠJ prava i slobode kao i Slovenci u Italiji, a da Rumunji u Jugoslaviji imaju ista prava kao i Srbi ili Hrvati u Rumunjskoj, 'onda, da banaliziramo, jedan Talijan ima pravo koliko i tri Rumunja. A pošto Srbi u Albaniji nemaju nikakva prava (jer statistički i na ostale načine — ne postoje), po reciprocitetskom scenariju
svaki bi Talijan imao prava koliko i cijela (nepostojeća) albanska narodnost.
Na kraju, zar se prizivanjem reciproci-
teta s praksama koje (ne samo) Jugoslavija
rikazuje mračnim bojama, ne diskreditiraju iskoraci prema više prava i sloboda na svim područjima, posebno na nacionalnom? Dakle, i ovdje je riječ o tome hoćemo li ostati u balkanskim relacijama ili će nam mjere postati evropske, odnosno čov-
ječanske.
No, da se vratim temi našeg razgovora. Rekao sam već da me ispitivanje rada Službe državne sigurnosti nije iznenadilo, ali da je s Rankovićem drugi slučaj. Pravo da kažem, bio sam šokiran, Osobno sam visoko poštovao i veoma cjenio Rankovića i u kontaktu s njim imao sam pozitivna iskus. tva, Često smo kontaktirali budući da je on bio na čelu organizaciono-političkog sekretarijata čiji sam ja bio član. To je bilo jedno operativno tijelo koje se sastajalo svakog tjedna, no taj organ je — izgleda — preuzeo na sebe mnoge funkcije i ovlaštenja koja su bila inače u nadležnosti Izvršnog komiteta, Sjećam se da je Koliševski izjavio da se Izvršni komitet CK SKJ u to vrijeme nije sastajao skoro dvije godine, što znači da je očito bilo deformacija u partijskom vrhu. ri >
ez knjige Koče Popovića da se naslutiti kako na Brionskom plenumu nije vođena principi. jalna rasprava o Partiji nego da je prevagnula nekakava ritualna atmosfera u kojoj se anatemiziralo Rankovića koji je tad već bio potpuno slomljen čovjek. : 3) .
— Htio bih odvojiti dvije stvari. Na 4. plenumu pored „slučaja Ranković i deformacija Službe državne sigurnosti bila je i točka dnevnog reda o potrebi reorganizacije Saveza komunista. Naime, bi. lo je IKNID uvjerenje da nije samo problem državna sigurnost i njezina uloga u političkom sistemu, Nametnuo se i problem Partije i njezine uloge i unutarpartijskih odnosa koji su bili opterećeni 5 bi. rokratizmom i neprevladanim staljinističkim tendencijama. Mogu vam reći da nije izostala kritika Partije, vrlo oštra i vrlo principijelna, kritika djelovanja i uloge CK i Izvršnog komiteta i svih organa, za sve ono što se dogodilo. Jer, ljudi koji su rukovodili državnom sigurnosti, su griješili, ali se otvorilo i pitanje zašto nije bilo kontrole. ji , n
Što se tiče ocjena diskusiji na 4. plenumu, moram reći da one nisu u potpunosti točne, jer je većim dijelom rasprava o Rankoviću doista bila principijelna. Na žalost, komunistički pokret i na ovom slučaju kao i puno puta ranije i kasnije, pokazao je i neke svoje ozbiljne slabosti. Bilo je u poje. dinim diskusijama i nepotrebnog mrcvarenja. Za vrijeme pauze primjetio sam Rankovića koji je šetao uz obalu s Gošnjakom. Prišao sam Milentiju Popoviću i rekao mu kako bi trebalo prekinuti ova mal. tretiranja. Odgovorio mi je da se potpuno slaže, ali je pitanje tko to sada uopće može zaustaviti. Ras. prava je potrajala i nakon pauze i bilo je još nekih diskusija koje su anatemisale Rankovića. On je u svom prvom istupu rekao kako osjeća moralnu odgovornost za sve što se dogodilo. Nekima to nije bilo dovoljno pa su maltene navalili da se još više posipa pepelom. U drugom javljanju Ranković je ra. kao da osjeća i političku odgovornost. Ni to nije nekima bilo dovoljno, tražili su i više, onda je Tito rekao da je drug Marko kazao ono što je trebalo reći i da se od njega više ne traži. Dodao je kako je uvjeren da će drug Marko ostati vjeran svojim idealima za koje se borio i za koje je imao velike zasluge i da će Partija, bude li potrebno, rado čuti njegovu riječ,
Htio bih reći da nije samo ovaj slučaj ono što ostavlja mučan dojam nakon političkih razilaženja sa pojedinim ličnostima. Bojim se da komunistički pokret nije znao da se „elegantno“ raziđe sa ljudima koji su iz ovog ili onog razloga trebali da odstupe. Mi mislimo da je dovoljno demokratski ako sazovemo sjednicu i ako se onda javno obračunavamo s nekim koji treba odstupiti. Doduše, me. teorologija političkih obračuna i političkih razilazaka je prilično evoulirala. Nekada se gubila glava, kasnije se za političke pogreške išlo u zatvor, poslije toga se primjenjivala nekakva vrsta političke izolacije ili „interne emigracije”, a u pravilu se nije vodilo računa o snažnom psihološkom pritisku i stre-
su koji doživljava čovjek kad je izložen javnoj optužbi. Ovo što sam sad rekao može se primjeniti na“
sve slučajeve, a ubuduće je moguće prevazići samo istinskom demokratizacijom odnosa, vodeći računa o čovjeku bez obzira na stupanj njegove odgovornosti.
Da li se na plenumu govorilo o zavjeri protiv Tita. Zapravo, da li je Vaša komisija izašla s tezom da Ranković kuje zavjeru?
— Komisija nije istupila s tezom o zavjeri niti se vodila rasprava o tome da je Ranković kovao zavjeru protiv Tita. Govorilo se o problemu nasljedstva, odnosno da se stvari odvijaju tako da Ranković bude logičan nasljednik, kad Tito umre.
e Smatrate li da bi revizija cijelog slučaja mogla rehabilitirati Rankovića
— Kad bi se tome pristupilo bez zadnjih nakana i bez predumišljaja, zloupotrebe i manipulacije, uvjeren sam da ne bi bile osporene generalne ocjene koje su, na kraju krajeva, „presudile“ epilog cijelog slučaja. Inače, ne vidim nikakvog razloga da se ne objave svi dokumenti vezani za ovaj slučaj, jer bi oni izbili navodni adut iz ruku onih koji cijelim slučajem žele manipulirati.
; ea li sebi osobno nešto zamjerate u vezi ovog slučaja i da li Vam je zbog Rankovića savjest mirna.
— Savjest mi je potpuno mirna, i nemam si što zamjeriti. ima, međutim, nešto, što u principu zamjeram i sebi i svim drugima za prošle i eventualno i buduće slučajeve. Komunisti se moraju naučiti da su odlasci i razilasci, politički sporovi i neslaganja prirodna stvar u svakoj partiji i u svakom pokretu. U rješavanju takvih slučajeva treba razdvojiti djelo-nedjelo i čovjeka i osuditi djelo a čovjeku pristupiti kao živom biću, humano i čovječno.
Crvenkovski: Sužavanje problema
(O netačnostima i neistinama u Tempovom pledoajeu za rehabilitaciju Rankovića.)
—U senzacionalističkom pledoajeu Svetozara Vukmanovića Tempa za rehabilitaciju A. Rankovi:a i M. Đilasa (kojim, po ko zna koji put, stavlja sebe u centar pažnje jugoslovenske javnosti — ističe Krste Crvenkovski u svojoj izjavi „Borbi” — ima nekoliko grubih netačnosti, prosto neistina. Pođdimo redom:
Tempo govoreći o Rankoviću kaže: }
„— Na nekoliko skupova ja sam se već izjasnio da treba ispitati mogućnost rehabilitacije Alek: sandra Rankovića. I to stoga što su mi rekli, mada nemam dokaza za to, da Ranković nije prisluškivao druga”Tita i ostale drugove na visokim funkcijama. A baš to prisluškivanje stavljeno mu je na 4. By tp i kasnije kao najveći greh.“ („Borba“-4. maj 1989. g. — podvučeno je moje — K.C.
Tempova konstatacija o tome da je Rankoviću na 4. plenumu stavljeno u najveći zreh prisluškivanje Tita i drugih na visokim funkcijama nema nikakve veze sa rasprava: ma na 4. plenumu, a još manje sa Izveštajem komisije IK CK SKJ. U samom Izveštaju ni jednom se rečju ne spominje prisluškivanje Tita, a uopšte o prisluškivanju se govori kao iednom od ne malog broja drugih sredstava kojima se UDB-a služila u kontroli i vladanju nad ljudima pa i nad celim društvom. (Izveštaj Komisije je svojevremeno odštampan u „Borbi“ od 3. jula 1966. kao i u mnogim drugim novinama iz tog perioda, i svako ko želi da se bolje upozna i tačno informiše može ga tamo pročitati).
Interesantno je i to da na dodatno pitanje novinara — „Da li je prisluškivanje oznaženo kao najveća greška Rankovića“ — Tempo uopšte ne odgovara već umesto toga pro: dužava svoju već poznatu priču svojim unucima šta je sa Titom razgovarao o zahlađivanju odnosa između Rankovića i Tita.
Karakteristično je i to da se sećanje Tempa na 4. plenum redukovalo na prisluškivanje Tita i vis0kih funkcionera. Za Tempa je izgleda bilo važno jedino to da li je vođa partije i predsednik Republike a i sam Tempo prisluškivani, a sve druge vrste deformacija jedne političke policije {što je bila tema plenuma) i odraz svega toga na poredak u društvu od drugostepenog značaja.
Na sledeće pitanje novinara: „Na tome je svojevremeno radila odgovarajuća državno-partijska komisija” (nije to bila državno-partijska već isključivo partijska komisija — K.C.) Tempo odgovara: „Da, radila je i na čelu te komisije bio je Krste Crvenkovski. Ako se ispostavi da nalazi te komisije nijesu tačni, onda Rankovića treba rehabilitovati, a na odgovornost uzeti one koji su bili nosioci tt kampanje. Žrtve treba rehabilitovati“. („Ty
Komisija o kojoj govori Tempo, kao što sam već naveo, ništa nije iznela u svom izveštaju 0 prlsluškivanju Tita od strane Rankovića. Ona se prosto nije bavila tim problemom. Za to je bila formirana posebna tehnička (stručna) komisija na čelu sa general-pukovnikom Ivanom Miškovićem, tadašnjim načelnikom KOS-a u JNA, koja je svoj izveštaj ostavila SIV-u, a ovaj prosledio Saveznoj skupštini o čemu je bila vođena debata u kojoj je pomenuto i pitanje krivične odgovornosti što je sprečen0 od strane Predsednika Republike svojevidnom abolicijom.
A što se tiče kampanje protiv Rankovića tu je imao svoga udela i Tempo. Evo, na primer, šta Tempo piše o 4. plenumu u svojim Memoarima:
„Na plenumu sam i ja govorio. Počeo sam ukazivanjem na to kako je Stefanović pokušao da sVćde na prisluškivanje i da, odbijajući tu optužbu, čitavu stvar predstavi u drugoj svjetlini. Po meni, to Jč čak sporedno, a glavno je to da su takve pojave rezultat određenog stanja u Partiji. Stoga sam predlo: žio da vidimo politički značaj onoga što pretresamo.” ie
— Ja tu pojavu ne mogu drugačije okarakterisati nego kao djelovanje frakcijske struje, koja štiti konzervativizam, kojoj pogoduje administrativni način rukovođenja, koja se politički ne slaže sa 58” moupravljanjem u svim oblastima našeg društvenog života. Ali ona to ne smije javno da kaže. Saglašava se sa svim deklaracijama i rezolucijama, ali intimno stoji na suprotnim pozicijama. I čim se tako postavila, nema drugog izlaza nego da traži drugačije metode borbe protivu linije Partije, metode koje aa na prisluškivanje — glasila je moja politička ocena.“ „Revolucija koja teče“, knjiga 2, SIT.
. Tempo, tražeći odgovornost drugih za hajku protivu Rankovića sebe potpuno amnestira iako je on jedan od onih koji su na plenumu izrekli jednu od najtežih ocena i optužbi protivu Rankovića, ko: ja nije bila ni na čemu zasnovana, a najmanje je za takvo izricanje optužbe mogao naći oslonca U Iz veštaju komisije.
_ Ranković u Izveštaju nije optužen za frakcionaštvo, A valjda je i Tempu jasno da je frakcionaštvo najveća jeres i najteži greh u komunističkim partijama boljševičkog tipa kakav je u to vreme bio i SKJ.
_ Tempo je pre nekoliko nedelja izrekao na jednoj tribini da on nije pridavao veliki značaj prislušKONJI - e CK, a evo šta piše u Memoarima: anković je negirao sve optužbe (što isto nije tačno, ali o „tome” malo kasnije — K.C.), a tako je postupio i Stefanović. Ali, kada je Ćeća rekao da nikada nije ri i ij rukovodtćim funkcijama u Partiji, nijesam se mogao uzdržati. OI OS JSDV i — A ja? — upitao sam. Zbunjeno me je pogledao i pokušao da negira:
; — Ni tebe nisu prisluškivali...
Seka SObEJK prislušne službe priznao je pred komisijom da je dobio nalog da mč — Možda je to u vezi sa Đilassom? — pokolebao se Stefanović.
ON — A šta sam učinio u vezi sa Đilasom da me stavite pod prismotru? — insistirao
i Stefanović je ćutao... stavili ste me pod prismotru mnogo ranije. Još 19 i ij e protivu XOmupiprma i alalina — nastavio sam sa SONG SR LE čuti" (štr. aga je i dalje ćutao... I zaista, čovjeku kome nije čista savjest najbolje je da Niko drugi na plenumu sem Tem ij i ı pri ivanj | rugin 1 pa nije govorio o svom prisluškivanju. Tempo čak pomenuo i godinu kad je to u odnosu na JOE počelo da se RDEOJNJG, Pa kako POUR
Tempo tvrdi na osnovu priča nekih nj i iiateli : ORS Oe e i | kih njegovih prijatel i isoki ionera n! je bio prisluškivan i traži rehabitlitaciju. ČNOROVaL propieha JP eh PROVA
Na pitanje novinara: „A šta je sa Rankovićevi ji ; ; 1, je evim ondašnjim odnosom prema Kosovu?“ Tem ORO Ja TOO znam mnogo. Ali je na 4. plenumu bilo optužbi da je na Wosova zaveo teroT, Ml. Pe Ido i : Bi da na 4. plenumu nije niko govorio o teroru Rankovića na Kosovu, a o tome Mob peda Mk OK OSOD0 Jan totalno pobrkao, verujem slučajno. Sredinom Dei: vrtog) Bb Vezi sa tim i o teroru UDB-e nal SOASRNe gde je govoreno o odlukama plenuma Gaia „rezi . pRluŠĆVaNJEn Broza novinar postavlja pitanje: „Da li bi to značilo da je podvalji VO MPAA | e: „Ne znam kome je sve, i ko je kome podvaljivao. To bi prije svega bila pod omunistima”. Nije jasno koga u svom odgovoru sumnjiči Tempo: Tita ili Kom
siju. Što se tiče Komisije ja sam o i „li i isjja) 0D4 vestili Tita da ie brisluškia Sa Meke le %) 2aBa Valjda ne misli Tempo da smo mi (komisija 0
i i; B dana pre sednice I i lja dođem a dvb u Poo: 10: došao sačekao me je u volt. Seli mo za Wta nije rekao 7 : · 1 upitao me: da li bih prihvatio da budem predsednik Komisije koja će razmotriti delo.
—