Борба, 20. 05. 1989., стр. 9
SVET
NEDELJNA BORBA 20-21. maj 1989.
„WHHHIIRIRIIRRII II III II II u IuuII IN i strana
Između euroforije i eurofobije
irko Klarin
1,5,Ili će Evropa prikupiti sve svoje age da se ujedini i suoči sa izazovima treće industrijske revolucije, ili je neće biii, odn05n0 ostaće rasparčana i podelje-
| U čitaoce kojima ove reči zvuče poznai podsećamo da ih je pre nepune četiri 2dine napisao Peter Gloc, istaknuti prednik levog krila Socijaldemokratske artije Nemačke, u uvodu svog evropskog atselera: „Manifest nove evropske levi:#. Njegova dijagnoza je nemilosrdna: topa je bolesna, njena pokretačka snaga j iscrpljena, gubi svoj identitet i želju za „mopotvrđivanjem... U vojnom pogledu „dena je na „teatar“ konfrontacije sursila, U ekonomskoj i naučnoj sferi kası a Amerikom i Japanom, ekološki je jena na komadić osirommašene zemna kojem „šume trunu pred očima indintnih građana, dok evropska deca 0 radnička tako i kapitalistička — sve vie pate od astmatičnih bolesti...“ UkratK0, ukoliko se ne ujedini, „Evropa ide ka om kraju“. :
Nepune četiri godine nakon ove alarmantne dijagnoze, 8 kojom su se u to vrenp mnogi saglašavali, evropska raspoloženja su 56 iz osnova izmenila i, čak, otišla u aprotnu krajnost.Evropesimizam i.evrosloza potisnuti su — euroforijom, bezičnim oduševljenjem i očekivanjem moga što donosi 1992. Mada ni svi u Evdpi, a 0 ostatku sveta da i ne govorimo, „imaju jasnu predstavu šta će sve doneti i Wkve će sve efekte imati konačno stvaraijt jednistvenog, evropskog tržišta i ukidaij: granica među 12 zemalja članica EZ, 10), se očekuje sa euforičnim optimizmom. Dali je baš tako
S druge strane, u „ostatku Evrope“ iikle, onim zemljama koje su danas izvan HL- javlja se svojevrsna eurofobija, strah wd svega što bi 1992. mogla doneti onima ji su „izvan“ tog jednistvenog tržišta i buduće političke unije, čiji bi krajnji donet trebalo da budu sjedinjene države Ev10pe, w svemu tome, a najviše o našem meshu sadašnjoj i budućoj Evropi, razgova-
ji
Evropa i mi
Erberhard Rajn, direktor Direkcije za odnose EZ za zemljama Mediferawe i Bliskog istoka, ekskluzivno za „Borbu“ govori o „starom kontinetu“ 62 granica, o 1992. i periodu posle nje i posebno o mestu Jugoslavije U
svemu fome
ni razmišljati, da j idaj VOJA jati, da je 12 dosta i da je to do-
Ipak, postoji spisak kandidata?
— Postoji samo jedan formalni zahtev — turski. To je u postupku i Komisija treba da do kraja godine pripremi prvi izveštaj Savetu zajednice. Očekujemo, uskoro, prijavu Austrije, a predviđamo da bi u dogledno vreme, pre kraja 1990, i Kipar i Malta mogli istupiti sa svojim kandidaturama. Ne znam šta će biti sa Norveškom. Njihov bi zahtev, možda, mogao postati aktuelan tek 1991.
Vaša izjava na konferenciji za štampu, da od tri uslova za pristup Zajednici — geografskog, političkog i ekonomskog — Jugoslavija ispunjava samo onaj prvi, dobila je priličan publicitet i izazvala protivrečna reagovanja. NADAM SE I VERUJEM: Eberhard Rajn
repa SBNe riza iN i ansrraBK BNP ana OT aR i i rar Pie GEAR Tar -PZ SEME ar FETE RANO TOIApi Ein iaPA TANKI
aiku, zemlju parlamentarne demokratije
utražili prijem, verovatno odgovorili:
“
Mia vama blisko sarađujemo!
inaše nervne mogućnosti.
Ml smo ovih dana sa gospodinom EberMrdom Rajnom, direktorom Direkcije za nose EZ sa zemljama Mediterana, Blisgi Srednjeg istoka, dakle i sa Jugoslavim, Boraveći protekle sedmice u JugoslaIiji (Beograd, Zagreb i Ljubljana), i razgoMrajući sa jugoslovenskim. političarima, Privrednicima i novinarima, direktor Rajn nastojao da nam što jasnije predoči priike ineprilike koje nam se ukazuju na buIćem jednistvenom evropskom tržištu, u \t0pi (Zapadnoj) bez granica. Iskusni „evrokrata“, pokazalo se, veoMi je dobro upućen u naše unutrašnje pritinaše unutrašnje debate, posebno one ) našem mestu u Evropi. A u tim našim tbatama se, često, stiče utisak da naše Iključivanje u EZ zavisi isključivo od nas Smih, naših dogovora i usaglašavanja i Miše volje i želje, Da li je baš tako? 5 Prvo pitanje, gospodine Rajn, spau domen političke fantastike. Pretpostavimo sutra Skupština JuMslavije i Predsedništvo SFRJ doneMi jasnu, nedvosmislenu odluku o ukMčivanju naše zemlje u EZ. Šta bi se 0Bodilo u Briselu? ih U svom sadašnjem sastavu, sa 12 1n0Va, Zajednica je suočena sa tako znaS i teškim pitanjima, za period od ii Tednih 5 ili 10 godina, da trenutno u MI liko i ne razmišlja o proširenju i priaMlanju novih članova, O tome se, naravbil Vode neformalne debate, prijave se tntiraju, ali to, jednostavno, ne ulazi du naše prioritete. ji — Naš prioritet je stvaranje jedinstveblžišta i za to će nam trebati puno naibi Vremena, političke odlučnosti i i90T0sti. Zatim, čekaju nas i nove operaE Stvaranja monetarne i finansijske unirpalednice, kao i dalekosežne ustavne OBN Tek kada se sve to obavi, Zajed lika MOže razmišljati o prijemu novih čla-
Pogrešno sam terpretiran
Dakle, ništa do 1992?
niji, O tome u Briselu postoje različita koji Tja, ali svakako je veoma malo onih iti a atraju da bi se Zajednica mogla ši0 1995. Oprezniji veruju da bi se to ti re Atvariti negde pred kraj veka, dok 21 veka SHičniji ukazuju na prvu deceniju tipada- Ekstremisti, kojima ja nipošto ne 8m, smatraju da o širenju ne treba
e _______________ __ __— ____--—-—-_—_ —_— —__— K— IK - K | __———=—
— x x « 54-#M~ .L — . — K ii Y --- - —— -C - —-——-cIV –– – — «~o“. -tv—T:z— _ —.-··––– - –– —– - I --—- " - -— a S, ACA a maaaaaM-Mo.]s'4UAŠ ŠcLiš. H3 A EE – mrZmjiggogooooosodeSSEE"C"""==k''bze... r iđiiđi iĆX36/6 : · :ı . – o313]13]3]14IŠIi{ .ČIIIIČRČŠŠđIZ>RAD –––––:Ii "M " ARRIII S TT TT = ==. =. a e. = = = == === =
Nemamo mi te nerve
— Nije rečeno da svaka evropska zemlja, koja deli naša shvatanja političkog pluralizmitržišne ekonomije, može automatski da postane član EZ. Uzmimo, na primer, Švaji tržišne privrede. Njenč ekstremni federaliumbi nam, međutim, do te mere otežao život u Zajednici da bismo, kada bi eventualno
„Hvala vam lepo. Sviđate nam se, ali više volimo da ostanete izvan Zajednice i da ta-
— Jer, možete li da zamislite do koje bi mere iskomplikovalo našu igru prisustvo mmlje koja bi svaki čas išla na referendum da potvrdi ono što smo dogovorili u Briselu, Mile dvodnevnih ili trodnevnih danonoćnih diskusija o, na primer, cenama poljoprivitilnih proizvoda!? Takav luksuz, jednostavno, ne možemo sebi da priuštimo. To nadila-
— Mislim da sam pogrešno interpretiran. Nema formalnih uslova za pristup Zajednici, sem što, naravno, kandidat mora da bude — evropska zemlja. U članu 237 Rimskog ugovora stoji da svaka evropska zemlja može da zatraži članstvo u Zajednici. · .
Gde bi, po slovu ili duhu tog ugovora, bile granice Evrope: na Elbi ili na Uralu?
— O tome niko nije razmišljao kada je 1957. pisan i zaključivan Rimski ugovor. Bio je to vruć period hladnog rata i niko nije ni razmišljao o mogućnostima koje su se otvorile promenama i reformama u istočnom bloku i postepenim demontiranjem gvozdene zavese. ı
Vratimo se, ipak, na ono pitanje iz domena političke fantastike. Na osnovu kojih bi se kriterija u EZ raspravljalo i odlučivalo o eventualnoj jugoslovenskoj prijavi?
— Uoči prijema Španije 1985. godine, Zajednica je usvojila neku vrstu deklaracije o evropskom identitetu, u kojoj je zapisano da je za pristup EZ potrebna unutrašnja demokratska struktura i sličan, kompatibilni ekonomski sistem, zasnovan na tržišnoj privredi. Ali, ponavljam, to nije formulisano kao uslov za prijem novih članova.
— To sam, uprvo, i rekao na konferenciji za štampu: ne mogu da zamislim da Zajednica primi u svoj klub članove koji se ne smatraju u punoj meri demokratskim, u smislu u kojem se demokratija shvata u Zapadnoj Evropi. Jer, o prijemu novih članova moraju da se, konsensusom, izjasne svih 12 sadašnjih članica Zajednice, a zatim i većina u Evropskom
arlamentu koji je,kao što znate, veoma kritičan. Vidimo to i po debati povodom zahteva Turske: evropski parlament primenjuje veoma OŠ) standarde u pogledu demokratije i ljudskih prava, onako ka-: ko ih mi shvatamo. w
— Vi, u Jugoslaviji, kažete da imate pluralizam, jer se u partiji vode vrlo otvorene debate o svim pitanjima. To može biti vaše shvatanje pluralizma, koje niko u Zajednici nema nameru da osporava. Ali, mi u Zajednici pluralizam shvatamo drugačije, kao mogućnost stvaranja ! slobodnog delovanja različitih partija, njihovog nadmetanja za overenje birača. U svakom slučaju, već bi ta razlika bila dovoljna da se na vašu hipotetičnu prijavu odgovori: „Žao nam je, ali ne zadovoljavate kriterije kluba“.
— Na sreću, to se neće dogoditi. Jer, upravo su me danas, u vašem ministarstvu spoljnih poslova, uveravali da nema ni govora o tome da se, u doglednoj budućnosti, Jugoslavija pojavi sa zahtevom za prijem u članstvo EZ. Izričito sam zamoljen da u Briselu objasnim da je vladina pozicija o tome veoma jasna, kako se u sedištu EZ ne bi pogrešno interpretirale pojedinačne izjave i zahtevi, koji se u Jugoslaviji povremeno pojavljuju. Briselu je, naravno, to jasno i u njemu se na učlanjivanje Jugoslavije nikada nije gledalo kao na nešto što neposredno sledi.
Budimo realni... Dakle, ne bi nam ništa vredelo kad
usaglasili oko pristupanja Zajednici?
— Budimo realni: Jugoslavija treba prethodno da dovede svoju kuću u red, da nastavi realistično, korak po korak, da stabilizuje svoju ekonomiju i društvo, da nam se približi po stepenu razvijenosti, jer je i to veliki problem (imali smo ga sa Portugalijom, a sada, teorijski bar, i sa Turskom). — Heterogenost zajednice povećava se njenim širenjem. Možda ćemo, na primer, morati Austrijancima da skrenemo pažnju da se Zajednica razvija ka stvarnoj političkoj uniji, što možda neće odgovarati njenom neutralnom statusu. Ili da, recimo, alti i Kipru kažemo da u Zajednici ne može biti nesvrstanosti, ili Turcima da članstvo u Zajednici nije kompatibilno sa pripadništvom Islamskoj konferenciji. S porastom broja članica, rastu i problemi u procesu donošenja odluka.
Zašto mislite da su nesvrstanost i članstvo u Zajednici inkompatibilni?
— Samo sam postavio pitanje i ukazao da bi to bio novi problem, s kakvim se Zajednica nije dosad suočavala.Imamo, danas, situaciju da su sve zemlje EZ, sa isuzetkom Irske, članice NATO. Nemamo, međutim, situaciju da neka članica EZ igra važnu ulogu u neevropskim pokretima, kao što su pokret nesvrstanosti ili Islamska konferencija.
U našim unutrašnjim raspravama je, ipak, prevladalo shvatanje da nesvrstana pozicija Jugoslavije nije prepreka već prednost za naše uključivanje u Evropu i bližu saradnju sa Zajednicom. — To je u redu, ali morate praviti razliku između saradnje i uključivanja. Niko, recimo, nije pravio pitanje oko nesvrstanog statusa Kipra i Malte, kada smo pregovarali o njihovom stupanju u carinsku uniju, što je samo korak do punog učlanjenja u EZ.
— Kada, međutim, dođemo do članstva, koje podrazumeva i potrebu usklađivanja spoljne politike, to u izvesnim situacijama može predstavljati problem. Pretpostavimo da jednog dana EZ bude prinuđena — kao što je u prošlosti već i bila da preuzme sankcije prema nekoj ne-' svrstanoj zemlji. Recimo, Iranu, koji je istovremeno i član Islamske konferencije. Turska bi se tu našla u dosta teškoj poziciji, kako da ispuni svoje obaveze prema EZ i svoju solidarnost sa Islamskom konferencijom. Poslovali ste dobro, ali...
— Ne želim, ipak, da steknete utisak da mislim kako članice EZ ne mogu istovremeno biti i u drugim grupacijama. Uzmite slučaj Britanije, koja je istovremeno i u EZ i u Komonveltu, gde su uostalom i neke najznačajnije nesvrstane zemlje. No, da zaključim, to pitanje nije još postavljeno, o njemu nije raspravljano, te i nema nikakvih rešenja. Samo glasno razmišljam.
Da li ste, u razgovorima sa jugoslovenskim partnerima, stekli utisak da imaju jasne predstave o tome šta mogu da trako Oi i šta od nje mogu da oče-
ju
— Iskreno, nemam utisak da im je uvek najjasnije kako Zajednica funkcioniše. Mnogi mešaju veoma različite koncepte. Moj skroman cilj je da im te stvari što jasnije predočim i objasnim. Istini na volju, đavolski je komplikovano snaći se u svemu tome, čak i za nas same.
Mislite li da je Jugoslaija iskoristila sve pogodnosti i mogućnosti koje joj pružaju dosadašnji sporazumi i aranžmani sa EZ?
— Što se vašeg izvoza na tržištu EZ tiče, poslovali ste izuzetno dobro, čak impresivno. U proteklih osam godina, njegova je vrednost utrostručena: od dve na gotovo šest milijardi „ekija“. Postali ste prvi mediteranski izvoznik na tržište EZ, ispred Alžira, Turske, Izraela ili Egipta. Uz to, ostvarili ste i malo čudo, koje nije pošlo za rukom nijednoj mediteranskoj zemlji: raniji tragovinski deficit od dve milijarde, u veoma kratkom roku preokrenuli ste u suficit od oko 400 miliona „ekija“ (obračunska jedinica EZ, za oko 10 odsto „teža“ od dolara, prim. M. K.).
— Uz to, što je najvažnije, struktura vašeg izvoza u EZ veoma se brzo poboljšavala i diversifikovala, tako da danas njegove tri četvrtine čine industrijski proizvodi, čiji je kvaliatet veoma cenjen na tražištu Zajednice.
— Jedino gde ste, verovatano, propustili šansu, jeste područje zajedničkih ulaganja, stranih investicija i industrijske kooperacije. To, izvesno je, niste postigli ni približno koliko ste mogli.Nemam podatke za prošlu godinu, ali procenjujem da je iz EZ, kao direktna investicija, u Jugoslaviju ušlo manje od 50 miliona dolara. A istovremeno je Turska, čiji je ekonomski potencijal približan vašem, privukla više od
IIOREPROGAR S" PRIJE Tayiiyai aa OP VAJTA Nr era rUnET3i
Na sreću, to se neće dogoditi. Jer,
upravo su me danas, u vašem Mi-
nistarstvu spoljnih poslova, uveravali da nema ni govora o tome da
se, u doglednoj budućnosti, Jugoslavija pojavi sa zahtevom Za
prijem u članstvo EZ. Izričito sam
zamoljen da u Briselu objasnim da je vladina pozicija o tome veoma
jasna, kako se u sedištu EZ ne bi
pogrešno interpretirale pojedinačne izjave i zahtevi koji se u Jugos-
laviji povremeno pojavljuju...
200 miliona dolara. No, i to je smešna suma, ako se uporedi sa onom koja se slila u Španiju: četiri milijarde dolara samo u 1988! Španija,istina, ima dva puta veće stanovništvo i tri puta jači ekonomski potencijal, ali je privukla čak 80 puta veća strana ulaganja no što ste vi uspeli.
— Invesatitori traže sigurnost za svoja ulaganja, profitabilnost na duži rok, garancije da će i kroz 20 godina izvlačiti profite iz svoje investicije. Vi imate dobru, kvalifikovanu radnu snagu, jeftiniju od bilo koje u Evropi, imate odličan geografski položaj (nekoliko sati kamionima ili vozovima od industrijskih centara Evrope), i da ste na vreme prilagodili svoje zakonodavstvo o stranim ulaganjima i uključili se u sistem slobodne trgovine sa Zajednicom i EFTA, siguran sam da biste imali O redivo više stranih investicija i manje ekonomskih problema.
.. Moglo je bolje
— Dakle, kada me pitate da li je Jugoslavija mogla bolje, moj odgovor je: jeste, mogla je bolje, da je čovek poput gospodina Markovića postavljen na položaj premijera desetak godina ranije, i da ste ranije promenili zakone o preduzećima, stranim ulaganjima, investicijama i slično.
Šta će se sa formiranjem jedinstvenog tržišta 1992. promeniti u odnosima EZ i Jugoslaivje?
— Niko nije istraživao efekte jedinstvenog evropskog tržišta na Jugoslaviju. Uostalom, nije na nama da to istražujemo. Vi to morate istražiti. Vaša poslovna udruženja moraju da analiziraju šta se događa u EZ, u industrijskom sektoru, u bankarskom sektoru... i kako se to odražava na vas. Ono što mogu reći u nekom opštijem smislu, jeste da buduće jedinstveno tržište — sa ukidanjem unutrašnjih granica i preostalih nacionalnih restrikcija, sa unifikacijom standarda i regulacija, sa ubrzanim ekonomskim rastom... — otvara velike mogućnosti onima koji budu u stanju da mu se prilagode, da budu konkurentniji, da svoju tradicionalnu strukturu proizvodnje i izvoza usklade sa novim uslovima na tržištu. To važi kako za zemlje članice EZ, tako i za sve ostale koji žele da budu prisutni na tom ogromnom tržištu.
— Stara je izreka: „Ako ih ne možeš pobediti, pridruži im se! “ Pridruži, ne u smislu da postaneš član, već da učestvuješ u toj velikoj utakmici, u tom zajedničkom DOpOPI za ekonomski, socijalni,kulturni i politički progres Evrope. Nadam se, i verujem, da će Jugoslavija želeti i biti u stanju da postane deo tog progresa.
Novi „put svile"
Ogromna senka masovnih demonstracija u Pekingu koja se nadvila nad kinesko-sovjetski samit pokvarila je nenadmašni pekinški državni ceremonijal, ali ne i ono što je postignuto i što ulazi u riznicu najvećih i najznačajnijih međunarodnih događaja na prevladavanju hladnih ratova, konfrontacija, idejnih sukoba i vojnih i političkih pritisaka.
Jednom se i to moralo dogoditi! — da parafraziramo televizijskog voditelja nedavno iznenađenog ishodom jednog međunarodnog takmičenja druge vrste, U svetu, u kome se mnogo što-šta drugo događa, dogodilo se i ono najduže očekivano i gotovo nerealno i iracionalno u uslovima dugogodišnje zaleđenosti i zaoštravanja kinesko-sovjetskih odnosa, „Imao sam osećaj da i nije bilo tih 30 godina“ — rekao je u jednom trenutku sa olakšanjem Gorbačov, verovatno pod snažnim utiskom srdačnosti, razumevanja i spremnosti na saradnju svojih domaćina. I odmah im sugerisao da zajednički otvore novi „put svile“ između Pekinga i Moskve, čija simbolika je očigledna. Kina je nekoliko prethodnih vekova otvarala puteve u svim pravcima svojoj najskupocenijoj robi, obogaćujući tako i druge daleko zaostalije civilizacije kako Azije tako i Evrope.
Tih 30 godina...
Nije teško shvatiti Gorbačova kada se sa setom osvrće na „tih 30 godina“ ili kad nadahnuto očekuje nove puteve od Pekinga do Moskve, imajući u vidu verovatno da su svi dosadašnji putevi ili bili zamrznuti ili su vodili u jednom smeru od Moskve ka Pekingu, kada su od 1949. do 1959. služili uglavnom za prevoz neke druge robe — daleko od svilene.
Malo je još podataka o tome šta su sagovornici u Pekingu rekli o tim famoznim godinama, mada je realno očekivati da o tome nisu mnogo govorili, što se od prefinjenih državnika koji se međusobno cene i koji više gledaju u budućnost, i očekuje. Bilo je, doduše, nekih iznijansiranih osvrta, naročito u toku susreta sa kineskim veteranom Dengom, kada su i jedna i druga strana više izražavale žaljenje nego što su priznavale sopstvenu odgovornost za prošlost. „Osim di izvesnog stepena“, kako je sovjetsku odgovornost ocenio Gorbačov. „Beogradska Kanosa“ Hruščova i Bul-
anjina se, u svakom slučaju, nije ponovia. Velike sile to nerado čine, a sovjetski lider, uz sve to, ne može biti odgovoran za prošlost.
O tim famoznim godinama sve je poznato i gotovo da ništa nije sporno. Bilo je to više od hladnog rata, jer od četiri miliona kineskih vojnika, tri miliona bilo je ulogoreno na sovjetskim granicama,a našavši se oči u oči sa 50 sovjetskih divizija i 600.000 vojnika. Bio je to i svojevrsni psihološki rat kada su se u Pekingu gronzičavo kopali bunkeri, pa i više od toga kada su na reci Usuri vođeni pravi mali bojevi.
U pozadini ove konfrontacije oružanih snaga vodio se jedan daleko opasniji politički rat za hegemoniju u međunarodnom radničkom i komunističkom pokretu. Dve strane su se u tom obračunavanju često neprincipijelno tukle preko leđa trećih, napadajući ih bez skrupula, ometajući njihov razvoj ili ih potčinjavajući svojim obrascima i kontroli. To je i period proklamovanja ograničenog suvereniteta ali i kulturnih revolucija i „nereda pod nebeskom kapom“. To je period ratova u Indokini i pretenzija na ispravljanje granica i vraćanje otetih teritorija. To je period gušenja svake slobodne misli i kočenja napretka socijalizma pod izgovorom borbe protiv revizionizma (najčešće našeg antidogmatskog i antihegemonističkog).
Danas, kada se toliko govori o tih 30 godina, treba evocirati i prethodnih 10 od 1949, kada je proglašena NR Kina, do 1959, kada je došlo do otvorenog raskida. Formalno, sukob je izbio oko nesaglasnosti kako voditi korejski rat, odnosno oko odbijanja SSSR da snabde Kinu atomskom bombom. Iza tog sukoba, međutim, stajali
NAZIV
„Trg nebeskog mira" promenio je ime,
INOKONTAKT
Posle odlaska gostiju iz inostranstva, pojačana je prozivka drugova iz kineskog predsedništva. Problem je ovde, međutim, zbog kontakata sa domaćima, PROVOKATORI
Sa nadležnog mesta u Pekingu se saopštava da se grupa provokatora ubacila među nezadovoljne studente i radnike,
SAMIT
A, i prozora.
Tih ubačenih je sad desetak — ako ne i više miliona.
Piše: Vlado Teslić
su dublji uzroci — borba za prevlast u socijalističkom svetu — jer se Kina javljala u ulozi partnera i mlađeg brata, što SSSR nije prihvatio. Nalazeći se na istim idejnim, dogmatskim, pozicijama o izgradnji socijalizma, tada su prvi put posejane i klice sukoba oko obima i karaktera sovjetske pomoći Kini, odnosno oko (ne)ravnopravnosti — klice koje su sada tek stasale za žetvu.
Žetva 1989.
Danas, 1989, teško je predvideti tačnu i pouzdanu trasu novog „puta svile“ između Pekinga i Moskve, jer posle svih tih godina zamrzavanja i idejnih i političkih promašaja pa i neuspeha u izgradnji (i reformama) socijalizma i Kina sa svojim otvaranjem i SSSR sa svojom perestrojkom praktično su se našli u jednom novom svetu. U veoma upornom zalaganju za normalizaciju odnosa između Pekinga i Moskve nekad smo mi Jugosloveni iznosili kao jedan od glavnih argumenata da bi to poslužilo jačanju zajedničke stvari socijalizma kao i stvari pune ravnopravnosti. Danas se ravnopravnost podrazumeva, a sOcijalizam je najviše dobio na zajedništvu i snazi njegovom reformom — u šta se malo ko sa strane meša.
Prvi uslov za normalizaciju je ispunjen, u stvari, kada je otklonjena pretnja direktnog vojnog sukoba, odnosno kada je SSSR odlučio da povuče najveći broj svojih vojnika sa granica Kine. A to govori i o tome u čemu je bio glavni problem.
Bilo je neminovno, dakle, da opšti sovjetski prilaz razoružanju u odnosu na Zapadnu Evropu ili Ameriku dođe do izražaja i na Dalekom istoku — prvenstveno u odnosu na Kinu. Kinezi su to shvatili, mada su dugo bili nepoverljivi. Otud i posebno Dengovo priznanje za ono što su u nuklearnom razoružanju postigli SSSR i SAD kao i za sovjetsko povlačenje sa kineskih granica.
To ne znači da su pitanja bezbednosti ovom normalizacijom jednom za svagda rešena na širem području Azije i Pacifika ili da se, kako upozoravaju Kinezi, može očekivati vraćanje na sovjetsko-kineske odnose iz pedesetih godina.
Novi faktor u odnosima dve velike sile je Amerika sa svojim prisustvom i interesima u Aziji. Sovjeti i Kinezi su bili dovoljno mudri da međusobnu normalizaciju ne vežu za odnose jedne ili druge zemlje sa SAD, kao što su svojevremeno i predsednik Nikson i Deng postupili kada su normalizovali kinesko-američke odnose. Sve drugo je otvoreno i dugo će biti predmet rasprava i diplomatskih manevara: i sovjetsko insistiranje na kolektivnoj bezbednosti u Aziji u okviru koje bi se rešilo i korejsko i kampućijsko pitanje, i interes Kine da prema Americi ostane otvorena iz svojih ekonomskih ali i strateških interesa.
Zanimljivo je, kako primećuje visprani engleski novinar, da tri velike sile imaju sada dobre međusobne odnose, što je neuobičajeno, što će ih sprečiti da ratuju preko leđa trećih zemalja i da nijedna od njih ne može više da nametne svoju volju drugima a što ih sve zajedno upućuje na mir.
Ostaje, naravno, problem zapadnih ekonomskih sredstava i političkih ideja, odnosno izvoz tehnologije ali i političkih sistema, sa čim će se na jedan ili drugi način suočiti sve socijalističke zemlje i što može pokvariti ravnotežu. Na sve to sledi i logičan komentar: savršena ravnoteža postoji samo u savršenom svetu!
PADAVINE
Iz Pekinga se javlja o daljem pogoršavanju meteoroloških prilika.
Samit u Pekingu održan je iza zatvorenih vrata.
Grmljavine ne prestaju — a očekuju se i padavine.
1} Ji