Борба, 14. 07. 1990., стр. 3
MA NEDEUE: e Iskušenja izv. nacionalnih pomirenja _
Prst opomene u kosturnici.
Mirko Mlakar
avangardnijim dijelovima Jugosla-
vije upravo se radi na približava-
nju konca Drugog svjetskog rata! Jer, kraj rata je kada se, između ostalog obilježe grobovi svih stradalih i kada se ma koliko je uopće bilo (kako ratova u Ratu, tako i mrtvih). Tek sada će se saznavati koliko ih ima.
Doskorašnja vlast sektašila je i prema kostima. Izdigla se na skeletima i na upotrebi kostiju i od kostiju nije mnogo makla Kosturi su bili jedan od izvora legitimiteta i prst opomene: vidite što će vam se desiti ako ne bude nas, tj. vaše narodno-klasne
epike IE iF EID Danu: ID Kiruna Ine pri Jeti ej
Domovina za sve
Na „mitingu“ u Kočevskom Rogu dosta nezapaženo je prošla Spomenka Hribar, inače, „prvoborac“ i „ideolog“ nacionalnog pomirenja.
Recimo u „Mladini“ od 15. aprila 1985. svoje shvatanje nacionalnog pomirenja eksplicira time da joj je stalo do toga „la već jednom budemo svesni da u narod spadaju svi i svaki pojedinac. Ne možemo se večno ponašati tako što ćemo za neke ljude jednostavno reći — to su neprijatelji, prema tome nisu narod. Narodnu i društvenu zajednicu činimo svi koji ovde danas živimo i koji smo dosuđeni ovom prostoru i ovoj i ovakvoj domovini; svi smo mi domovina, a ne samo neki, izabrani. 1 ako to preuzmemo na sebe i zaista o tome razmislimo utvrdićemo kakav je danas besmisao i blasfemija ekskomuniciranje pojedinaca ili čak grupa ljudi (filozofa, so(jologa, književnika...) kao — neprijatelja. Ali problem je u tome kako urediti život da domovina bude u tom smislu zbilja domovina, to jest, domovina za sve i svakoga. Jedinstvo naroda je na osnovu ideološkog shvatanja i težnje uređeno stepenasto, hijerarhijski, a ja se zalažem za pluralizam, jer je izvesna društvena, narodna zajednica unutar sebe neizmerno raznolika, rastavljena na delove — ali i pored te rastavljenosti ona nije anarhična kad je prožima svest o zajedničkoj sudbini i kad svako ima mogućnost da na osnovu svojih moći ostvaruje narodnu bit. I poređ svih razlika među nama postoji, morala bi postojati, primarnija svest o tome da smo narod, da postojimo u ovoj državi, Jugoslaviji,koja je naša i da smo za nju odgovorni.“
lis: GABI Oki rzyRTK Gray agro Emir rWir gy asgıiTaTra:4
vlasti. Zato će sada zaređati mirenja živih nad ostacima ostataka mrtvih. No, da li će to biti službeno sahranjivanje kako žrtava jedne ideologije, tako i nje same, ili humani{tarni) zov: nikad više ekstremizama, ma koje boje, pošto vode do masovnih grobnica?
Zašto li su se borili?
Kao što su „crveni“ iskoristili 9, odnosno 15. svibanj (maj) 1945, neće li nova vlast sve kosti stavljati na svoj saldo? Zasipurno hoće, samo je pitanje koliko. Možda i toliko da se potpuno zagubi kako su se komunisti ipak borili protiv fašista, te da četiri godine nije bio samo građanski rat {inutarnacionalni i međunacionalni), ne0 i rat protiv okupatora i onih koji, eto, „nisu baš najbolje raspoznavali boje“. Napredak je, međutim, što poraženi, dakle, preživjeli „pravi“ komunisti neće morati
Konac rata, drugi put
Macionalno-republičke „pacifikacije" poklapaju se, gotovo U isto vrijeme, sa sve vrelijim valovima hladnog rata medu
nacijama-državama
emigrirati u Ameriku i Englesku, nego će odumirati prirodnom smrću. Takvu priliku nisu imali oni koji su zbog drugačijeg mišljenja morali umirati po inozemstvu, uz kvalifikaciju da je riječ o „ustašama“, „četnicima“ i sličnoj „krvožednoj bandi“, iako nikoga ubili, pa ni barut pomirisali. U tom smislu, tzv. nacionalno pomirenje više je nego neophodno. Sloboda neke države računa se i po tome da li, i koliko ima vanjske političke emigracije,
to se tiče mrtvih, na koncu će ispasti da su svi uzidali svoje živote u temelje nacionalnog bratstva-jedinstva. Tako će to, izgleda tumačiti njihovi preživjeli suborci, sadašnje generacije i buduća neka pokoljenja, a jadni će se balisti, četnici, partizani, ustaše i ini, vrtiti u grobovima. Pa jesu li se oni zato borili i poginuli da im sada pomirene kosti zveckaju sudarajući se sa kletim dušmanima?
Izmirenje bi dobilo humanistički iz. gled tek kada bi bilo pomirenje svih, odnosno živih sa svima mrtvima. A završnih
operacija za oslobođenje Jugoslavije, na Kočevskom Rogu i na sličnim posljednjim destinacijama nisu likvidirani samo „katolički Slovenci“, nego i mnogi drugi. Ali na poprebnom obredu — nakon 45 godina! — Ordinirali su samo katolički duhovnici. Time se pokazalo što je bilo bitnije: nacionalni državno-crkveni krst u šumi-kosturnice ili ljudi žrtve jedne ideologije u pomahnitalosti. A bila je potreba da se ekumenski okupe svi mogući, i ne samo iz, kršćanskih tradicija. Ali takav bi skup smrdio na nešto najnepoželjnije u ovom trenutku, a to je međunacionalni i muhltikonfesionalni unitarizam.
Udbaši i gospođice
Ako je izmirenje misao živih na mrtve, da mrtvih više ne bude, to je u redu. Ali, vi se mirite međusobno da vašu naciju, vertikalu, što manje presjecaju druge vertikale, ili ne daj bože, horizontale i dijagonale, a
Trobojnica nad njima
Kako su to radili drugi, recimo ne Povodom dva veka velike francus
de u Evropi. e revolucije, u Francuskoj je snimljen film pod
naslovom „Šuani“ (sam pojam „šuana“ označava određenu vrstu pobunjenika protiv re-
volucionarne vlasti, u Vandeji, 1793. godine,
što će reći da su bili rojalistički nastrojeni
seljaci, takoreći sankiloti). Reditelj Filip de Broka, iskusni majstor istorijskog spektakla, sa posebnim smislom za galsku eleganciju uradio je završnu csenu filma: Dakle, dok sretni ljubavnici — mlađu brat, ORO šuana, otima starijem bratu
devojku, pošto je ovaj završio u slavu giljotine
ojoj se divio — lete nad Atlantikom, u
primitivnoj aviospravi koju je konstruisao stari, liberalni plemić, što ih je sve troje odgajio, na zemlji se zbiva teška drama. Republikanski gardist bi da puca na begunce, a stari, liberalni plemić mu to brani, i u međusobnom gušanju, dakako, ubijaju jedan drugog. A onda, francuska trikolora, bez ikakvih oznaka, tj. kokardi, pada preko njihovih mrtvih tela (dok kamera leti u nebo). Podrazumeva se da natpis „fin“ prati muzika „Marselje-
“ ·
ze
Lako je Francuzima, primetiće neko od naših, jugoslovenskih cinika, kad za takve
stvari imaju dva veka ispred sebe, a mi samo pedeset godina. I u tome je, izgleda, ključna razlika. Jer, u zastavama, na primer, nema razlike, budući da su trobojnice, baš kao
francuska trikolora, krasile grudi srpskih, slovenačkih ili hrvatskih momaka. Ako ništa drugo, južnoslovenski narodi, kao što se zna, mahom operišu na svojim zastavama sa tri
„standardne“ boje: belo-crveno-plavo (redosled se, prirodno, slaže sa nacionalnim izbo-
rom).
D. B.
ne mirite se sa onim drugima. Kako to da se sa Nijemcima nikad nismo svečano mirili. A ni oni sa nama. Mirili smo se radno, pa nam formalnosti nisu ni padale na pamet. S druge strane, Nijemci su se sa Poljacima trebali miriti i formalno. I još će se miriti, jer su susjedi. U Jugoslaviji, prvenstveno u njenom širem geopolitičkom srcu, svi su susjedi, često istog dinaroidnog tipa, ali sa drugim nacionalnim imenima. Ukoliko nas rad kapitala — onemogućava povicima na štetočinstvo „tehnomenadžerstva“ i sl. — nije, ako ne pomirio, a ono barem smirio, zašto se onda sada ne mire (glavni „novi“) Hrvati i Srbi? Zasad se jedino mogu dogovoriti da su žrtve kako komunista, tako i jedni drugih. Stari režim bio je „srbokomunistički“, ili se, iz druge busije otkriva da je glavna ispostava Kominterne bila u Zagrebu. 1 tu je upravo najprijeporniji lik-tzv. nacionalnog pomirenja. Naime, nacionalno-republičke „pacifikacije“ poklapaju se u isto vrijeme sa
«sve vrelijim valovima hladnog rata među nacijama — državama. Neprijatelj je izvan nas, oko nas. Među nama, u našoj naciji, samo su izdajice nacije. Dajmo im status boraca za nacionalnu stvar, barem u rezervnom ešealonu. A ako se mirimo sa okruženjem, koje se nama uglavnom ukazuje kao vanjski neprijatelj, gubimo smisao po-
Ze
stojanja, tj. otima nam se ono na temelju čega, naspram čega postojimo! Pojavljivat će se taktičke teškoće — kako li se miriti sa hrvatskim ili slovenškim četnicima? ali i to će biti lakše od mirenja, zapravo uspostavljanjae živahnih odnosa među ljudima koji, ma zamislite, pripadaju drugoj naciji ili su rezidenti susjedne republike (možda i monarhije).
Sadašnji nalet mirenja — od albanskog do slovenskog ipak je nešto poput tople vode iz bojlera. Nije li, naime i Maršal ponudio „oprost“ četnicima nezakrvavljenih ruku, nisu li praktično to mirenje započeli još udbaši ženeći se:sa pospodicama iz boljih kuća dekadentne klase?
Svaka se vlast prikazuje široke ruke... dok se ne konsolidira. Vlast „nove Jugoslavije“ pokušala je internacionalno-nacionalno mirenje, ove najnovije hoće nacionalno. Umjesto „bratstva i jedinstva“ sada će „bratstvo i sestrinstvo“. Dakle, oni koji su bez braće, a i bez „braće“, trebat će ponovo neka nova utočišta, kojih među živima valjda još ima. Zavičaje umjesto ovakvih Domovina...
Poeni
NEDELJNA BORBA
subota-nedelja 14-15. jul 1990. | strana
Hrvatska: razumom protiv ekstrema Hoće li susret tri {ii 33) stranačka prvaka u Glini, ili na nekom drugom
mjestu stradanja, doista biti početak pomirenja nad žrtvama rata, Ili će to bili adrenalin u krvotoku onih kojima trebaju novi nesporazumi u „lije-
poj našoj“
Seada Vranić
ovi detalji oko jame Jazovka nc prestaju puniti stupce štampe u Hrvatskoj. Javljaju se svjedoci,
spremni govoriti nakon višegodišnje šutnje. Redakcijama novina stižu pisma u kojima čitaoci iznose lične drame. U mnogim se sjećanjima ponavlja kako je Hrvatska prepuna „Jazovki“...Javnost se, s razlogom, zgražava nakon otkrića masovne grobnice u selu Sošica u Žumberku. Bezbroj je pitanja oko Jame prepune ljudskih kostiju. Relevantnog, odgovora još nema, čekaju se nalazi odgovarajuće komisije. Do tada, tko god se sjeti, može pričati što mu je volja. Za jedne je Jazovka „odmazda nad hrvatskim narodom“, „stratište cvijeta Hrvatske“, „dokaz partizanskih zlodjela“, „argument za razotkriće najveće povijesnc prevare“, „povod za prevrednovanje strana u četverogodišnjem građanskom ratu“, razlog za „prekvalifikaciju dojučerašnjih neprijatelja i izdajica u mučenike“... Drugi uzvraćaju da je „zločince sustigla zaslužena kazna, preblaga za sva zlodjela koja su učinili“... Treći, pak, kažu „bio je rat, surov i krvav, ubijalo se masovno, a povijest ionako „pišu pobjednici“.
Svađa živih oko mrtvih
Živi se opet svađaju oko mrtvih, jaz ne samo potomaka ratnih pobjednika i poraženih, nego i naroda, sve se više produbljuje. Ponovno se vode nacionalne parnice. I sve se to čini najmanje u želji da bi se rasvijetlile tamne mrlje iz prošlosti, ponajviše da bi se njima manipuliralo u dnevne, političke svrhe, uprkos glasova razuma da se to ne čini.
U takvom okruženju ovih dana stiže „zvaničan“ poziv na građansko. pomirenje nad žrtvama rata. Inicijativu: SKH Stranke demokratskih promjena i njezinog predsjednika Ivice Račana u načelu prihvaćaju stranački prvaci HDZ i SDS, dr Franjo Tuđman i akademik Jovan Rašković. Početak simboličnog pomirenja bio bi u Glini, odabranoj kao simbol stradanja srpskog naroda. „U planu“ je i Jazovka (kojoj je Rašković spreman prići „tek pošto se doista rasvijetli njezina tajna, prije ne“, Jadovna...
Progutat će Račan zbog spomenute inicijative mnoge knedle, čuti nebrojene osude i uvrede na vlastiti račun, jer sc drznuo „poistovjetiti žrtve i zločince, antifašistički i oslobodilački rat zločinima“. I može stoput ponoviti da „između zločinaca i nevinih stradalnika nema izjednačavanja, da borba protiv fašizma za nacionalno i socijalno oslobođenje nije isto što i građanski rat“, ništa mu nc vrijedi. Naravno, ima i glasova koji mu čestitaju „na mudrom, poštenom i hrabrom potezu, kakav su ranije morali učiniti njegovi komunistički prethodnici...” Treći, pak opet kažu: Badava mu dobre (i ozbiljne) namjere, upao je u stupicu!
Reakcije povodom spomenute inicijative, ali i povodom otkrića masovnc „grobnice“ u Žumberku govore, nažalost, da je toliko potrebno zakopavanje ratnih sjekira (u duhu civilizacijskih dostignuća Evrope na koju se svi pozivamo) sve prije
nego jednostavan čin. Građansko pomircnje koje bi trebalo biti simboličan znak dobre volje i riješenosti da se u budućnosti neke nove jame ne pune ljudskim kostima, zajedno bi trebalo uslijediti tek pošto „Hrvati zatraže od Srba oprost za gčenocid“, a za druge „tek pošto Srbi zamolc Hrvate za izvinjenje što tek danas, nakon više od 70 godina srpskog terora, mogu u Hrvatskoj biti svoji na svome“.
Dva spomenuta (ekstremna) mišljenja čijih zagovornika baš i nije mali broj, imaju mnogo više zajedničkog nego što mogu i zamisliti. |jedni i drugi skloni su izjednačavanju: Hrvata s ustašama, odnosno srpskop naroda (kao dežurnog krivca) s režimima u kojima je i sam trpio, ništa manje od hrvatskog naroda. Druga jc zajednička točka dva ekstrema što masovno proizvode mržnju dajući tako neporeciv doprinos novom nacionalnom razdoru.
Nacionalno parničenje
Postavlja se pitanje ima li u Hrvatskoj dovoljno razuma i dobre volje da sc ckstremi prevaziđu. Nedvojbeno ima i jcdnog i drugog, ali i neskrivcnih nastojanja koja ih blokiraju kratkoročnim političkim kalkulacijama. Glasovi razuma kažu da mrtve, napokon, treba pokopati. No, zagovornici permanentnog građanskog rata i nacionalnog parničenja postavljaju uvjete. Za neki od njih vrijeme je da se NOD proglasi zločinom ili, barem, da sc svi ak teri rata poravnaju, podvedu pod istu „ka pu“. Drugi, pak, koji također nc žele po: mirenje, optužuju njegove zagovornike da hoće baš — postrojavanje partizana i usta ša u isti red, zločinaca i žrtava u isti grob
Uz ovakve uvjete pomirenje je nemoguće kao što nema izgleda za oprost grijcha ako se on želi izvesti u duhu osvctc kakvom su progovorili prije dva mjeseca mnogi "prisutni na „misi zadušnici“ kod Blajburga. Može li se, napokon, razmišljati o građanskom pomirnju i pokapanju mržnje u sjeni upornog pretjerivanja oko broja žrtava (od 30 tisuća do milijuna) u Jasenovcu ili treba čekati nalaz komisije koja bi, za dvije-tri godine, utvrdila točan broj žrtava rata, uključujući i jasenovačke?
Živima, ne radi mrtvih nego radi njih samih, treba pomirenje, jer nad zavadcnim grobovima nije moguća ni mirna budućnost. Predsjedništvo Hrvatske optimistički je uvjereno da je čin pomirenja moguć u kratkom roku „jer je to općenarodna želja“. Zbog toga vrhovništvo „lijcpc naše“ žuri s podizanjem spomenika svim poginulim i stradalim u ratu. Hoće li podizanje spomenika „svim mrtvima za Hrvatsku” napokon pomiriti zavađenc stranc ili će izazvati nove nesporazume? Hoće li susret tri (ili 33) stranačka prvaka u Glini ili na nekom drugom mjestu stradanja doista biti početak pomirenja nad žrtvama rata ili će to biti adrenalin u krvotoku onih kojima trebaju novi nesporazumi u Hrvatskoj?
Realisti kažu da će do pomirenja, kao civilizacijskog i humanog čina, doći tck onda kad se isključe sve kalkulacije i kada to ni jednoj strani u aktualnim političkim sporovima oko mnogo značajnijih pitanja sadašnjosti i budućnosti Hrvatske, nc bude donosilo nikakve poene. Ukratko, ra: čunaju da će takve uvjete stvoriti demokracija, ali se i ona tek treba dogoditi.
MR II DD O u UUUUUUT a a u u u u u u u u EE
Iz bratoubilačkog mira u bratoubilačko pomirenje
Dragan Bisenić
i partizane ili komuniste u Srbiji nismo ni osećali. Ako su naša ı slagališta bila stalno napadana, bljačkana ili uništavana, to je bila krivica ihailovićevih ljudi, a nc partizana. Oni šu ispred nas zatvarali sve puteve do sela i riznica, te tako sprečavali svaki nemački Izvoz iz Srbije...“ Ove reči koje je na suđelju 1947. izgovorio šef nemačke ratne priVrede u okupiranoj Jugoslaviji Franc Nojauzen, pored ostalih svedočanstava, koriste se veoma često u aktuelnom prevredMOvanju ciljeva i karaktera borbe Draže ihailovića. Naravno, pitanje bi trebalo da rasvetli da li je Mihilović bio patriota i antikomunista i izdajnik ili čak samo patTiota. Hoće li se Srbi izmiriti sa Dražom bovodeći se za primerima severnijih deloVa južnoslovenskih naroda, sa Ljotićem i edićem koji su svi zajedno do. sada nosili atribut izdajnika ispred svog imena? Na prvi pogled reklo bi se da oprost za Mrtve i nije komplikovan posao. U sva0m humanom društvu to je civilizacijska Užnost koju živi moraju poštovati, ako ni Zbog čega drugog onda zbog neizvesnosti Vlastite (političke) sudbine. _ Drugi svetski rat Srbiju i Srbe podelio Je na tri glavne političke grupacije: partizane, Dražinu vojsku koju je zastupala
Srbija: između partizana, četnika i ljotićevaca ·
Da bi oprostili svojim mrtvima iz rata Srbi će morali da se oproste 00 komunizma, da se poput drugih , u d0volinoj meri, odreknu Jugoslavije i da polisnu mifologiju kosovskog boja
vlada u izbeglištvu i Nedićeve formagije koje su blisko sarađivale sa Nemacima. Uloga partizana u proteklih pedesetak godina bila je dovoljno obrađivana. Sa stanvišta partizanske ideologije transformisane u nauku, objašnjavana je i uloga druge dve grupacije. Međutim danas to više nije dovoljno. Ne bi trebalo zbog toga sumnjati da će i Srbi, ukoliko ostali narodi uklone političke i ratne barikade između svojih mrtvih, krenuti u sličnom pravcu. Cini se da im se ako se sudi po potezima slovenačkih i hrvatskih vlasti taj potez preporučuje. Međutim, same Srbe taj korak bi stavio pred izvesne dileme.
Nedić i Faust
Današnje posmrtne svečanosti nacionalnih pomirenja iznete su zahvaljujući dvema političkim tendencijama: nacionalizmu, u većoj meri, i antikomunizmu. Ako se sa nacionalnog, stanovišta, gleda, rat je trebalo da dobiju Pavelić, Hitler i Nedić. Pavelić se borio za „nezavisnu
državu Hrvatsku“ i nije pitao koliko to srpskih glava košta. Hitler je ratovao za Nemce i razume se, za njihovo dobro. Nedić je koraborirao sa Nemcima, „da bi spasao srpski narod“.
Ja jasno vidim svoj put i svoju sudbinu. Mene će kad Nemci odu, streljati ili obesiti. Ali pre nego što dušu predam Bogu, viseći uz neku banderu na Terazijama,. ja ću tamo daleko ispred nebeskog prestola videti bar jedan milion Srba, koji mi u jednom glasu kažu: Ostali smo u životu
lagodareći tebi, tvojoj kolaboraciji i izdaji. Pobednici, komunisti ili Mihailovićevi ljudi će me ubiti, a oni će me mrtvog braniti, i pred bogom i pred Srbima i pred sudom istorije. General Mihailović je rešen da za Srbiju da svoj život, ali ja radi tog miliona i celog svog naroda, žrtvujem nešto više od svih ljudskih života: žrtvujem
svoju čast i svoje svetlo ime. Poginuti za ·
Otadžbinu je. lako, jer smrt boli samo tre-
nut — dva, a dati obraz za Otadžbinu je
NUJ9Ča teže jer sramota će da boli i u grou!”. Ovako je sam Nedić ocenio svoju ratnu ulogu, pridajući joj obilati faustovski naboj. Međutim, ta vrsta racionalizma i poštovanja jače sile direktno pobija mitologiju kosovskog. Između „carstva nebeskog“ i „carstva zemaljskc?“ izbor je pao na prvo. General Nedić bi morao da bude utopljen u „Vuku Brankoviću“, mada već duže vreme Vuk Drašković predlaže svečano izmirenje Srba i Nemaca. Obrazloženje „čelnika“ i „bradnika“ SPO je ničeansko: Srbi i Nemci su časni neprijatelji, pa
prema tome imaju sve uslove da budu i
časni prijatelji.
.. u. N · v Godišnjica smrti Draže Mihailovića )
Pomirenje Srba sa formacijama Draže Mihailovića, može se reći, davno je, ali u drugoj formi, otpočeo Dobrica Ćosić romanom „Deobe“, ukazujući da su rezultati
kolektivnih htenja često sasvim suprotni individualnim nakanama. Osim toga, pa-
ralelu „Draža Mihailović — Ante Pavelić“ i „četnici — ustaše“, koja je bila obavczu:· juća proteklih pet decenija u vladajućoj ideologiji i nauci, teško je razdvojiti. Ako Pavelić krene iz Madrida, ni Draža vero vatno neće ostati na svom mostu. | obrnu to. Istine radi, mora se reći da Draža Mi. hailović i njegov pandan Pavelić nisu u is toj ravni, ne samo zbog toga što je Draža. bio na Ravnoj gori. Četnici i vojska Draž«, Mihailovića nisu identični, jer su četnic, bili posebno organizovani i kasnije stavljci ni pod komandu Draže Mihailovića. Među Mihailovićevim ljudima bilo je i Hrvata, Slovenaca, pa i Muslimana, isto kao što je među Đujićevim čctnicima postojao jedan Hrvatski bataljon.
Akcija za prevrednovanje „imena i decla“ Draže Mihailovića u nacionalističkom krilu političkih partija u Srbiji već je u toku, tim pre što jc 17. jula godišnjica od pogubljenja Draže Mihailovića. Tako jc, recimo, u sredu noću, jedan mladić odeven u crno i sa bradom naravno, u POtOVO SVC prodavnice na Terazijama i Ulici Maršala Tita u Beogradu ispod vrata ubacio jedan plavi letak. Na njemu je slika Draže Mihailovića sa potpisom i „in memoriam 17. jul 1946 — 17. jul 1990“
___Da bi izveli svoje „nacionalno pomircnje“, Srbi će morati, prce nego što oprostc svojim mrtvima, da sc oproste i od tri idcje. Prvo će morati da sc rastanu s komu-
nizmom kako bi on zauzco mesto „dežurnog zla“, kao što su to doskora bili „doma: ći izdajnici“. Zatim će morati da se popul ostalih, u dovoljnoj meri odreknu Jugosla· vije, kako bi se stvorio prostor za dostilisane nacionalne ideologije, kao u Slovocniji ı Hrvatskoj. Na kraju, moraće da sruše mi tologiju kosovskop boja i izaberu povoljni ji položaj u tragediji“. Ako se krenu tim putem, Srbi će definitivno učvrstiti svoju ljubav prema porazima. Ostajc im još da izaberu između dva datuma 1. decembar 1918. ili 29. novembar 1943. Ali, Srbi imaJu ı šansu više od ostalih jugoslovcnskil naroda. Pravi „oproštaj“ poraženima mqoQBu dati samo pobednici. Međutim, sada su i ti pobednici poraženi. Jugoslovenski komunisti imali su tu priliku u trajanju od 40 godina i nisu je iskoristili. Njihova pobed- | nička ideologija smestila se pored protivničkih i pobeđenih. Logično je da će antikomunisti sve oprostiti antikomunistima, kao što su komunisti sve opraštali „podobnim komunistima“.
Jugoslavija, iz ovc perspektive, ioš če ' ka na kraj drugog svetskog, rata. Bratoubilački rat rezultirao je bratoubilačkim mi rom. Sada se traže putcvi kako će su stići do bratoubilačkog pomircnja.
(Nastavak na 4. strani)
|J