Борба, 14. 07. 1990., стр. 4

Liberalizam u Srbiji

dogovorili da njegova razmišljanja izrečena tokom razgovora rezimiram na način koji će biti najadekvatniji strukturi knjige koju sam pripremio. Iskreno se nadam da nisam prekoračio „granice“ našeg dogovora. Pre samoga rezimca koji sam sačinio, a za koji, narav20, snosim punu odgovornost, ja sam čitaocu ponudio na uvid neke zanimljive iskaze Marka Nikezića sa 21. sednice Predsedništva SKJ (decembar, 1971. godine), koji su, inaCe, Još u 0n0 vreme, naročito tokom „razrešavanja“ sukoba u Srbiji 1972. godine, bili „inkriminisani“, pa i korišćeni kao argumenat za njegovu idejnu i politički diskvalifikaciju.

Inicijativa Josipa Broza u Srbiji, septembra-oktobra 1972. godine, samo je, naravno, jedan „logičan“ epilog. On je odluku o „raščišćavanju“ situacije u Srbiji doneo mnogo ranije. ne samo odmah posle 21. sednice Predsedsništva SKJ (decembar), nego čak pre 17. sednice Predsedništva (april, 1971. godine). Tačnije, od onoga momenta kada je ocenio da se rukovodstvo SKS ponaša i suviše „samostalno“.

Mi sami smatrali smo da je takva samostalnost bila zaista samo relativna. Ona nipošto nije prelazila institucionalne okvire ondašnje jugoslovenske politike. Naravno, ovo rukovodstvo je smatralo da jugoslovenska politika, kako do ustavnh amandmana, a naročito posle njih, pruža dovoljno široke mogućnosti za jednu pozitivnu inicijativu, koja bi trebala i mogla da omogući brži društveno-ekonomski i demokratsko-politički razvoj Srbije, u skladu sa njenim objektivnim mogućnostima i tradicijom, te da bi to bio njen najbolji i najprimetniji doprinos razvoju Jugoslavije i konsolidaciji međunacionalnih odnosa na sadašnjoj (ondašnjoj) etapi.

Srpsko rukovodstvo, pre svega onaj njegov deo u Savezu komunista kome su, inače, bili veoma bliski neki srpski kadrovi u Federaciji (Koča Popović, Mijalko Todorović, Milentije Popović, Mirko Tepavac), a koje je svoju „političku filozofiju“ sintetizovalo u formuli „moderna i demokratska Srbija“, nije moglo ni pretpostaviti da bi to Josipa BroZa moglo, na neki suštinski način, tangirati. Da bi on, dakle, ovakvu politiku mogao ocenjivati kao bitno udaljavanje od društveno-političkog modela koji je bio apsolviran, ma_e posle 8. kongresa SKJ, a naročito posle Brionskog plenuma i posle 9. kongresa

Jer, paradigma „moderna i demokratska Srbija“, podrazumevala je, pre svega, je-

dan zahtev za koncentracijom sredstava i snaga Srbije prema modernizaciji privrede uklivčujući i modernizaciju „njenog rukovođenja“ i razvitak demokratskih odnosa, kako u SKS, tako i u okviru integralnog političkog sistema, ne izlazeći iz njegovog tradicionalnog okvira. Josip Broz je, međutim, vladajući slogan „moderna i demokratska Srbija“ razumeo kao opasnu eskalaciju liberalizma, ne samo u srpskom društvu u najširem smislu, nego u najužem rukovodstvu SKS. Suština stvari je u tome što su njegov stil upravljanja državom i partijom, a i dotadašnja praksa, bili u kontradikciji sa mogućnošću da neko republičko rukovodstvo artikuliše jedan projekat koji se ne uklapa u tradicionalnu la nologiju (borba klasa, rukovodeća uloga Komunističke partije, vlast radničke klase, itd.

„Beograd* — opsasnost za sve!

Slobodniji vetrovi koji su zahvatili deo beogradske štampe, „ncefikasne“ mere prema prupi profesora beogradskog Filozofskog fakulteta i slično, samo su učvršćivali Josipa Broza u zaključku o ekspanziji opasnih liberalističkih tendencija u samome rukovodstvu SKS. Pri tome, značaj Srbije kao najveće-najbrojnije od jugoslovenskih republika, te uloga Beograda, kao centra najveće ekonomske i intelektualne koncentracije, bili su faktori koji će bitno ubrzati odluku o „antiliberalnom“ udaru. Svako oklevanje, u ovom smislu, samo je povećavalo.opasnost brzog širenja liberalizma i u drugim sredinama, a udar na njegovu najvažniju tačku, Srbiju i Beograd, olakšava „obračun“ u drugim delovima (Sloveniji, Makedoniji, Hrvatskoj). A sasvim konkretno, Josip Broz je bio veoma nezadovo-

· ljan intenzitetom konsultacija koje je srpsko partijsko rukovodstvo ostvarilo sa njime.

Jer, on je voleo da, kao pravi „otac porodice“, o svemu bude konsultovan i obaveštavan — neposredno.

Pored ovog kompleksa razloga Brozove intervencije u Srbiji, oktobra 1972. godine, mogu se pretpostaviti još dva druga, supsidijarna razloga, ali ne manje relevantna, koji su u veoma prisnoj vezi sa onim glavnim. Jedan od njih bio je veoma evidentan i neposredan, a drugi posredan, ali zato ne manje realan. Rukovodstvo SKH je, naime, posle 21. Sednice Predsedništva SKJ vodilo svoju bitku za legitimitet, jer je bilo potpuno svesno da u samoj Hrvatskoj nije bilo, kako u političkom, tako i u psihološkom smislu, dovoljno utemeljeno. Bilo je sasvim jasno da bitka koju vodi, na osnovi ideološko-političke diskvalifikacije starog rukovodstva, nije dovoljno „produktivna“. Naprotiv.

· Prihvatajući sasvim nekritički tezu o nacionalističko-separatističkoj kontrarevoluciji u Hrvatskoj, ono je sužavalo svoju sopstvenu političku osnovu jer su zaista veoma oštre ekscesne nacionalističke pojave, kojih je u SRH nesumnjivo bilo, identifikovane sa prirodnom težnjom hrvatskog naroda da ostvari svoje potpuno učešće u definiranju novog tipa federacije. Novo rukovodstvo SKH nije ništa niti oduzelo niti dodalo onim idejama koje su o novom modelu Federacije artikulisane, tokom prethodnih godina, zajedničkim naporima ondašnjih rukovodstava svih republika, uz veoma široko angažovanje velikog broja naučnih kadrova. Najviše zbog toga je novo rukovodstvo SKH veoma uporno potenciralo princip „permanentnosti“ 21. sednice Predsedništva, ali pre svega u jednom teritorijalnom i ekstenzivnom smislu: zaključci 21. sednice Predsednštva SKJ se nisu odnosili samo na nacionalističku kontrarevoluciju u Hrvatkoj, nego i na ostali jugoslovenski prostor, gde su se takođe, oštro manifestovale nacionalističke i druge antisocijalističke i antisamoupravne pojave.

U Smislu neke ravnoteže, Srbija je u ovim nastojanjima, naravno implicitno, bila najviše na udaru. Kao da je rukovodstvo SKH od „proširenja“ kampanje na Srbiju i na druga

| područja očekivalo, po nekom principu „spojenih sudova“, ublažavanje oštrine protivu-

rečnosti koje su u SRH produžile svoj život, naravno, i posle 21. sednice Predsedništva SKJ. Josip Broz je išao u susret ovim idejama, jer je time, istovremeno, postizao dva cilja: učvršćenje bezrezervne lojalnosti kod novog hrvatskog rukovodstva i koroziju nedovoljno „discipliniranog“ rukovodstva SKS, koje se pri tome indicira svojom liberalnom i tehnomenadžerskom orijentacijom. Stalni i uporni „zahtevi“ novog rukovodstva SKH nisu, dakle, mogli biti presudan momenat, ali su znatno mogli ubrzati Brozove procene 0 „zrelosti“ trenutka da se krene u kampanju prema urkovodstvu SKS. U ovome smislu i pravcu Josip Broz je svakako imao podršku Vladimira Bakarića.

„Faktor“ Edvard Kardelj je svakako uvek bio prisutan u ovakvim situacijama. Sada je on ostao jedini od trojice revolucionarnih vođa koji su Titu bili uz bok u pripremi revolucije, u revoluciji i u sukobu sa Josifom Visarinovičem (Karedlj, Ranković, Đilas) i, naravno, sa ogromnim uticajem na većinu njegovih odluka i orijentacija. Ne radi se ovde o tome da Josip Broz, u ovom trenutku, ne bi prduzeo ovakav težak i daiekosežan korak bez široke konsultacije sa Edvardom Kardeljem, ili nasuprot njemu. Reč je o jednoj neposrednoj Kardeljevoj interpolaciji u suštinu samoga problema, i to, nažalost, na jedan posve negativan način.

Bilo je dosta očevidno da je sam Edvard Karedlj, kome se ne mogu osporiti izvesne zasluge za prodor nekih liberalnih ideja u jugoslovensku političku praksu, bio LUMI „Svoje“ demokratske mogućnosti. Nove demokratske ideje koje su se rodile u euforiji kritike birokratskog poretka posle Četvrtog plenima CK SKJ probijale su okvir njegovog koncepta, koji u suštini nije nikada izašao iz svoje boljševičke ljušture. Liberalna struja u Savezu komunista, koja nije nikada uzela oblik grupe ili frakcije, i koju je Josip Broz identifikovao kao opasnost u daljem razvoju revolucije, biće još veća opasnost u „postitovskom“, vremenu: Ona je veoma aktivna u postepenom, ali stalnom razvijanju novih ideja, i što je osobito važno, nije mnogo opterećena predrasudama o ulozi harizme. Biće veoma teško obuzdati njenu inicijativu kasnije, tim više što je najjača u Srbiji, i što ovde nove ideje i stil koji razvija nailazi na potpuno razumevanje nekoliko starih revolucionara i ljudi od velikog uticaja (Koča Popović, Mijalko Todorović, Dobrivoje Radosavljević). Dakle, da bi se posle Tita „vladalo“ lakše, i da ne bi došlo do eksplozije liberalnih ideja i zahteva, potrebno je još danas, i ovde, preseći liberalistički čvor i talas, koji se udarom u SKH samo malo smirio, ali ne i sasvim povukao sa političke scene. Kampanjom protiv liberalnih tendencija u Srbiji, one će biti eliminirane u Sloveniji i Makedoniji. A što se tiče

Slovenije, tu je Edvard Kardelj imao i neke svoje posebne račune. Očigledno, nije bio

· mnogo oduševljen „liberalno-tehnokratskom“ evolucijom Staneta Kavčiča, a naravno, još

manje stalnim porastom njegovog ugleda u slovenačkom javnom mnjenju.

· Brozovo privremeno „povlačenje“

Brozove ocene i kvalifikacije srpskog rukovodstva kao liberalnog nisu nastale naprečac, tokom 1972. godine, nego su indicirane mnogo ranije. Za vreme Kongresa samoupravljača u Sarajevu Josip Broz je, pred grupom vodećih jugoslovenskih političara, oštro kritikovao rukovodstvo SK Srbije: liberalan odnos prema zadacima. Na inicijativu Marka Nikezića organizovan je sastanak sa Josipom Brozom: ceo Sekretarijat CK SKS i ostali rukovodeći ljudi iz Srbije, Latinka Perović je veoma oštro govorila o neosnovanosti Bro-

'

Stevan Šićarov

anas javno obavljamo simbo[DD hrišćanski pogreb do| mobrana koji su ovde ili drugde našli svoju smrt. Ovim simboličkim hrišćanskim pogrebom i misom zadušnicom oni stupaju u javnost i postaju ravnopravni u slovenačkoj zajednici mrtvih i živih“. Ovim je rečima nadbiskup Dr Alojzija Šuštar započeo svoju prodiku 8. jula u Kočevskom Rogu na svečanosti pomirenja, gde je dvadesetak hiljada ljudi nemo i sa suzama iskazalo počast, poštovanje i zahvalnost svim žrtvama ratnih i poratnih godina koji su dali živote za slovenačku domovinu. Postignuto je narodno pomirenje, pomireni su i mrtvi i živi, i time bi definitivno trebalo da bude okončana dijaspora slovenačkog naroda, a Slovenija da postane slobodna domovina svih Slovenaca.Komemoracija je odmah proglašena državotvornim činom i novim početkom nacionalne istorije, a 8. juli će po svoj prilici biti proglašen državnim praznikom, „dana pomirenja“. Značaj ovog događaja ponajbolje se razabire iz govora predsednika Predsedništva (sada već deklarativno suverene države) Republike Slovenije Milana Kučana, koji je istakao da pomirenje nije i ne može biti ničija pobeda i ničiji poraz, te da vlastitoj prošlosti treba „konačno dozvoliti da postane istorija“. Novo poglavlje u istoriji naroda naseljenog na sunčanoj strani Alpa započelo je rukovanjem državnog i crkvenog poy:"vara.

Imitacija života

Da li, međutim, ovaj. simbolički pokret pomirenja u „Slovenačkoj nekropoli“ zaista označava i „nultu tačku istorije“. Istorija je, što je poznato još osnovcima, samo dobro skrojena i ispričana priča. Ova slovenačko domobransko-partizanska verzija sastavljena je od najgorih gadosti, svireposti, podlosti, morbidarija i svinjarija, ali kako su na kraju krajeva svi ljudi ipak samo ljudi tj. negde u dubini duše dobri, ipak se posle svega okupe na nečijem pogrebu gde svi složno plaču i sve je svečano, dirljivo i dostojanstveno. Isti model priče ste, čak i ako niste ubeđeni filmofil, morali da

vidite u remek-delu vrhunskog maj- ~

stora melodrame — režisera Daglasa Sirka. Film se, naravno nimalo slučajno, zove „Imitacija života“.

Ako analogije nešto vrede, onda se ovde hoće reći da je pomirenje upravo melodrama koja mora da imitira život baš zbog toga što nije u stanju da ga obuhvati i „savlada“ na način koji bi bio uverljiviji od života samog. Drugim rečima, melodramatski obrazac nacionalnog pomirenja je su-

Slovenija: nakon mise na Kočevskom Rogu

Novo poglavje u istoriji naroda naseljenog na sunčanoj sfrani Alpa započelo je rukovanjem državnog i crkvenog poglavara. No, da || taj simbolički čin pomirenja zaista označava / „nulfu tačku istorije“

više jednostran i jednoznačajan da bi

mo8ao poslužiti kao ključni struktur-

ni clement celokupnog polja politike, o kojoj se ovde u suštini i vodi reč. Čak i ako se izostave ikakve političke konotacije i pretpostavi krajnje laički i potpuno naivni momenat „Ljudskosti“, bilo bi apsolutno neljudski i alogično očekivati da će isti borci koji su se gledali preko nišana, jedni drugima palili kuće, zlostavljali žene i decu, streljali i klali pred očevicima, batinali po istražnim zatvorima, nakon govorancija nekih političara sesti i uz vino proćaskati i usput jodlovati. Zamislite, na primer, zajednički banket SUBNOR'·a i domobranskih veterana! Kako je jasno da pomirenje nije namenjeno učesnicima rata, onda se nameće sasvim logično pitanje šta će pomirenje posleratnim generacijama kad se nisu.imale oko čega zavaditi? Razlog se nalazi u pregnantnoj formulaciji Spomenke Hribar da „narod ne može biti suveren ako je u sebi podeljen, ako osporava i negira jedan deo sebe samog“. A traženje temelja narodne suverenosti u „izvornom jedinstvu“ i njegovo brzopleto proglašavanje za državotvorni čin je, najblaže rečeno, riskantno politikantstvo koje u ime vrednosti državne suverenosti „kupuje“ narod i miri ga sa samim sobom. Zato u celom „zapletu pomirenja“ nisu sporni sami razlozi narodne ili državne suverenosti, već način na koji u novim demokratskim i ideološkim uslovima hoće da se sprovedu. Ili, kako je to primetio Robert Boteri, umesto (predizborne) obećane deklaracije o otopljenju, narod se potkupljuje deklaracijom o pomirenju! Kolaboracija sa oslobodiocima

Šta se ne poklapa u ovom pribavljanju naroda za suverenu državu? Pre svega, dve činjenice: prva je ta da ratni raskol nije nastao „iz“ naroda, već je unesen spolja -— okupacijom. Oni koji su maja 1941, kad još nije bilo partizana, podržali priključenje Slovenije italijanskoj imperiji, ili oni koji su tokom rata Nemcima prijavljivali susede što ne govore nemački, više su nego sramotan „kredit” slovenačke suverenosti. Ključna hipoteza

kojom se opravdava izdaja i domobranstvo je da su komunisti bili zlikovci, da su ubijali one koji nisu hteli sa njima i da su time izazvali revolt stanovništva koje se u opasnosti od boljševičke najezde radije priklonilo saradnji sa'okupatorom. Uz pretpostavku da je to i tačno i da su domobrani bili svojevrsni „beli partizani“, time se pitanje pomirenja politizuje do granica žvakaće gume. Jer, teza da rat u stvari nije bio oslobodilački već građanski, ima implicitnu pretpostavku da su i nacisti bili oslobodilačka vojska, pošto su se kolaboracionisti borili u sastavu nemačkih jedinica. Dokle to može ići, čulo se na austrijskom radiju, koji je javio da su „u Sloveniji održali misu za domobrane koji su u Drugom svetskom ratu bili na Hitlerovoj strani i borili se protiv Tita“.

Noć živih mrtvaca

Druga, ne manje važna činjenica, tiče se streljanja u Kočevskom Rogu. Procenjuje se da je uz slovenačke domobrane krajem maja 1945. pobijeno bar triput više četnika, ustaša, balista, nedićevaca, ljotićevaca, pripadnika ostalih poraženih vojnih formacija. To znači da Kočevski Rog nije samo slovenačka, već i jugoslovenska nekropola, pa je slovenačka država prisiljena da se odredi prema tome. Kako je to za sada urađeno izgleda da se pitanje „ustupanja teritorije za pomirenje“ sa ostalim jugoslovenskim na-

rodima — izbegava. Tako je, npr, pra-.

voslavni sveštenik Dr Žarko Gavrilović uputio molbu slovenačkom Predšedništvu da mu se omogući da sa nadbiskupom Dr Šuštarom održi misu i za pravoslavce, ali njega, niti bilo „kog drugog pravoslavca ili muslimana nije bilo.

Tako je ovo „venčanje“ crkve i države: više ličilo na političko licemerje u kojem su u „crčveni brak“ u stvari stupili bivši komunistički i sadašnji demosovski režim. Pogodba koju su pritom ponudili slovenačkom narodu na bezrezervno usvajanje doslovno je licemerna ne samo zato što se ne ostavlja nužni demokratski prostor onima koji iz bilo kojih razloga bi se izjasnili protiv pomirenja (drugim rečima, pomirenje je po oprobanoj ideološkoj recepturi nametnuto „odozdo“, jer bi svako izjašnjavanje

NE subota-nedelja 14-15, | „vE LUMI

ISKUŠENIA TV. NACIONAINIH POMIRENJA = "5; Iz melodrame u krimić

protiv pomirenja bilo sya,rodna izdaja), već pre Svep, malnih razloga pravne drža

Naime, državni Tukoy bez pravne osnove, tj, y ke nestiji koji bi državljanima ; vencima „u prebegu“ Bara; neće biti proganjani Zbog dela u vezi sa drugim SVe tom, narodno „pomirenje ra; para-državnu ideologiju ı || već unapred jednaki, bez dj vrdilo činjenično stanje, Ne đutim, nije samo u tome št obrnuti postupak bio formi no ispravan, i što zamenjen poteza razotkriva Užurbane vlastoposednika, već u ton donošenje ovakvih pravnih gotovo nemoguće! Ne radj , da Krivični zakonik s onemogućava da USVOJi zak, nestiji (uslovi Za to Su, u kra ji, stvoreni deklaracijom o s ti), već to onemogućava Kon: nezastarevanju ratnih zločin; Generalna skupština Ujedinj cija usvojila 1968. godine, To bi samostalna Slovenija u sl proglasi amnestiju za ratne z prekrši međunarodnu ko; stala rame uz rame sa Param

Ali, ni to nije sve. Osim 2; ratnih zločina (tu se ne račun ga krivična dela, kao što su koliko ih ima po podacima ja žilaštva, pravno treba rešiti | protiv nepoznatih. počinilaca ra u Kočevskom Rogu, kojih ma rečima Staneta Igliča, z: republičkog javnog tužioca, i; dan sve više. Da će krivičnih i kažnjavanja zaista i biti, pot zahtevi sa Drugog kongresa S| kog demokratskog saveza, stranke Demosa, da se pomen čini ispitaju i krivci kazne,A\ no ni bog sa nebesa, pod čijin kroviteljstvom sve „izgladilo“ mogao objasniti kako bi se tin lo očuvati obavljeno pomirenj

Zaključujući govor „sprav lan Kučan je rekao da „žalimo sve to dogodilo, Završavamo, ovde. Bilo je.“ I kao mnogo pi sad, bio je u pravu. Bila je i na skom stratištu se završila melo pomirenja. Iskrena, emotivnor nuta i žalosna do suza — kao melodrama, uostalom. U „pom istoriju slovenački narod ulazi ševima, i istražiteljima, a nako slede otkrivanja zločinaca i ka} nja na sudskim procesima. Svi poznato iz jedne druge priče mića. Tamo važi „mask-hamet( pravilo da „živ čovek ne može ostati' mrtav“. Što će reći da | pomirenja može pomiriti sam mrtvace. One ostale — nikako,

Siromah sam, al' hoću da vladam

Željko Vuković

ije nevažno što razjedinjene i

posvađane komunističke or-

ganizacije u jugoslovenskim državama, osim hipoteke krivaca za lošu prošlost i sumornu sadašnjost, sada „zbližava“ još samo — besparica. Jer, prazna kasa i presahli novčani izvori ozbiljno prete da, na duži rok, unapred onemoguće komuniste da ostvare svoje programske ambicije slovenačke i Hoydieko da povrate izgubljenu (ili predatu) vlast, ili da bar budu jaka i uticajna opozicija, a ostale da zadrže vlast u predstojećim izbornim borbama sa sve jačom i ofanzivnijom opozicijom.

To što bogati Hrvati, Slovenci, Srbi, Muslimani, Makedonci... obilato daruju svoje nacionalne stranke i partije, a bogati komunisti ne — može se jedino tumačiti dvema „uzročno-posledičnim“ činjenicama. Prva je mecene nacionalnih partija nisu se obogatile na račun pripadnosti naciji, dok su bogati komunisti stekli bogatstva upravo zato što su bili komunisti. Druga je — bogati komunisti više nisu komunisti, bar formalno.

„Privredno-komunistički“ patriotizam

Gubeći ıl međusobnim obračunima funkcije i vlast, komunistički političari — taj prvi sloj bogatih komunista — nisu gubili ogromno bogatstvo koje su stekli isključivo zahvaljujući svom vlastodržačkom položaju u društvu. Čak više, oslobađani su i simboličnog izdatka za njih, koji se zove partijska članarina, pošto su ti obračuni završavani obaveznim izbacivanjem iz partije, „po volji naroda“.

Tajne partijskih kasa

Možda se oni što su pripadnost komunizmu dbelo unovčili okupe još /ednom Il, ovaj put o vlastitom trošku, krenu u političku borbu. Finansijski su dovojno moćni za lakvu avanfuru, a poslali bi „čuvari komuni?ma“ i lime bar delom iskupili ranije grehove

Drugi sloj bogatih komunista je dobrovoljno „dezertirao“ iz partijskih redova. Ti ljudi — uglavnom „snalažljivi“ trgovci, šefovi i rukovodioci raznih odeljenja ili pogona, terenski „marksisti“ — neopaženo su vratili crvene knjižice, sačuvavši time i imetak i status u okolini.

Među desetkovanim članstvom u jugo-komunističkim organizacijama, sada su, uglavnom, oni kojima i paritijska članarina znači osetan udar po kućnom budžetu. Stvarno, odakle: će komunistička rukovodstva da namaknu pare bez kojih ne samo da neće ostati na ili pri vlasti, nego će ostati i bez organizacija?

Na onemoćalu privredu niko ne može da računa. Istina, i dalje je itekako primetna „privredno-komunistička“ veza u Srbiji. Međutim, te na račun patriotizma instalirane „novčane infuzije“ ne mogu biti dugog veka. Tu činjenicu su, izgleda, imali na umu kreatori „venčanja“ SK i SSRN. Jer, teško je poverovati da se iza tog spa- . janja dela i celine u nešto treće, krije samo želja da se efektno ukine komunističko određenje partije (a time i odgovornost za do sada urađeno i neurađeno) i objedini navodno difuzna sadašnja komunistička vlast u ovoj republici.

Bilo kako bilo, tek komunisti u Srbiji će, očito, imati najmanje problema sa parama do izbora, svejedno kada oni budu održani. Za razliku od njih, ostali komunisti koji su i dalje

na vlasti — nemaju razloga za optimizam. Ilustrativan primer su bosanskohercegovački. Tamošnja privreda više ne želi da plaća „danak patriotizmu“. Personalna unija privrede i politike je gotovo do kraja razbijena. Privrednici su dosledno i bukvalno prihvatili stav rukovodstva SK BiH da je ova organizacija sada samo jedna od mnogih stranaka koje će se u novembru boriti za vlast. Pojedinačni darovi pod firmama raznoraznih i ekonomski neopravdanih sponzorstva — gotovo su simbolične vrednosti.

Na sreću dr Durakovića i ostalih iz rukovodstva, u BiH još ne postavljaju pitanje vlasništva nad nekretninama. Da partijske kuće i zgrade ne moraju biti nasljeđe, uveravaju se ovih dana slovenački komunisti. Dr Ciril Ribičič je, praktično, u najvećoj buli. Prete mu razbaštinjenjem imovine, slovenački privrednici i ne pomišljaju na dobročinstvo, a bogati Slovenci će, ako već treba pomoći politici, darovati sadašnju vlast od koje mogu imati koristi. I hrvatski komunisti na čelu sa Račanom su u manje-više slučnoj situaciji.

Poraz kao propast

Kako sada stvari stoje, Ribičiču i Račanu jedino preostaje da kapital koji imaju ulože u rentabilno preduzeće i tako spasu svoje stranke. Dilema je samo — koliki im je kapital na raspolaganju. Prognoze da bi im.mogli pomoći novi bogataši — privatnici

— nerealne su. Ti ljudi nisu jošli imućni da bi finansirali i „eg0li stranke bez ikakvog znatnijog uli na određivanje poreza.

Teško je osporiti tezu da ul Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji |/ ili nikako prolaze zahtevi za di njem društvene imovine, upravi! što su u tim državama na 1 svoju egzistenciju uplašeni — Mo nisti. Jednako kao i tezu — da i J bogataši u tim sredinama ne puno imati razumevanja 24 li!

Čini se, izvesno je jedno PO na izborima u Srbiji, BiH, oo i Makedoniji za komuniste |. te) znači ne samo gubitak V || [e i realnih pretpostavki za dalji tenciju, bar kao uglednih 0p' partija. Ribičič i Račan 11 mogu o tome pričati argum

Da li će besparica uskoro Poli ti komuniste sa političke OCI | goslovenskim državama u KOME pr žive izborni neuspeh? MONO menom imena ne pomažu, ibi Račan i Kučan da svoje OrBAlia nazovu i liberalnim i naro' TaBj N ništa ne bi promenilo. na SR tom iskustvu je i dr Nijaž ri lider be-ha komunista, ostao P"

već 5 entovi!

b

komi! |

'renju da ne treba izbacivati ani?ac

tičko određenje iz naziva OB kojom rukovodi. –·

Ako će novi jugo-bogati i itiku, ; teres tražiti i uticajem na 6 M nema sumnje da hoće mo li izborima nakon ovih prvih _Počine | tičkih”, onda bi to mogli. ždaš bogataši — bivši komunisii.. Matki Lovrići, Kurtovići, RenovCo ićiie vići, Ribičiči, Dragosavci, e 0,7 tali još jednom okupe ! a Pih vlastitom trošku, krenu lino (HI borbu. Finansijski su dovo! i „čuva! za takvu „avanturu“. Bill iš komunizma“ i UBOOD A kupili ranije grehove. 7 sbasili da ne ostane bez kom

ši sv0j ji