Борба, 19. 09. 1991., стр. 15

ya таи

Мен

BORBA

ajnovija knjiga Predraga Pala-

vestre Književnost — kritika

ideologije (u podnaslovu: „Knji·ževne teme IX“) nastavlja niz književnokritičkih studija ovog autora, koje se, zbirno uzev, sada čitaju i kao osobeno ·sklopljena, obimna i razuđena istorija srpske književnosti XX veka. Palavestra je, inače, jedan od retkih reprezentativnih predstavnika moderne srpske kritike koji poziciju ustrajanog praćenja tekuće književne produkcije (odakle se obično počinje, ali u čemu se ne završava) nije do kraja zamenio pisanjem analitičkih studija o delima već kodifikovane vrednosti, što njegovim tekstovima, čak i kada su pisane iz te druge, akademske, analitičke perspektive daje draž neposrednog učešća u živoj književnosti, i čini da samog kritičara, doživljavamo kao moderatora dinamične estetske procesualnosti, a njegove ideje (naročito kada se sa njima sporimo) kao katalizatore oblikovanja jedne, u ovom slučaju, srpske kulture.

Ukrštajući već po prirodi stvari komplementarne poglede književnog kritičara i književnog istoričara, Palavestra se u svojoj. novoj knjizi poduhvatio velike, reklo bi se, za savremenu srpsku književnost sudbinski važne teme — odnosa ideologije i umetnosti. Knjiga POC sa tri sociokulturološka eseja u kojima se rekonstruiše geneza one duhovne i istorijske situacije iz koje izranjaju i analizirana dela (Andrić, Crnjanski, Selimović, Radovan Samardžić, Dobrica Ćosić, Slobodan Selenić, Svetlana Velmar Janković, Borislav Pekić, Milorad Pavić, Danilo Kiš, Milovan Đilas), a završava se ogledima: „Književnici na crnim listama“, „Srpska književnost izvan domovine“ i posebno važnim, sintetičkim osvrtom „Novija srpska književnost i kritika ideologije“. Ideologija, koja uz istoriju i ključna egzistencijalna i eshatološka pitanja, predstavlja žižnu tačku tematskih interesa novije srpske književnosti u Palavestrinoj knjizi tumači se iz dva ugla. U prvom od njih ta se prisilna, nametnuta, iskrivljena misao, koja, dosledno autoritarno, ne priznaje ništa izvan sebe, i nameće se kao jedini „zakon sveta“, vidi kao interiorizovani delić estetske (i etičke) stvarnosti dela, kao ono zrnce peska koje će u telu iritirane školjke iznedriti biser. Ideologija nastoji da sprži svaku drugu misao, a posebno onemogućava onu umetničku da se do kraja ostvari. Međutim, istovremeno podstiče umetnika da se njenim poricanjem samodefiniše, da se izrazi. Delo, dakle, nastaje u otporu, u odbrani individualnosti. Autor kaže: „Ma koliko da protest ograničava umetnost, ona se, kako je davno utvrđeno, kroz otpor i kritiku vraća svome smislu, jer se ideologija „razvodnjava u jadnu i autoritarnu kopiju realiteta“ (Adorno). Upravo takva situacija dogodila se u novijoj srpskoj književnosti: književnost je postala nosilac kritičke i alternativne svesti, dok se ideologija zatvorila u dogmu, spetljala u praksi i izgubila u bezumnom lavirintu vlasti“.

Svet k

ČETVRTAK. 19. SEPTEMBAR 1991. GOD

INE

прве

eseji

Мита ti lavirintu vlasti

Predrag Palavestra: „Književnost rad, 1991.

posmatra ideologiju kao najvažniju činjenicu grube, represivne stvarnosti koja je uticala na globalnu sliku srpske književnosti ali i odredila sudbinu mnogim piscima. U tom i takvom socijalnom kontekstu srpska književnost je, smatra Palavestra, osim estetske imala i svoju etičku misiju koju je ispunila čak i preko svojih realnih moći, odgovarajući torturi ideologije najbolje i najviše što je mogla, imanentnim umetničkim postupcima i sredstvima, na zavidnom vrednosnom nivou. Sve ono što se nije razrešilo u stvarnosti i istoriji, doživelo je katarzu u umetnosti. Idikativno je da se u knjizi Književnost — kritika ideologije analiziraju samo i isključivo romani, što može voditi zaključku da Palavestra podrazumeva određenu „hijerarhiju žanrova“. Roman je, naime, svojom prostornošću,. svojom epskom dužinom, podesan za razvijanje i preplitanje najraznovrsnijih mreža ideja, a to autora prevashodno interesuje. Rasklapajući upravo takve (tematske i idejne, mehanizme književnih dela Palavestra je nastojao da, u kritičkom čitanju, rekonstruiše korpus „ideja u opticaju“, i da dokaže njihovu univerzalnu valjanost. Otuda se za njegovu kritiku s pravom može reći da je dobrim delom utemeljena u etici (ideološko pitanje u književnosti je i duboko etičko pita12 što zagovornicima totalnog estetskog čitanja zasigurno neće biti po volji, ali će i njima ukazati na mogućnost novog zasnivanja do skora potcenjene i delegitimisane kritike ideja. Uostalom, kada ideologija unakazi ceo jedan vek, i kada surovo uobliči biografije mnogih pisaca, subspecijalističke, sitničave analize književnih dela, koje zaboravljaju, ili poriču „opšti smisao“, deluju kao karikatura u svemu dragocenih, mada već ponešto prevaziđenih teorija o apsolutnoj autonomnosti književnog dela, možda baš nastalih iz potrebe da se, kako misli Sve-

tozar Petrović, utekne iz ružne stvarnosti Kod Palavestre je obrnuto. Kao i svaki esejista širokog poteza i on traga za okvirnom slikom, za opštevažećom dijagnozom stanja književnosti jedne epohe, i posredno, za smislom same te epohe. Univerzalne relacije i globalne karakteristike važnije su od nijansi. Upravo tu bi se mogla zasnovati jedna razložna kritika pojedinih autorovih sudova i ocena, odnosno, težnje ka uopštavanju, čak i onda kada su posmatrana dela među-

— kritika ideologije“, SKZ, Beog-

nja svake moderne metodologije, svake strategije čitanja, gotovo da su podjednaki njenim prednostima i doprinosima oprez je, stoga, nužan i unared uračunat. U konkretnom slučaju dokazivanje dominantne relacije ne može da opravda apstrahovanje manje bitnih (ali ne i nebitnih), pobočnih karakteristika analiziranih romana savremenih srpskih pisaca. No, ma koliko oko pokrenutih pitanja može biti (neophodnog) sporenja, jedna je činjenica nedvosmislena, i tu činjenicu Palavestra, svojom knjigom, sintetično predočava. Velika većina najvažnijih savremenih srpskih pisaca ukrstila je A sa ideologijom. Ideologija ih se ticala, ideologija ih se doticala, bez obzira na svu raznolikost njihovih vokacija, na divergentnost njihovih senzibiliteta, najposle, ali ne na zadnjem mestu, na prirodu i moć njihovog književnog dara. I jednog histora i polihistora kakav je Pekić, i jednog epskog svedoka kakav je Ćosić, i jednog matafizičara i maga kakav je Kiš, i jednog artistu kakav je Pavić, i preosetljivog osluškivača sveta kakva je Svetlana Velmar Janković, i mnoge druge. Ideologija im je, uz to, nekom manje a nekom više, krojila i kapu i kaput, i njihov duh negativiteta, duh oporicanja, nije ostao bez (odbolujućeg, katarzičnog) odgo-

БОРБА

kojima je besmisao ideološki zatrovanog sveta postao smisao jezika. Palavestrina knjiga detektuje taj podatak, prati ga i dodatno tumači, pa se i sama, supstancijalizacijom, odnosno, diskurzivnim zgrušavanjem estetički iskazanog otpora umetnika, priključuje narečenom duhovnom opredelenju.

„U tom svetlu valja videti i moguće Ара knjizi Književnost — kritika delogije. U predočenoj interpretaciji, bez obira na stepen njene konzistentnosti (a ona je uglavnom prihvatljiva sa stanovišta nesumnjivog postojanja ključne relacije) književnost se, hteli-ne hteli, nehotično funkcionalizuje. Palavestra učestano govori o telosu književnog dela, o etičkoj svrsi umetničkog čina, a to, makar bilo motivisano starom pričom o neophodnosti humanističkog, intelektualnog angažmana, ne govori dovoljno o neuhvatljivoj prirodi književnosti, o njenom metafizičkom liku — književno u književnosti nema nikakvu funkciju. Takođe, valja primetiti i izvesnu dozu apriorizma u Palavestrinom istraživanju. Staro je pravilo da u književnom tekstu čitalac vidi samo ono za čime traga, pa ponekad, na osnovu usamljenih signala učitava celovita značenja. No, moglo bi se, sa nešto slobode, reći: ~

„Ono što je dozvoljeno čitaocu nije dozvoljeno kritičaru”“. Palavestra svoje polazne i završne teze povremeno projektuje u dela pojedinih pisaca (na primer: Kiš i Pavić) i proglašava ih za dominnantnu, oduzimajući analiziranoj prozi element književne igre, slobodnog pulsiranja kreativnog duha, koji učestvuje u zasnivanju njihovih poetika bar isto onoliko koliko i odnos pisca prema ideologiji. Kritički govor Predraga Palavestre krije, u svojim slojevima, tragove evolucije jezika i metodoloških etapa posleratne srpske kritike: od impresionizma, preko kritike impresionizma, prihvatanja novih škola formalističkog i strukturalističkog porekla, do postmodernistički„osvešćenog elekticizma“, koji teži sintetizmu metoda. Sve ove faze, kojima je Palavestra prisustovao i u čijem je ОБЕ kovanju neposredno učestvovao (što je podatak dostojan svake pažnje i respekta) konstituitivni su deo njegovog današnjeg stila. On, ponekad, poput impresionističkih kritičara, voli da književno delo

poredi sa delima iz vizuelnih umetnosti,“

i to njegovoj frazi daje jednu čisto književnu vrlinu (na tragu beogradske akademske esejističke škole), a ponekad, pak, u postmodernom maniru, nastoji da pozivanjem na stanovišta najrazličitijih metodoloških orijentacija stvori integralnu (mozaičnu) sliku analiziranog predmeta. Nije teško prepostaviti da će, kako po iznetim zakljčucima, tako i po otvaranju mnogih pitanja (metodološke i ine provenijencije), i ova Palavestrina knjiga, poput prethodne Kritička Književnost — alternativa postmodernizma (1983), dati ton novim razgovorima i sporenjima o savremenoj srpskoj književnosti. Frojd:

mac, Mirko Valentić, Stanko ŽZuljić:

Drugi ugao Palavestrinog tumačenja sobno previše udaljena. Rizici i ograniče- vora. Rezultat tog odgovora jesu knjige u Mihajlo PANTIĆ „23 SIGMUND FROJD 5 с „У | „S о + S а, МИОАРАС НАВЛОВИЋ о бб SPISI O _ с ~ S ao „SO | PSMOANALITIČKOJ || „S = + „о S TEHNICI Ti “| <= = S = (1920-1938) ~ у ~ e 2 = | о ~ а о | 5 2 | 25 Se = ~ Miroslav · „Brandt, = | Bože Čović, Slaven aa ах Letica, Radovan PaŠo vić, Zdravko То- _с | Зи

Sigmund S. „Izvori velikosrpske |

„Spisi o psihoanali- 45 agresije“, „priredio Miloš Crnjanski:

tičkoj tehnici II“, Bože Čović, August „Eseji i prikazi“, Miodrag Pavlović: (1920-1938), Cathe- · Сезагес, Zagreb, ·Književna zajedni- „Putevi do hrama“,

xis, „Futura“, Novi Sad, 1991, str. 154.

1991. str. 397, cena 750.

str. 437

ca, Novi Sad, 1991.

„Prosveta“, 1991. str. 166

Aljoša Mimica: „Ra-

dikalska sociologija“, „Gradina“, Niš, 1991. str. 260

Niš,